Kyle Allan: Bojim se

This post is also available in: Bosnian

Kyle Allan je pjesnik iz Južnoafričke Republike. Objavio je dvije zbirke poezije: Kuća bez zidova (2016) i Prostor između nas (2018). Poeziju izvodi sa muzičarima u različitim žanrovima, uključujući jazz, kwaito i maskandi. Uređuje poznati časopis New Coin, koji je osnovan 1965. godine na Univerzitetu Rhodes u Grahamstownu.

BOJIM SE

Bojim se za tvoju mehku kožu
i tvoju lobanju satkanu od
dobrih namjera

dah koji nastavlja
napuštati tvoje tijelo
dok su ti oči zatvorene
i ne vidiš nebo
što vazda ostaje izvan našeg dometa
i vjetar što
struji
kroz nas
kao čovjek u
iznajmljenoj kući:
plava soba sa
otvorenim vratima do
crnog mora
snova.

Bojim se za osobu
što leluja rukama
na sceni
poput okeana
i ti si tako blizu
do izgubiš svijest.

Bojim se načina
na koji smo se zaljubili
i povijesti što se nikad
ne ponavlja.

Bojim se
za riječ
što tuče
u svim ustima
sa pepeljastim okusom
spaljenog neba
i sutrašnje siročadi.

Bojim se za zemlju
što romori u nama
i onu zemlju
što se bori u mojoj glavi
i braću
koji će ubiti jedan drugog
da biste kreirali svoju infantilnu TV epopeju.

Bojim se načina na koji
tvoja kičma
skončava u tvojoj glavi
i tvoja glava skončava
kao sva predanja
u tišini
i mirnoći

Bojim se  kako
golubovi padaju sa tvojih usana

Bojim se kako
kiša trese
pod tvoje sobe
kada nisi tamo
i uspomena
u svakoj polici.

Bojim se za masu
koja pjeva slavopojke
na tvrdoj ulici
smrti
dok sunce
grije izložena tijela
neutralno
poput nečije
kamere
ili golog oka
usmjerenog ka budućem svijetu

Bojim se za usnulo dijete
u tebi
kad mjesec obuzima
tvoj um dok si gladan
neuspješan i ogorčen

Bojim se za sunce
što gleda
iza zemlje
dok sanjaš
u noći krcatih šuma.

Bojim se za čovjeka
koji zuri
u sunce 

Bojim se
za oblake
koji me podsjećaju
na prljavu kožu
tvoje glave
što se ljušti
ostavljajući krvi trag.

Postoje ožiljci koje ću nositi zauvijek u
svojoj gladi.

Bojim se masovne histerije
što pokupi životinju
i istjeruje njenu patnju
u vrućoj pustinji
a ništa se ne mijenja
čak ni nada ni lančani snovi.

Postoje ožiljci koje ću nositi zauvijek
u svojoj gladi.

Neko mora platiti
za ovu glad
Neko mora platiti
za vaše benzin i vaše snove.

Neko mora platiti
za zločin
Neko mora platiti
za neispričane priče
Neko mora platiti

Bojim se za dijete
što se podavalo između stolica
dok su ga svi doticali
i davali imena
glasno
jezikom
koji je zaboravio
ono nebo
i nepovratni
put
prema domu
i snove žive krvi
što gore kao sunce
na tvom čelu
svako jutro
ti se budiš
i
još si živ

Bojim se za gradove
sa tihim rijekama
kilometrima tamnog katrana
što reflektuje toplinu
bez glasa
ili vjere

Bojim se mjesta
gdje tvoja stopala
gube putovanje
i tvoje tijelo
gubi duh
i tvoj duh
izgubi ime

Bojim se za kuće
Sa zakopanim glasovima
Bojim se za tihe vrtove
i skrivene grobove
poput zatvorenih usta
pod našim tlom
i nemirnog mora
sa zakopanim svjetlom

Bojim se
uzavrele zvijezde
što pulsira unutra
tvojih hramova.

Bojim se za
ljude
izgubljene u šumama
i iznenadne eksplozije

Bojim se za ljude
duboko u našim mislima
koji nam samo postavljaju pitanja

Bojim se za istinu
što se uvijek udaljava od nas
poput dima
baš kad joj se približimo
i ponoćnih snova
gdje padamo
sa neba

Bojim se za naše kosti
i pjesme koje se ponavljaju.

Bojim se za
zakopane snove što se nadmeću
ispod rebara
javnog mjesta
a unutar
tvojih misli sklopljene oči.

Bojim se za bezimeno mjesto
dublje od okeana
Bojim se za one
koji koriste riječi
kao što je nacionalna bol
one nemaju okus
vode
niti imaju grube slogove
kao minerali iz zemlje

Bojim se
za znoj
unutar
tvojih ruku što mole.

Bojim se za fontane
na kojima pijemo
iste laži
kako bismo živjeli
i jezika bez riječi
za
nas.

Bojim se za
krivudavu ulicu
gdje voda nadire nemilosrdno
kao jezik
dolje
u zemlju

Bojim se
da će slijepi vidjeti
glas munje.

Bojim se za
koplja
u njihovim očima
što će biti bačena
na sunce
i zadavljeni glas
zemlje
što gleda gore
tamo gdje dopire svjetlost
i odlazi
poput posuđenog vremena
ili zemlje sa dvije vanredne
situacije

Bojim se za
sve što je zakopano
na nacionalnom tlu
da će porasti
i prepoznati nebesku tišinu
u našim lica
a ne njihova svjetla

Bojim se
za temelje
koliba
što se povezuju
sa srcem
rastućeg neba
i sve to
rađa kišu i
neodgovorena pitanja
preciznost
munje
i njihove historije
ponovljenih epoha

Bojim se
za tračeve
koji sadrže vlažno mnoštvo
i impregnirane sezone
što se okreću jedne drugima
nakon fotografisanja
i smještanja u knjige
kao u grobnice

Bojim se za
prazne zavjete ili bonove
fotografisane prečesto
na svim uglovima
ulica zemaljske kugle.

Bojim se
kako gospel sipa
iz svakog radija
tvoje kuće
repetirajući
tvoj kraj

Bojim se za
tvoje prazne ruke
poput rijeka bola
ili ogledala utišanog
neba

Bojim se za
soft jazz
sunčevu svjetlost koju pronalaziš
u sebi
oštre kretnje
tvojih koraka
i prigušene udaraljke
u tvom zijevanju

Bojim se za tebe
vlačeći se
od vrata do prozora
i nazad

Bojim se za
smeđe zvijezde / putanje
vlažnih čežnji
i glad
rana
što nisu zarasle
vremenom ili svjetlošću
ili tišinom

Bojim se
za duge trenutke
koji će skončati sa tvojom smrću
da bi se preporodili

Bojim se
za ono kada cijela soba treperi
što ne možemo izraziti riječima
naš odnos

Bojim se za
tvoje tijelo umotano
u bijesnim bojama
otrgnuto od sunčeve svjetlosti
u slomljenom prozoru

Bojim se
za mjesto
koje još nismo postali.


 769 total views,  11 views today

Komentariši