Goran Sarić: Moja dvije i dvadeseta (2) : torta za dedu

(Unuka)

Jednog ranog popodneva, na vratima sobe u revalidacijskom centru se iznenada pojave najstariji sin i unuka. “Godina dvije i po”. Čista radost, nakon toliko vremena!

Mala se prvo malo osvrće – nisu ovo dedina kuća, ni njegova soba – ali se brzo navikne. Skida žute gumene čizme i ponosno pokazuje šarene čarapice. Uskoro “šparta” po sobi kao da je u njoj rođena! Eh, da smo mi, matori kenjci, prilagodljivi kao djeca…

Sin predlaže da me u invalidskim kolicima izvede vani, na zrak. U susjednoj zgradi je obdanište, s velikim dvorištem, ljuljačkama, toboganom, klackalicom i brdom pijeska, pa će i maloj biti zabavno.

Za par minuta, nas dvojica sjedimo sa strane, malo izvan dvorišta, a ona se s kanticom i lopaticom igra u pijesku. Dobro da je došla u čizmama.

“Šta to praviš?”

Toltu.”

No, malo poslije izvrne kanticu naopako, i prospe sav pijesak. “Ova ne vala.”

I napravi novu. Dugo je lupka i oblikuje lopaticom, pa nam je pokaže i sva sretna veli:

“Ova je dobla. Ova je za dedu!”

***

 (Buđenje)

Kad sam se probudio, i probao uspraviti, osjetih da je sva snaga iscurila iz tijela. Sve ono što sam tri godine vježbao – hodanje i padanje, strah pa ustajanje, i ledeni znoj – sve nestalo u “požaru” meningitisa.

Kažu da svaki dan u krevetu znači i do 15 % gubitka mišićne mase. .

“Sestro, molim te dodaj mi tutu,” molećimo pogledam curu u bijelom koja nešto prčka oko mog kreveta.

***

(Tlapnja 2)

Kuća liči na našu u Konjicu. U istoj je ulici, samoi na višem mjestu.

Ipak skužim da tu nešto ne štima. Jeste, stepenice vode do našeg komšije, ali, evo, s prozora vidim i bolnicu u Arnhemu, sve sa prostranim parkiralištem i okolnim bujnim raslinjem. Okrenem se, da dozovem onu bolničarku koja mi je maločas poturila tutu, i shvatim da nisam u bolničkoj sobi, nego u starinskom dnevnom boravku, sa velikim lusterom, glomaznim foteljama i ormarima od orahovine.

Kriknem, a nigdje nikog. Uštinem se za obraz. Boli. 

***

(M. i Knut Hamsun)

Vraćam se s fizioterapije. Sin me vozi do čovjeka koji nam sređuje prijem tv-kanala iz bivše Jugoslavije. Treba nam novi prijemnik.

M. je automehaničar, radi u garaži nadomak grada, a ovo sa satelitskom mu je usput, “za džeparac”.

Sin i ja od naših programa zapravo gledamo skoro samo sport. Za ostalo nemamo vremena. Kraj tolikih knjiga, muzike, filmova, sporta… Čovjek mora biti vrlo selektivan. Što reče jedan prijatelj za dobrog pisca ali koji se u ratu pokazao šovenom: “Neću da ga čitam. Trebala bi mi tri života da pročitam i samo one koje cijenim i kao pisce, i kao ljude”.

U pravu je čovjek. U “podrum” dakle, s Knut Hamsunom!

Dođemo do garaže. M. nas već čeka, sina brzo uvodi unutra, a ja polako, s hodalicom, za njima. Kad sam ušao, majstor spusti teška gvozdena vrata i odvodi sina do  kompjutera u uglu da mu pokaže kako radi taj novi prijemnik.

Čujem da objašnjava kako da “starom” sve olakša i pojednostavi.

A mene kao da bog nije stvorio.

Razumijem ga. Šta on zna ko je, i šta može, taj što sjedi tu, na stolici, i blene u njih? Kako da zna da je taj lik dvadeset i “kusur” knjiga s holandskog preveo na naš jezik?

Ljudi prema slabijima i nesvjesno imaju drugačiji odnos.

I na to se treba navići. I ne ljutiti se. Ljudi vide ono što vide.

***

(Ruke koje podupiru nebo)

Kad si u nokdaunu, ne zaboravljaš nijednu pruženu ruku.

To sam prvi put jako osjetio u ratu, kao – najednom – “manjinac” u vlastitom gradu. Tada su svaki srdačan pozdrav na ulici, ponuđeni stručak salate, “mirna” sardina i cigara “iza uha” značili mnogo više od male, prijateljske geste.

To se ponovilo i zadnjih godina, u kojima kuburim sa zdravljem. Mogao bih da se pravim da mi je svejedno, ali čemu? Sebe ne mogu lagati. Prijateljstvo se ne kupuje, nego dokazuje. I upravo stoga što mi je ono u ovom glibu prokleto važno, od nekolicine – nema ih mnogo – navešću samo dvojicu ljudi koji su mi pomogli da se i sad, kako-tako, osovim na nogu laganu.

Jedan od njih je Frits, Holanđanin, prijatelj sa stonog tenisa. Upoznali smo se – ima tome dvadeset i kusur godina – kad sam prvi put ušao u salu stonoteniskog kluba uz našu novu kuću. Eh, kako sudbina stvari nekad čudno podesi! Godinama sam u Konjicu igrao ping-pong, čak imao pravi sto u mome podrumu, a onda dođem da živim ovdje, u daleku zemlju i ispostavi se da se odmah pokrajkraj nove kuće nalazi sala za stoni tenis!

Te prve večeri u klubu sam – em novajlija, em stranac – sjedio sâm, sve dok mi nije prišao bradati, proćelavi muškarac i upitao me da li sam raspoložen da – svi stolovi ovdje zauzeti – u drugoj, manjoj sali jednu “razbacim” s njim.

I eto, od tada prijateljujemo. Stotine sati smo proveli tu, u sali sa debelim potpornim stubovima. S njim sam, kroz sportsku borbu, sve bolje učio holandski jezik. A bogme ga, vremenom, počeo i pobjeđivati. Poslije me je odveo u njegov tim, u regionalnu ligu, pa smo obišli sva sela i gradove u kraju.

On me je jedini iz tog tima i kluba redovno posjećivao i nakon amputacije.

Tako i sad, nakon mononukleoze i meningitisa, anno 2020.

Zbog korone nije mogao dolaziti u bolnicu, ni ulaziti u našu kuću, ali nam je 4-5 dolazio na kućna vrata, samo da mojima preda kartu sa željama za moj brzi oporavak. Sad, otkad sam izišao iz revalidacijskog centra, Frits je opet tu.

Drugi frend je Gordan B., Zagrepčanin. Stari komšija iz zgrada kraj gradske pijace u Konjicu.

Znamo se od najranijeg djetinjstva. Skupa išli u osnovnu i srednju, na studijama u šeher Sarajevu jedno vrijeme bili docimeri, pa onda opet, po povratku u zavičaj, komšije u Suhome dolu. Izdržali dobar dio rata u Konjicu, a onda, kad je stvarno dokundisalo, otišli svaki na svoju stranu. On u Zagreb, a ja, na poziv sestre i zeta, s porodicom u Holandiju.

I sad, na rehabilitaciji, Gordan me zove skoro svaki dan. I ima razumijevanja ako se, katkad, kad mi se “sve skupi”, ne javim na telefon.

“Ma hajde, bolan! Pa znamo se! Nismo mi od juče. Znam da si stari ters,” Onda bi se obojica nasmijemo, kao djeca.

To su te četiri pružene ruke.  Naravno da ih – ni ne spominjući porodicu i dio uže famije – ima još, ali njih dvojica mi, eto, prvi padoše na pamet.

Kao što rekoh, ne zaboravlja se ruka – ma ni mali prst! – koji ti neko pruži u nevolji. Lako je za pjevidruga, ali hajde nađi plačidruga…

Doduše, ne zaboravljaš ni one druge, koji nisu bili tu “kad je grmilo”, a smatraš da su trebali biti tu, uz tebe. Pa makar i samo kratkom sms-porukom.

Ali, neću o njima. Da ni sebi, ni vama, ne kvarim dan.


Goran Sarić

 3,350 total views,  2 views today

2 0 komentara

Komentariši