Humor kao bijeg od žoharskog života

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. i regionalne autorice

Nina Tikveša, I sreli su medu, Sarajevo/Zagreb, Buybook, 2018.

PIŠE: Nataša Lazukić

Ninu Tikvešu kao pripovjedačicu karakteriše humor s primjesom groteske, oštro oko za detalje i propitivanje stranosti kroz društveno angažiranu prizmu. Iako naslov njene prve zbirke priča I sreli su medu može površno aludirati na dječije priče, riječ je o postupku oneobičavanja kojim se posve izvrće očekivani kontekst, te se čitalačku publiku suočava s činjenicom da je nužno zagrebati ispod površine i ironično se nasmijati vlastitim zavaravanjima. Priča koja nosi istoimeni naziv je ključ koji otvara godoovsko „čekanje medvjeda“, protkano nesvakidašnjim životnim temama koje se u konzervativnom društvu često prešućuju (ili uz njih prigodno pljune, da ne čuje zlo), a to su rodne uloge, izbjeglištvo, bolest, neplaćeni rad, psihički poremećaji i staračka usamljenost. Rečenica I sreli su medu vuče korijene iz autoričine biografije i upućuje na samo naizgled duhovitu anegdotu koju je njena stara baka stalno prepričavala s raznim varijacijama, a radi se, ustvari, o susretu sa igmanskim medvjedom u kojem je sadržana tužna i ironična spoznaja staračke demencije, svedena na banalizovan doživljaj. Međutim, i svi ostali junaci i junakinje priča su slično prolazili u životu, prečesto imali različita očekivanja, halucinacije, boljke i trenutke koji su im obilježili postojanje, pa se njihov „medo“ prikazuje kao tragična prolaznost i često pominjanje smrti u svakodnevici (Malo crnilo i Tačan odgovor).

Teme koje naročito privlače pažnju jesu mobing (Halo, u mobingu sam) i prekarni rad bez ikakve materijalne sigurnosti (Bosa i Burek), a takvi su ljudi izjednačeni sa „žoharima“ (Blatta). Skitnice i prekarni radnici su veoma česti akteri „uličnog teatra“, a čak i sama autorica knjige, Nina Tikveša, u svojoj biografiji navodi da „živi i ne radi u Sarajevu“, što svemu daje dozu intimističkog i ispovjednog. Iako priča o Bosi i Bureku obrađuje socijalnu temu karakterističnu za moderno društvo, ona sadrži i srceparajući motiv sna koji je sveprisutan kroz različite književne epohe i tradicije, pa se u ovom slučaju umeće kao prikaz krvave rijeke koja odnosi sve sa sobom, a ljudsko postojanje svodi se na „žoharsku“ nebitnost. Zanimljivo je da Bosa i Burek iz istoimene priče svojim izgledom i ponašanjem asociraju na likove iz domaćeg filma Smrdljiva bajka (2015) koji takođe otvara socijalnu tematikuo životu ljudi na margini.

Motiv rata i izbjeglištva je jedan od najvažnijih u ovoj knjizi. Provlači se, direktno i indirektno, kroz mnoge tegobne situacije siromaštva koje su detaljno opisane u ovoj knjizi (Došo čika Paja, Ružičaste korice). Poseban fokus se stavlja na položaj djevojčica i mladih žena izloženih nasilju tokom ratnih zbivanja. Kroz evociranje uspomena iz izbjegličkog kampa suština života junakinja svodena je na golu egizistenciju koju pojačava preuranjeno odrastanje:

Malo smo plakale, a onda požurile da odrastemo i preživimo (str. 21).

Ženski likovi su lišeni bilo kakve slobode, one ne smiju ni sanjati o sebi, ali zato sanjaju kako im djeca odlaze u neke druge države u potrazi za sigurnom egzistencijom. Njihov krik prigušuju društvena načela, neplaćeni rad, posvećenost i služba drugom. Simboličnom slikom žohara predstavljen je mizeran položaj žene u društvu koja se vječito prilagođava očekivanim kalupima (Blatta).  

Oni ne znaju da su mi jedne noći izrasla krila žohara. I da sam bila kod ljekara i da su ljekari rekli da je to zato što ne pijem dovoljno tečnosti i što se mnogo brinem. Desna je ruka počela da mi se stanjuje i tamni, ali ću ja požuriti da se prilagodim, a za to vrijeme sakrivaću ruku koja želi da bude ruka žohara (str. 138).

Za ograničene živote i mogućnosti vezuju se isti takvi ograničeni prostori, pa su ženski likovi uglavnom „iza kulisa“ na šalterima, pijacama, u bolnicama, iza rešetaka zatvora, u sobama za liječenje ovisnosti, izbjegličkim kampovima koji ih trajno i emotivno „osakaćuju“. Vrhunac pripovjedačkog u pričama izveden je kroz najomrženiji i stereotipan lik šalteruše koji, umjesto očekivanih asocijacija, potpuno drugačije funkcioniše van crno-bijelog svijeta i dobija neobične obrise. Ta svima „omrznuta šalteruša“ usljed ogromne količine posla i gladi, počinje halucinirati o svojim neostvarenim snovima balerine (Snovi) i priviđaju joj se traume iz prošlosti kroz podsvjesne, groteskne slike iskeženih lica koja se rugaju, poentirajući stereotipnim izrazom kako je „dobro prošla“ čim radi sjedeći posao.

Ti si barem šalteruša! Evo, da ne ispadne da te vrijeđam… Nagledala sam se prostitutki, beskućnica, narkomanki kojima nedostaje ili ruka ili noga ili oboje, prodavačica cvijeća ubranog na okolnim travnjacima. Ih! Dobro si ti prošla… Službenica je pokrila lice rukama i počela ubrzano disati (str. 57).

Pooštravajući društveni kontekst, spisateljica uvodi i teme o institucionalizovanom nasilju i korupciji. Ozbiljnu kritiku institucijama izriče tako što, glasom pripovjedačice u prvom licu, daje prostor odbačenima i marginalizovanima kroz opis boravka u ženskom zatvoru (Zid vam – Zid tam) i ustanovi za liječenje od alkohola (Zlatni talog) gdje vlada potpuni apsurd i demoralizacija. 

Ušla sam u neki film užasa, u neku mješavinu žanrova od koje gubim pamet. Ova institucija umjesto da rehabilituje ljude uništava ono malo razuma u njima (str. 86).

Muški likovi su nešto sporedniji i akteri su malobrojnih priča u kojima se karikiraju muško-ženski odnosi, a najupečatljivije je to izvedeno kroz toksične veze (Kolaž film) ili virtuelno dopisivanje (Pakleni jahač) uz korištenje seksualno obojenih asocijacija. Muškarci u pričama su „vukovi koji pojedu Asku“, ne štedeći je, a tako je i u poslovnom svijetu (VTF TV For Dummies) gdje dominira stereotip površnosti i procjene na osnovu nečijeg izgleda koja lako može prerasti u surovo zlostavljanje koje nije, i ne smije biti, ni najmanje romantizovano.

Nisam trebala otići sa unezvijerenim pogledom jer mi je bilo svejedno. Zapravo, radovalo me što se bliži kraj. Krkljala sam dok nije ponestalo zraka. – E, nek si me, vala, ubio (str. 98).

Turšija kao dio nasljeđa, koja se se pominje na početku, zatvara i kraj zbirke (Turšija, ubica i Klaro, turšijo) aludirajući na živote koji imaju baš takav kiselkast ukus dotrajalosti i bezizlaznosti dok se paralelno odvijaju u nijansama sirove svile i ovčije vune. Nina Tikveša  je u ovoj knjizi pokazala da sjajno vlada formom kratke priče i da jednostavnim jezikom zna sabiti snažne slike i emocije u koncizne rečenice, a kroz nevelik broj priča oslikati čitavu galeriju različitih sudbina. Njen prepoznatljivi humor i sarkazam osvježavaju svaku situaciju u ovoj knjizi, a neočekivani ishodi čine svijest budnom i sklanjaju se od stereotipa. Ipak, gorčina i mučnina ostaju zapečaćene u podsvijesti koja se aktivira kad u našim ulicama vidimo sve ono o čemu smo čitali.


NATAŠA LAZUKIĆ je rođena  9. decembra 1990. godine u Gradačcu. Studirala je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci.  Uređivala je rubriku kultura u dnevnim novinama Glas i objavljivala tekstove na više portala u BiH. Učestvovala je na  projektu „Glasne i jasne“, piše književnu kritiku, poeziju i vodi svoj autorski blog.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 714 total views,  8 views today

1 komentar

Komentariši