Hugo von Hofmannsthal : Poezija i život

This post is also available in: Bosnian


Hugo von Hofmannsthal

Poezija i život

Iz jednog predavanja

Preveo s njemačkog Vahidin Preljević

Pozvali ste me da dođem da Vam nešto ispričam o jednom pjesniku ovog vremena ili o nekoliko pjesnika ili o pjesništvu uopće. Vi rado slušate ono o čemu ja, mora se pretpostaviti, rado govorim: svi smo mi mladi i stoga po svoj prilici ne može biti ništa što je lagodnije i bezazlenije od ovoga. Uistinu vjerujem da mi neće pasti teško koju stotinu adjektiva i glagola sastaviti tako da vam ovih petnaestak minuta protekne u zadovoljstvu; uglavnom zbog toga to vjerujem, jer znam da smo svi mladi i otprilike mogu zamisliti kakvu muziku volite. Prilično je lahko umiliti se generaciji kojoj pripadaš. „Mi“ je lijepa riječ, prostranstva onih koji žive s tobom prostiru se kao velike pozadine sve do mora, ma i do zvijezda, a pod nogama leže prošlosti, poslagane u providnim ponorima kao zarobljenici. A govoriti o pjesništvu sadašnjice može se na više pogrešnih načina koji su dopadljivi. A vi posebno ste pak navikli da slušate o umjetnostima na te načine. Nevjerovatno puno natuknica i vlastitih imena imate u pamćenju, i sva ona vam govore nešto. Došli ste dotle da nema ništa što vam se ne dopada. Morao bih vam dakako prešutjeti da meni većina tih imena ne govori ništa, baš ništa; da me ni najmanji dio onoga što potpisuju ta imena bilo kako zadovoljava. Morao bih vam prešutjeti da vjerujem da sam ozbiljno spoznao kako o umjetnostima skoro pa uopće ne treba govoriti, skoro pa uopće ni ne može govoriti, da je samo ono beznačajno i bezvrijedno od umjetnosti što u svojoj nijemoj naravi ne izmiče govoru samo po sebi, i da utoliko postaje šutljivije što smo dublje ušli u unutrašnje ponore umjetnosti. Dakle, morao bih vas obmanuti u pogledu velike razlike u načinu mišljenja između nas. No, proljeće je napolju i grad u kojem živimo, s tim silnim crkvama i vrtovima i svim tim vrstama ljudi, i čudnovat, prevarantski element života koji uvijek govori „da“, sve to bi mi priteklo u pomoć sa svojim šarenim zavjesama, tako biste povjerovali da sam se žrtvovao za vas tamo gdje sam se žrtvovao protiv vas, i vi biste me hvalili.

    S druge strane vjerujem da mi uopće ne bi teško palo da se neočekivano i u neku ruku na zabavan način postavim suprotno od vašeg ukusa i vaših estetskih navika. No da li ćete se Vi na moje rečenice, u kojima ću pokušati da takvo što razložim nasmiješiti osmijehom augura i odveć izvježbanog čitatelja kulturne rubrike ili ćete me poslušati uz prigušenu odbojnost – ni u kom slučaju ne bih sebi laskao da ste me razumjeli, ni u kom slučaju ne bih pretpostavio da ste moje mišljenje primili k znanju drugačije nego formalno i prividno. Našao bih sebe suočen sa argumentima koji me ne pogađaju, i  zaštićen argumentima koji me ne pokrivaju. Katkad bih se sam sebi učinio bespomoćnim kao nezrelo dijete a nekad kao neki odveć star čovjek koji je sazreo u razumijevanju: i sve to bi bilo na mom području, u jedinoj stvari o kojoj možda nešto razumijem. Jer jedna vrsta dobrog odgoja bi vama branila da spor potisnete u susjedne oblasti, koje su meni zbog mojega neznanja potpuno zapriječene, kao što su historija, povijest morala ili sociologija. Ali na mom vlastitom malom polju vidio bih vas kako teškim oružjem napadate nešto što smatram običnim strašilima, i kako veselo stremite preko potoka koje ja držim za smrtonosno jake, vječite granice, duboke kao ponori. No, najveće nepovjerenje bi me ispunilo ako biste se možda saglasili sa mnom; onda bih bio dvostruko uvjeren u to da ste shvatili metaforički sve ono što sam mislio doslovno, ili da je posrijedi nekakva druga obmana.

    Sva pohvala koju mogu pokloniti pjesniku učinit će vam se oskudnom: tek će slabo i tiho odjeknuti do vas preko jednog širokog jaza šutnje. Vašim kritičarima i sucima u umjetničkim stvarima kad hvale, usta su puna tritona što bljuju vodu: ali njihova pohvala cilja na krhotine i dijelove, a moja na cjelinu, njihovo divljenje je divljenje relativnom, a moje apsolutnom.

    Vjerujem inače da je pojam cjeline u umjetnosti uopće izgubljen. Prirodu i podražavanje su sastavili u neku jezovitu polutansku stvar, kao u panoramama i kabinetima s voštanim figurama. Pojam pjesništva je unižen do nivoa iskrivljene ispovijesti. Čudovišnu zabunu su unijele izvjesne Goetheove riječi koje su bile od odveć tanane slikovitosti da bi ih biografi i zapisničari shvatili na pravi način. Sjećamo se opasne slike o pjesmi prigodnici i o tome da se treba „pisati iz duše“. Ne znam šta bi bilo sličnije panorami od načina na koji su Werthera „sredili“ u biografijama Goethea, sa svim onim besramnim podacima o tome dokle seže materijalni nivo doživljaja, a gdje počinje naslikana pozadina. Time su stvorili jedan novi organ koji uživa u nedostatku forme. Rastakanje duhovnog u umjetnosti posljednjih desetljeća rezultat je zajedničkih napora filologa, novinarskih piskarala i prividnih pjesnika. Činjenica da se mi danas uopće ne razumijemo, da ja vama o pjesniku našeg vremena i vašeg jezika mogu manje reći nego što neki engleski putnik može iskazati o običajima i svjetonazoru nekog azijatskog naroda, dolazi od velike tegobe i ružnoće koju su mnogi intelektualni žderači prašine unijeli u našu kulturu.

   Ne znam da li se od svog tog zamarujućeg blebetanja o individualnosti, stilu, uvjerenju, raspoloženju, i tako dalje, nije potpuno izgubila svijest za to da su materijal poezije riječi, da je pjesma bestežinsko tkivo od riječi, koje rasporedom, zvukom i sadržajem, utoliko što sjećanje na vidlijvo i sjećanje na čujno povezuje sa elementom pokreta, zaziva jedno tačno opisano, snovito jasno, prolazno duševno stanje koje nazivamo ugođajem (Stimmung-om). Ako se uspijete vratiti ovoj definiciji najlakše od svih umjetnosti, uspjet ćete se otarasiti nečega poput zbrkanog bremena savjesti. Riječi su sve, riječi kojima ono što smo vidjeli i ono što smo čuli zazivamo kao novo postojanje i prema inspiriranim zakonima možemo predstaviti kao ono što je u pokretu. Od poezije ne vodi direktan put u život, iz života niti jedan u poeziju. Riječ kao nosilac životnog sadržaja i snovita bratska riječ, koja može stajati u pjesmi, streme daleko jedno od drugo i lebde, međusobno strane, jedna pored druge, kao dvije kofe u jednom bunaru. Nema vanjskog zakona koji iz umjetnosti istjeruje svo umovanje, i svu prepirku iz života, svaku neposrednu vezu sa životom i svako direktno oponašanje života, nego jednostavna nemogućnost: ove teške stvari u njoj ne mogu stanovati jednako kao što krava ne može živjeti u krošnji drveća.

    „Vrijednost pjesništva“ – služim se riječima jednog meni nepoznatog ali značajnog autora, „vrijednost pjesništva ne odlučuje smisao (inače bi bila kao mudrost ili učenost), nego forma, to znači uistinu ništa vanjsko nego ono duboko uzbuđujuće u mjeri i zvuku, po čemu su se u svim vremenima razlikovali oni prvobitni, majstori, od potomaka, umjetnika drugog reda. Vrijednost umjetnosti nije ni određena jednim određenim mjestom u retku, strofi ili dužem odlomku, koliko god on uspjelo djelovao. Sastav, međusobni odnos pojedinih dijelova, to da je jedno nužna posljedica drugoga, obilježava visoku umjetnost.“

    Dodajem ovome dvije napomene, koje se skoro pa same nameću:

    Retorika, pri čemu se život javlja kao materija, i sve one refleksije u uzvišenom jeziku, nemaju pravo na to da se zovu pjesmom.

    Za jedino što je presudno, za izbor riječi i kako se ona postavljaju (ritam), kod umjetnika će uvijek biti mjerodavan takt, a kod slušaoca prijemčivost.

    Ovo, što samo određuje bit umjetnosti, najviše se zanemaruje. Ni u jednom umjetničkom stilu ne poznajem element koji bi sramnije bio zapostavljen od adjektiva kod novijih njemačkih pjesnika. Stavljaju ga svugdje, bez razmišljanja, ili s namjernom prodornošću koja koči sve. Međutim, nedostatnost ritmičkog osjećaja je još gora. Izgleda da skoro niko više ne zna da je to pokretač svakog djelovanja. Nekog pjesnika bismo uzvisili iznad svih njemačkih kolega posljednjih desetljeća kad bismo za njega rekli: on piše adjektive koji nisu mrtvorođenča, i njegovi ritmovi nigdje ne teku protiv njegove volje.

    Svaki ritam u sebi nosi nevidljivu liniju onog pokreta koji on može izazvati: kad ritmovi utrnu, u njima skrivena kretnja strasti postaje tradicija, kao ona od koje sastavljen uobičajen beznačajan balet.

    Ne mogu baš dobro shvatiti „individualnosti“ koje nemaju vlastiti ton, čiji se unutarnji pokreti prilagođavaju usputnom ritmu. Ne mogu više da slušam vaše metre koje ste pokupili kod Uhlanda i Eichendorffa, i nikome ko to još može ne zavidim na njegovim grubim ušima.

   Vlastiti ton je sve; ko njega ne drži lišava se unutarnje slobode koja tek može učiniti djelo mogućim. Najhrabriji i najjači je onaj ko svoje riječi umije najslobodnije postaviti; jer ništa nije tako teško kao to da ih istrgneš iz njihovih čvrstih, pogrešnih veza. Novo i smiono povezivanje riječi je najčudesniji poklon za dušu i nije ništa manje od statue dječaka Antinoja i velike nadsvođene kapije.

    Neka nas umjetnike puste da u riječima budemo ono što su drugi među bijelim i obojenim kamenjem, izrađenom rudom, u pročišćenim tonovima ili u plesu. Neka nas slave za našu umjetnost, a retoričare za njihova uvjerenja i njihovu silovitost, učitelje mudrosti za njihovu mudrost, mistike za njihova prosvjetljenja. Ako pak neko traži ispovijesti, neka ih nađe u uspomenama državnika i literata, u priznanjima ljekara, plesačica ili jedača opijuma: za ljude koji ne umiju razlikovati ono što pripada građi od onog što je umjetničko, umjetnost uopće ne postoji; no i za njih ostaje dovoljno onoga što je napisano.

    Čudite mi se. Razočarani ste i smatrate da vam istjerujem život iz poezije.

    Čudite se da vam pjesnik hvali pravila i u nizu riječi i metrima vidi cjelinu poezije. No, ima previše diletanata koji hvale namjere, i sve bezvrijedne stvari imaju svoje sluge u svim teškim glavama. Ali budite bez brige: vratit ću vam život, štaviše, ne postoji ništa što više volim od života. Ali ne volim da se naslikanim ljudima dodaju bjelokosni zubi i da se mramorne figure postavlja na kamene klupe kao da su šetači. Morate se odvići od zahtjeva da pišemo crvenom tintom kako bi neko povjerovao da pišemo krvlju.

    Obećao sam vam puno u vezi s djelovanjem a premalo u vezi s dušom. Da, jer ja smatram djelovanje dušom umjetnosti, za vašu dušu, za njenu srž i njenu ljusku, za njeno puno biće. Kad ne bi djelovala ne znam zbog čega bi onda postojala. Ali ne znam zbog čega bi postojala ni kad bi djelovala kroz život, kroz građu u sebi. Govorilo se da je među umjetnostima osjetno uzajamno nastojanje da napuste vlastitu sferu djelovanja i da se priklanjaju djelovanjima sestrinske umjetnosti: kao zajednički cilj takvog stremljenja ka drugom jasno se izdvaja muzika, jer to je umjetnost u kojoj je građa nadvladana do te mjere da je pala u zaborav.

    Element pjesničke umjetnosti je nešto duhovno, lebdeće, to su beskrajno višeznačne riječi što vise okolo između Boga i stvorenja. Jedna pjesnička škola lijepog ukusa iz dopola proteklog vremena skrivila je mnogu krutost i usko razumijevanje tako što je u izobilju poredila pjesme s klesanjem kamena, s bistama, draguljima i zdanjima.

    Ali gore je rečeno zašto su pjesme jedva vidljivi ali začarani pehari u kojima svako vidi bogatstvo svoje duše, a oskudne duše gotovo ništa.

    Počev s Vedama, s Biblijom, sve pjesme su obuzimale žive ljude, samo živi ljudi su uživali u njima. Isklesani kamen, lijepa tkanina, uvijek se mogu naći, pjesma možda jednom u životu. Veliki sofista je pjesnicima ovog vremena predbacio da premalo znaju o unutrašnjem biću riječi. Ali šta ljudi ovog vremena uopće znaju o unutrašnjem biću života! Oni koji ne poznaju to kad si sam, niti kad si zajedno s drugim, niti kad si ponosit, ni kad si ponizan, ni to kad si slabiji ni ono kad si jači, kako da oni u pjesmama prepoznaju znakove samoće, poniznosti i snage? Što bolje neko umije govoriti, i što je u njemu jače prividno mišljenje, toliko je on dalje od početaka životnoga puta. A samo time što idemo stazama života, sa svim umorom u ponorima i umorom na vrhovima, steći ćemo razumijevanje duhovne umjetnosti. Ali staze su toliko daleko, njihovi neprestani doživljaji tako nemilosrdno izjedaju jedan drugog, da se besmislenost svog objašnjavanja, svog govorenja spušta na srca kao smrtonosna i božanska uzetost, pa su oni koji istinski razumiju opet šutljivi kao oni koji istinski stvaraju.

            Pozvali ste me da vam pričam o jednom pjesniku. Ali ja vama ništa ne mogu ispričati što vam njegove pjesme ne mogu ispričati, ni o njemu niti o drugim pjesnicima, niti o pjesništvu kao takvom. Šta je more – najmanje ćete pitati ribe. Najviše što ćete od njih doznati jeste da more nije od drveta.

(Iz knjige Hofmannsthalovih eseja i pripovijedaka koja će izaći 2021. u IK Vrijeme)

 700 total views,  2 views today

Komentariši