Dinko Kreho : Odmor od kulture

This post is also available in: Bosnian


Dinko Kreho

ODMOR OD KULTURE

1.

Budi me poriv za kretanjem. Sunce je već dobacilo gotovo do mog kreveta; pokušavam provjeriti pozive na mobitelu a da usput ne vidim koliko je sati. I dalje nema novosti od Sare (11:50). Oblačim se, izlazim, pružam korak: želim samo hodati, anestezirati se, oduzeti se od hoda. Tek kad se zamalo zabijem u kolonu Japanaca, čiju disciplinu i organiziranost ne uspijeva poljuljati ni januarska studen, shvatim da sam dobacio do centra. U jednom od onih hipsterskih barova koji su zadnjih godina okupirali gradsku jezgru slistim dvije travarice; u drugome riješim pivo, u trećem i pivo i rakiju. Nigdje se ne zadržavam dovoljno dugo da bih se bavio sobom – i, što je najvažnije, da bih se bavio Damjanom. Uporno se odupirem iskušenju da prvi telefoniram.

Posao se gomila, rokovi pritišću, neki od klijenata vjerovatno već postaju nervozni. Šta bi rekli kad bi znali da je njihov kompjuteraš od povjerenja upravo pod gasom? Možda i naletim na nekoga od njih – već sam počeo sretati poznate, ljubljanski neizbježno. Sa svakim razmijenim rečenicu-dvije, odbijem i jedan poziv na kavu; ne bih rekao da mi se na licu vidi u kakvom sam stanju. Nitko nema pojma: razumljivo. Očekivati da moj prosječan ovdašnji poznanik zna tko je Darko Damjan, a još i da mi je u životu nešto značio, bilo bi posve deplasirano. 

2.

Sve je počelo večer prije, dok sam u Lajbahu čekao svog nekadašnjeg kolegu. Godinama smo radili u istoj firmi, odakle bismo povremeno zajedno produžili na piće; pomalo neočekivano, nastavili smo se viđati i nakon što sam ja prešao u slobodnjake. Kao što se to već radi, odsutno sam skrolao po mobitelu – nisam ni tražio ni očekivao ništa posebno. No, tamo me je čekao Damjan. Ovaj put to nisu bile vijesti o nekom njegovom novom ispadu: gledao sam u oproštajne riječi i izrazi sućuti ljudi iz kulture, estrade i sporta.

“Milioni ljudi u Srbiji i drugim eksjugoslovenskim zemljama, ali i širom sveta, zabavljali su se, opuštali, plakali i radovali uz pesme Darka Damjana, a da možda nisu znali ništa o čoveku koji je stajao iza njih. Njegov prerani i tragični odlazak je na našoj sceni ostavio prazninu koju i ja lično već bolno osećam, a u budućnosti ćemo je sigurno svi osećati još i više”, glasila je izjava direktora Grand produkcije Saše Popovića. Poznanici iz studentskih dana s kojima su me algoritmi društvenih medija u nekom trenutku spojili kačili su Damjanove fotografije popraćene tugujućim emotikonima i posljednjim pozdravima. Autorski tekst s nekog pretencioznog ljevičarskog bloga govorio je o “Pessoi estrade”, koji je razvio vlastiti “damjanovski barok”, kao “instituciju prevazilaženja našeg unutarnjeg Buržuja” koju sad “ostavlja u amanet svima nama za buduće oluje i brodolome”. Mogućnost da sam nešto pogrešno pokopčao bila je zaista beznačajna.

Odlučio sam da ništa ne spominjem svom drugaru. Dočekao sam ga onako kako bih to učinio i da se ništa nije dogodilo; osim što sam malo žustrije udario po pivu i rakiji, čini mi se da sam se ponašao normalno. Nadao sam se da će se grozna novost u međuvremenu nekako rastvoriti u meni, pogotovo ako je budem dobro zalijevao. Je li bio bolestan? Je li stradao kao žrtva nekog od svojih sumanutih eksperimenata? Nije valjda digao ruku na sebe? Pitanja su nadirala iz tame, a ja sam pokušao utopiti u alkoholu i priči. Trudio sam se dati sve od sebe u svakoj temi razgovora – od predsjedničkih izbora u SAD-u do ljubavnih intriga u staroj firmi.

Tek kad sam krenuo kući, dobrano pripit, pošteno me je presjeklo. Noć je bila suha i britka, bez ijednog oblačića koji bi stao na put mjesečini, a ja sam hodao među zdepastim zgradama iz osamdesetih godina. Sve je ličilo na noć u kojoj se, prije ravno dvije decenije, Damjanovo ime (prezime) prvi put zavrtilo u mom životu. Kako sam to osvijestio, više se nisam mogao kontrolirati: počeo sam jecati. 

Bio sam student prve godine elektrotehnike u Beogradu, u doba entuzijazma između pada Miloševića i atentata na Đinđića (entuzijazam je vladao u društvu u kojem sam se ja našao – kasnije ću ustanoviti da to nije vrijedilo za sve). Bio je petak navečer i nekoliko nas je pješačilo iz jednog lokala u drugi kad je mimo nas klisnuo BMW iz kojeg su treštale Bele noći Ace Lukasa. “Evo ga, novi Damjan!” uzviknuo je netko, i cijelo društvance izuzev mene, koji nisam imao pojma o čemu se radi, prasnulo je u smijeh. Iz njihovih objašnjenja i opisa uspio sam shvatiti da je u pitanju nekakav renesansni čovjek, svestrani slobodni umjetnik koji, premda još uvijek u svojim dvadesetima, u određenim krugovima kotira kao živi klasik. Neko je vrijeme, saznao sam, studirao i na našem fakultetu, gdje je usred sankcija pokrenuo AlgoRitam, fanzin koji je odmah  ušao u povijest (kako ću se kasnije uvjeriti – zasluženo). Upravo taj tip je, pod raznim sočnim pseudonimima kakvi su Šandor Arbutina ili Šaćir T. Krleža, među ostalim komponirao pjesme i za narodnjačku estradu. Budući da me je kultura “Balkana”, onako kako sam je pomalo rasistički vidio, tad naprosto fascinirala, smjesta sam se oduševio ovom informacijom.

Za naše je zajedničke poznanike estradni dio Damjanovog opusa u to doba uglavnom bio predmet sprdnje. Ipak, kao što to često biva, činilo se i da bi mu mnogi rado bili u koži, neopterećeni malograđanskim opsesijama dobrim ukusom i “ozbiljnoj” kulturom kao što je on to naoko bio. Kasnije, kad pomalo budem i poznavao Damjana, shvatit ću da je njegovo korištenje pseudonima bilo daleko od svakog nastojanja da sakrije svoj identitet; ono čak nije bilo ni umjetnička igra. Damjan je iskreno smatrao da je neophodno da se distancira od vlastite građanske ličnosti kako bi njegove pjesme živjele vlastiti život i bile vrednovane kao što spada. Vrijeme je njegovim tezama dalo na uvjerljivosti. Pjesmu Na kraju grada Mire Škorić i Dr. Bogusa, na kojoj je Damjan sudjelovao kako u tekstu, muzici i beatovima, tako i u produkciji, masovno su ismijavali kad se pojavila. Kasnije se o njoj pisalo kao o pionirskoj suradnji narodnjaka i repera – a u tome su sudjelovali neki od onih koji su se s njom svojedobno sprdali. Usput, Na kraju grade ističe se i po tome što na njoj Damjan nije potpisan ni u jednom od segmenata na kojima je radio, niti jednim od svojih pseudonima. Bio je kantautor-avet.

Ubazao sam u svoju garsonjeru na autopilotu. Riješio sam se odjeće, otvorio pivo i fokusirao se na glavni zadatak večeri: nazvati Saru. Trznuo sam se kad se javila već nakon jedva dva zvona. “Ne znam šta bih ti rekao, draga…šta ti uopće mogu reći”, stupidno sam frazirao. “Sve znam, dragi Leone”, rekla je uz svoj diskretni no hipnotizirajući naglasak, “znam koliko smo…koliko ti je stalo do nas”. Pomislio sam kako mi zvuči posve drugačije nego što sam očekivao – glasnije, odlučnije, sigurnije – ali tko od nas u takvim trenucima uopće zvuči predvidljivo? Postidio sam se svojih predrasuda o tome kako bi ucviljena udovica trebala reagirati.

Sara je rekla da se dobro drži, ali da je trenutno strahovito umorna i ne može razgovarati. Rekla je da će me nazvati sutradan, čim mogne. Jasno da sam se suzdržao od ispitivanja. Razmišljao sam da joj napišem još nekoliko riječi prijateljske podrške, ali sam zaspao na kauču prije nego što sam išta smislio; prenuo sam se tek kad mi se ostatak piva prolio po nozi. Sat je pokazivao 03:29. Obrisao sam se prostirkom za kauč, prebacio se pod deku i nastavio sanjati Damjana: kako svira dječji melotron, kako gol postavlja tapete u mojoj studentskoj sobi, kako je otvorio futuristički planinarski dom na Triglavu, kako minira njemačke željeznice.

3.

Mada mi se to ne čini izglednim, dopuštam mogućnost da ljudi koji se profesionalno bave kulturom i umjetnošću više puta u životu upoznaju nekoga kao što je Darko Damjan. Meni je jedan primjerak – bio – dovoljan za cijeli život. Da budem jasan, bila mi je ogromna čast poznavati ga. Radi se samo o tome da je Damjan toliko intenzivna pojava da je potreban cijeli jedan životni vijek da ga procesuiraš.

Nedugo nakon one noći kad sam prvi put čuo za njega, sreo sam ga i osobno, na rođendanu svoje tadašnje studentske simpatije. Djelovao je rezervirano, čak i plašljivo: kad sam ga pitao je li on taj Damjan, tako je raskolačio oči da sam pomislio kako će se okrenuti i zbrisati. Kad sam ga sljedeći put vidio, u bifeu Ateljea 212, sudjelovao je u nekoj prepirci o stanju u teatru s takvim žarom da sam mislio da će zamahnuti stolicom na svoje sugovornike. Ubrzo sam shvatio da je to ritam u kojem funkcionira: oscilirao je između povučenosti, na rubu tajnosti, i eksplozivnih proboja u javnost, pa i u tuđu intimu. I njegovo prisustvo na umjetničkoj sceni, koliko sam se imao prilike uvjeriti, funkcioniralo je između krajnosti. Nestao bi bez traga, grad bi gotovo zaboravio na njega – a onda bi se ukazao u nekoj novoj ulozi, s dotad neviđenim kapacitetima, idejama i vezama. Nakon što je na nekakvom “seminaru duhovnog istraživanja” u švicarskim Alpama upoznao Saru, te gotovo preko noći s njom uselio u jedan od svojih beogradskih stanova, mnogi su radoznalo čekali da vide hoće li eksplodirati ili će se smiriti. Ipak, Damjan je i dalje igrao svoj ping-pong; njegov se ritam nije promijenio čak i nakon što je postao otac.

Družio se s prirodnjacima i informatičarima, s ljudima s estrade, iz sporta, katkad i iz politike (ali nikad iz njenih prvih redova); svakojake čudake, ezoterike, paranaučnike, pa i prevarante i lopove kojima se znao okružiti ne mogu ni nabrojiti. Kulturnjake i umjetnike u principu je izbjegavao, i često je očajavao nad time kakvi su fah-idioti. Iako nas dvojica nikad nismo postali bliski prijatelji – nisam siguran da je to s njim ikome pošlo za rukom – uvijek sam imao dojam da posebno drži do našeg poznanstva. Njegova ukazanja i nestanci u mom su se životu smjenjivali istim ritmom u kojem je i inače djelovao: ne bismo se čuli mjesecima, ako ne i godinama, a onda bi odnekud iskrsnuo i spopao me s nekom novom ludorijom od priče, ideje ili projekta, kao da smo se rastali časak ranije. Znao je biti neugodan, ali ja sam uvijek nastojao izbjeći konflikt. Nije stvar samo u tome da sam se bojao njegove impulzivnosti: naprosto, uvijek me je više zanimalo da pokušam shvatiti njegovo viđenje stvari, nego da se pokušavam prepirati. Uz to, postali smo neka vrsta obiteljskih prijatelja. Sa Sarom, koja je po temperamentu sušta suprotnost Damjanu, kliknuo sam već od prvog susreta, a činilo se da će i prekrasni blizanci Miloš i Janja u svakom pogledu biti na nju – što me je, moram reći, veselilo.

S druge strane, o obiteljskoj i socijalnoj sredini iz koje je Damjan potekao znao sam vrlo malo. Rodom je navodno bio iz Zadra, a u Beograd je stigao početkom devedesetih, kao tinejdžer. Tvrdio je da je putovao danima, kombinacijom autostopa, pješačenja i slijepog putovanja, i da je taj poduhvat osmislio i izveo kao neku vrstu vlastitog performansa protiv rata u Hrvatskoj. U čaršiji su se mogle čuti i manje vesele verzije priče o njegovom dolasku, ali ni za jednu nikad nisam vidio dokaze. Prije svega, nitko nije imao uvjerljivo objašnjenje toga kako se Damjan praktički kao klinac snašao i etablirao u Beogradu, odakle mu novci, poznanstva i veze za proboj u sve moguće sfere, i to baš u onim godinama. Sam je spominjao tetku koja mu je omogućila da živi u hotelu Bristol; “crvena buržoazija”, znao je namignuti, “ni demokratske promjene ništa nam ne mogu”. Mislim da mu nikad nije bilo stalo do toga da priče koje širi o samome sebi budu konzistentne – deset dana njegovog putovanja moglo je prerasti u petnaest i obrnuto, hotel Bristol u nekim bi verzijama postajao hotel Jugoslavija, a tetka stric – koliko do toga da budu kvalitetne priče. Do kraja je njegovao dalmatinski naglasak, ali poznajući Damjana, to je mogla biti i fabrikacija. Stvarao je konfabulacije o vlastitom životu i uživao ih je izlagati onako kako se izlaže umjetničko djelo.

4.

Najveći dio Damjanovih projekata nigdje nije “službeno” evidentiran, osim možda u policijskim i špijunskim kartotekama. Zato sam, kako su godine odmicale, sam sa sobom sastavio top-listu njegovih najambicioznijih poduhvata – neki bi rekli najvećih ludosti – za koje znam. Njegove najveće hitove znam napamet:

  • U vrijeme kad su te stvari kod nas predstavljale još veću nepoznanicu nego danas, Damjan je opsesivno proučavao kibernetičke implante, biohakiranje, grajnding i transhumanizam. Tvrdio je da je na tragu novog čula, koje će ljudskom biću omogućiti da na dotad nezamislive načine iskusi umjetnost. Naša percepcija umjetnosti, govorio je, nužno je krnja, nedorečena i ograničena subjektivnim sposobnostima: umjetnost zaslužuje biti doživljena puno bolje nego što joj to ljudsko biće može omogućiti. Damjanovo čulo za umjetnost, koje je trebalo nastati iz koordiniranog djelovanja čipova usađenih u vrat, žuč, kičmu, pazuh i neke druge dijelove tijela, omogućavalo bi da se umjetnost doživi izravno, holistički, tijelom i duhom odjednom. Vremenom bi, teoretizirao je, ljudsko tijelo naprosto usvojilo novo čulo, pa bi implanti vjerovatno i postali suvišni. Kad sam ga jednom prilikom pitao šta se događa s tim projektom, odgovorio mi je da je, nažalost, zbog drugih obaveza bio prisiljen da od njega odustane, no da je svoje nacrte gerilskojskupini entuzijasta iz Japana čiji rad pomno prati.
  • Drugom prilikom izvukao je iz naftalina Copu DaVinčija, prapotopsku gradsku facu oko koje su se sedamdesetih godina lomila koplja po pitanju toga radi li se o genijalnom izumitelju i vizionaru ili o šarlatanu i jajari (prevladavala je ova druga struja). Njih su dvojica organizirali svoju verziju otmice vlaka: na tjedan dana uselili su se u vlak na liniji Skoplje-Beograd-Beč, i u spavaćim kolima montirali mali atelje-laboratorij u kojem su po cijeli dan razvijali “ideje i koncepte”. Upadali su kupee i zblanutim putnicima predstavljali svoje što idejne, što opipljive izume, što je u više navrata gotovo preraslo u talačku krizu. Damjan je, po svoj prilici, sve financirao sam, uključujući i solidnu stimulaciju za starog DaVinčija, koji je u osmoj deceniji života inače jedva imao šta jesti.
  • Neki Damjanov rođak iz Bosne – takvi rođaci i “rođaci” s vremena na vrijeme su se pojavljivali uz njega, a zatim bestraga nestajali – bio se zamjerio jednom od većih beogradskih mafijaških klanova. Damjan je preuzeo stvari u svoje ruke. Na Senjaku je ogranizirao ponoćni susret između rođaka i njegovih ortaka s jedne, i Beograđana s druge strane. Za tu priliku je izveo pomno razrađen ritual kojim je na sebe preuzeo grijehe sukobljenih strana: na vrhuncu se polio benzinom i zatražio da ga obje strane zajednički spale kao žrtvu za opće pomirenje. Na koncu, srećom, ipak nismo morali saznati je li doista bio spreman izgorjeti na lomači, a progonitelji su digli ruke od Damjanovog rođaka (valjda su zaključili da je bolje ne imati posla s takvom familijom).
  • U jednom periodu bio je opsjednut potencijalom strojeva da doprinesu razvoju kreativne, u prvom redu pjesničke imaginacije. Uz pomoć nekoliko različitih softvera napisao je “multimedijalnu poemu” koju je proglasio za “savršenu pjesmu”. Drugim rječima, svaka riječ i svako slovo u Damjanovoj pjesmi navodno su bili iskorišteni do maksimuma, a svaki pjesnički efekt razvijen do te mjere da nakon što biva pročitana pjesma gubi smisao. Kažem je tako bilo, jer to djelo više ne postoji: Damjan ga je poslao na nekoliko nasumično generiranih adresa iz e-mail imenika, kao privitak programiran da se nakon pregleda automatski izbriše, dok je u međuvremenu s vlastitog kompjutera izbrisao svaki trag projekta. Među recipijentima Damjanove pošiljke bila je i moja poznanica M.S., i sama cijenjena i nagrađivana pjeskininja. Kad smo godinama kasnije razgovarali o tome, i dalje je tvrdila da u srpskoj poeziji nikad nije naišla na nešto moćnije od te pjesme, i da ne može prežaliti što od nje više nema nikakvog traga.
  • Jednom je izazvao zatvaranje beogradskog Muzeja savremene umetnosti. Kroz seriju telefonskih poziva, u kojima se svaki put predstavljao drugim, izmišljenim identitetom, izmaštao je cijelu paralelnu strukturu u kulturi i lokalnoj politici: bio je dovoljno uvjerljiv da izazove obustavu rada Muzeja iz tehničkih razloga. Cijela stvar je dospjela i do suda. Damjan se branio da je njegova spačka u osnovi bila umjetnička akcija i protest protiv stanja u društvu, te je ujedno iskoristio priliku i da javnosti pokuša predstaviti svoj nacrt novog sistema funkcioniranja kulturnih institucija u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji. Od upućenijih sam načuo da je ova epizoda ozbiljno požurila proces renovacije Muzeja, koji će se, kako je poznato, rastegnuti na cijelo desetljeće.

5. 

Premda nevoljko, ovoj listi moram pridružiti još jednu stavku. Za to imam i objektivne, ali i posve osobne razloge: stvar je vezana uz jedini sukob koji sam ikad imao s Damjanom. Poslije te nesretne epizode nismo se više čuli, a sad se ispostavlja da baš ona stoji na kraju našeg poznanstva.

Bio sam neplanirano doputovao u Beograd s odmora u Italiji, na sahranu prijateljičine majke koja je naprasno umrla. Damjan me je nazvao taman kad sam stigao u svoj novobeogradski smještaj: mislio sam da je, tko zna kojim kanalima, čuo da dolazim, no ispostavilo se da je, još jednom, na djelu njegova intuicija. Nisam siguran da me je uopće slušao dok sam objašnjavao kojim sam povodom u gradu: oduševljen što sam tu, bio je navalio da se odmah vidimo, budući da ima nešto što “ne smijem propustiti”. Jedva sam ga odgovorio od ideje da odmah pošalje taksi po mene, i obećao sam da ću ga posjetiti čim stignem.

Iako je stigao u tako nesretnim i nespretnim okolnostima, Damjanov poziv zagolicao mi je maštu. Dan nakon sahrane zaputio sam se k njemu. Grad je naprosto ključao, i umalo nisam kolabirao dok sam dobacio do Kruševdolske; kod Damjana, međutim, klima je ozbiljno šibala, roletne su bile navučene, a jedino svjetlo dolazilo je od nekoliko ekrana raspoređenih po stanu. U njihovom plavičastom odsjaju razabirao sam poznati dekor: nagomilane knjige, igračke, do apsurda zapetljani kablovi, muzički instrumenti, dijelovi kompjutorskog hardvera, kiparski i slikarski pribor, utezi. Onako visok i impozantan, Damjan je usred tog okruženja djelovao kao neko mitsko stvorenje iz dalmatinskog krša zasjelo u svojoj pećini.

S vrata mi je saopćio kako je Sara s Milošem i Janjom već tri tjedna kod svojih u Švicarskoj, a on se stacionirao u ovome manjem stanu kako bi finalizirao svoj najnovniji projekt. “Bit će mi čast da ga baš tebi predstavim”, rekao je. Posjeo me je na kauč, primaknuo mi tabure, i na njega spustio pladanj s domaćim vinom, bademima i maslinama. Odmah potom počeo je s izlaganjem vlastite teorije kulture. Ako ništa, nije gubio vrijeme. 

Ne mogu prenijeti sve što je izgovorio dok je zajapuren hodao, stajao, sjedio i ustajao, hvatao se za glavu, pio i gestikulirao. Probat ću sažeti svojim riječima. Damjan je, otprilike, tvrdio kako kultura nije nikakva manifestacija duhovnih stremljenja, niti je kolektivni organizam, ali da je pogrešno vjerovati i da je ona tek nekakav depozitorij ili kolektivni rezervoar priča, simbola i arhetipova, kako to danas svi odreda pretpostavljaju. “Tu su svi u krivu”, rekao je, “i nacoši i ljevičari”. Kultura, tvrdio je, ima svoje unutrašnje zakonitosti, doduše vrlo specifične, no takve koje je ipak moguće opisati, pratiti, pa čak i izračunati. Priča je tu tek počinjala – jer je Damjan bio uvjeren da je u takvom nastojanju već i uspio.

Objasnio mi je kako je na osnovu građe vezane uz kulturu u Srbiji i u ostalim eksjugoslavenskim republikama koju je preko dvadeset godina sakupljao i proučavao, najprije načinio “dinamičku mapu” kulturne scene cijeloga našeg podneblja. Drugim riječima, mapirao je sva savezništva, prijateljstva, neprijateljstva, sukobe, raskole i jazove, sve veze i odose među pojedincima, institucijama, organizacijama i medijima, onako kako su se mijenjala i razvijala od 1986. do danas. Na osnovu tog gigantskog uzorka, a uz pomoć programa koji je sâm napravio, razvio je algoritam koji predviđa razvoj događanja na sceni – “u polju”, kako se tehnički izrazio – kroz predstojeće godine i decenije. Tvrdio je da je njegov program u konačnici u stanju prognozirati sudbinu cjelokupne kulture. Priča je taman počela poprimati konture znanstvene fantastike, kad je Damjan najednom objavio: “Sad ćeš vidjeti.”

Demonstracija je trajala desetak minuta. Neću zalaziti u tehničke finese: dovoljno je reći da je, sa znanstvene strane, ujedno bila ingeniozno zamišljena i puna rupa. Svoj postupak dijelom je zasnivao na infinitezimalnom računu i funkcionalnoj analizi, ali je u njega bio ugradio i elemente paraznanosti, pa i čiste alkemije. Ipak, nisam mogao ostati ravnodušan pred nizom jednadžbi koje je ekran na koncu izbacio: koliko se god njihov jezik bio egzotičan, razumio sam da kazuju nešto frapantno. Damjanov algoritam, naime, prognozirao je da će kultura u Srbiji i susjednim zemljama ubrzo kolabirati. Kolabirati ovdje koristim u doslovnom značenju pojma: kulturi, umjetnosti i pridruženim sferama softver nije prognozirao puku krizu, kakve se ionako događaju svako toliko, nego potpunu i bespovratnu propast. Po Damjanovoj računici, kulturna scena Srbije, ali i Slovenije i drugih nam bliskih zemalja, srljala je u entropiju.

Moj genijalni prijatelj nadmašio je samoga sebe. I pored sveg znanja, inteligencije, kreativnosti i resursa kojima je raspolagao, naprosto nisam mogao zamisli koliko je dana, tjedana i mjeseci fanatičnog rada moralo otići u njegov poduhvat. Ipak, to me nije spriječilo da ostanem skeptičan po pitanju ispravnosti i praktične primjenjivosti njegovih prognoza.

Oprezno sam komentirao da je njegov program prvenstveno izvanredno umjetničko djelo, zatim i tehnološki podvig, i da zaslužuje svačije divljenje – ali da jednostavno ne mogu povjerovati da kulturu u Srbiji doslovno čeka entropija. Nisam iz tog svijeta, rekao sam, ali ne ide mi u glavu da je kulturu moguće tretirati kao sistem na način na koji je to u fizici planeta ili voda u čaši; kulturu i umjetnost ipak nose i animiraju ljudi, a ljudi su nepredvidiva bića. Sve sam to iznosio na kapaljku, s najviše takta što sam uspijevao prizvati. A ipak, Damjan se razljutio. Nije mogao vjerovati da se baš ja, u čije je kapacitete, širinu i obrazovanje do te mjere vjerovao da mi je odabrao otkriti svoj “životni projekt”, pokazujem tako ograničenim. “Nije stvar iz kojeg si svijeta, stvar je senzibiliteta”, rekao je. “Mogao sam zovnuti Pančića ili Bazdulja, barem bi me poštedili tog tvog vrludanja. Žalostiš me, Leone. Duboko me žalostiš!”.

Potom me je izbacio iz kuće.

“Izbacio” je možda pretjerano: samo me je zamolio da odem. Za svoje je standarde bio čak i poprilično staložen. Svojim nevjerovanjem u entropiju, izjavio je, širom joj otvaram vrata, i zato je prisiljen distancirati od mene. Nekoliko puta je napomenuo da nije riječ o tome da želi spasiti kulturu od propasti – takvu propast on bi “jedva dočekao” – već o tome da bi entropija kulture imala objektivne implikacije i posljedice kakve ni ja ni on ne možemo zamisliti. Stoga je nužno, bio je odlučan, da se svim sredstvima pokuša utjecati na taj uzročno-posljedični slijed .

Iako sam znao s kim imam posla, bio sam poprilično zatečen. No, Damjan je insistirao da misli ozbiljno i da ne mogu učiniti ništa da se predomisli. Tako sam se i pokupio; bio je to naš posljednji susret.

U nekoliko navrata razmišljao sam da ga nazovem, ili da možda nazovem Saru – ni ona mi se u međuvremenu nije javljala, premda smo inače bili povezani preko društvenih mreža – no zaključio sam da je najbolje sve skupa neko vrijeme ostaviti na miru. Kad ga neka druga opsesija uzme pod svoje već će, računao sam, zaboraviti na taj nesretni “algoritam kulture”, a onda će mi se i sam javiti. Međutim, sva je prilika da sam bio u krivu. Scena je nadživjela Damjana: entropija je uzela svoje, samo što je došla na mjestu i u obliku koje nije prognozirao.

7.

Jesam li se trebao drukčije postaviti? Možda Damjan ovoga puta zaista nije bio dobro, možda je na meni bilo da mu pomognem, umjesto da sve skupa shvatim kao još jednu od njegovih egzibicija. Možda sam ga cijeli život uzimao zdravo za gotovo, i ja i mnogi drugi – a on je to platio najvećom cijenom.

Što više razmišljam, sve više sam uvjeren da sam mogao nešto učiniti. Da sam morao nešto učiniti.

Takve mi misli kljucaju za vratom, sve odjednom, kao pomahnitalo jato. Pružam korak, grčim se, stresam, ali ih ne mogu otresti. Rastjera ih tek zvonjava telefona: napokon!

“Ne znam kako da ti kažem”, govori Sara, “pa ću odmah u kost: Darko je zapravo tu.”

I počinje mi tumačiti kako vijest nije istinita, kako samo što nije objavio demanti, kako je sve zapravo bio njegov tour de force. Ispričava se zbog svega “što sam morao proći”; ako ništa, kaže, “bili smo zajedno u tome”. Meni se grlo steže. Razmišljam li joj povlađivati, pokušati je dozvati natrag u realnost, ili nešto treće; umjesto toga, sa svoje strane samo hvatam dah.

Međutim, kao što je i započela svoje izlaganje, Sara ga sreže: “Evo – on će ti objasniti. Ljubim te!”

“Zdravo, prika“, kaže Damjan, kulerski kako to od njega odavno nisam čuo. “Oprosti za govnariju, jebiga.”

“Darko…?” jedva izustim. Ne znam jesam li ga ikad prije oslovio imenom.        

“Ja sam, tu sam, živ i zdrav. Fejk njuz je da sam umro. Ja sam organizirao da se razglasi… morao sam!”

Da se ne bih srušio, svalim se na prvu klupu.

“Sjećaš se onog mog softvera koji predviđa razvoj scene? Algoritam je pokazao da se moram isključiti iz sistema kao bi on imao šansu da opstane. Mislim, jasno, na sistem kulture – i na sebe kao ljudski faktor. I to sam i uradio: na dvadeset i četiri sata ispisao sam se iz jednačine.”

“Algoritam te je naveo na to da lažiraš vlastitu smrt!?” 

“Algoritam mi je dao do znanja da mogućnosti za pozitivan ishod znatno rastu ako se na trenutak izostavim. Tu sam morao biti kreativan. Na kraju je ispalo i bolje nego što sam očekivao. Moram priznati, bilo je zanimljivo pratiti šta se piše…kao one maštarije iz djetinjstva, kad razmišljaš šta će ljudi govoriti o tebi kad umreš. I ti si sigurno tako fantazirao. Sad ćemo vidjeti kako će se primiti kontravijest, pustili smo je prije pet minuta. Tebi sam javio odmah nakon Sare i mame”.

Razum mi upija sve što Damjan govori, no tijelo mi se buni. Noga mi nekontrolirano poskakuje, slika pred očima drturi. Tinejdžeri s druge klupe odmjeravaju sa zanimanjem; i vjerujem da zanimljivo izgledam.

“Dugujem ti izvinjenje i za ono kod mene. I to je do algoritma. Znaš, nisi to stigao vidjeti, ali on ne predviđa samo razvoj situacije na makronivou, nego i odnose i veze među pojedinim akterima. Na uzorku od milion mogućih ishoda našeg susreta, pokazao je da on u devetsto devedeset devet hiljada devetsto devedeset sedam slučajeva završava sukobom, vjerovatno doživotnim. Zato sam preventivno…”

“I mene si otkantao jer ti je kompjuter tako rekao?”

“Ne, Leone! Otkantao sam te da spriječim ono što je kompjuter rekao da će se dogoditi: izazvao sam lom da preduhitrim slom. Samoispunjujuće proročanstvo, znam, ali morao sam pokušati da svedem štetu na minimum. U tom trenutku mi bolji način nije padao na pamet. Sori. Vodim te na ručak. Plus, znaš šta? Dao si svoj doprinos spašavanju kulture. Ma vodim te na more!”

Kolona školaraca, dvoje po dvoje, defilira parkom. Sunce je u zalaznoj putanji: koliko je vremena uopće prošlo?

“Da se razumijemo, mene zaboli za sudbinu kulture”, nastavio je Damjan. “Na sceni svakako neće ništa ni znati. I dalje će se svađati ko je dobio ili nije dobio ovu ili onu nagradu, ko je kome popušio za hiljadu-dvije eura, ko se uvukao u guzicu kojoj fondaciji, ko je na državnoj sisi. Meni ni u džep, ni iz džepa. Ali ipak, entropija…pa, možeš i sam pretpostaviti da je entropija ozbiljna stvar. Odlučio sam preventivno udariti, pa šta bude. I mislim da sam uspio: u najmanju ruku, odgodio sam neposrednu opasnost od katastrofe”.

Obrazi mi se žare. Koljeno sve jače poskakuje.

“Razmišljao sam o još nekim varijablama u vezi s tim projektom. I tu sam te htio zamoliti za pomoć – ali o tom, potom. Kako stojiš u aprilu, maju…da li si možeš osloboditi raspored?”

Zatvaram oči.

“Leone?”

“Znaš šta”, progovaram s mirnoćom koja me i samog iznenadi. “Jebi se. Jebali te tvoji projekti i tvoje genijalne ideje. Jebo te Copa DaVinči! Jebali te performansi i narodnjaci i rođaci krimosi i srpska i hrvatska i bosanska i slovenska i svaka druga kultura!”

Pomoć, možeš misliti. Tom tipu bi najveća pomoć bila noga u guzicu!           

“Leone, molim te!”

“Ja ovdje u koroti, s dušom se rastajem, a ti me nazoveš i šta? ‘Sori’, i vodiš me na more? Trebaš se ispričati svima koji su ikad imali nesreću da nabasaju na tebe! Ostatak života trebaš provesti u slanju isprika!” Moj srpskohrvatski nikad nije bio tako uglancan.

Damjan na trenutak zašuti. Zatim počne urlati, ali ja mu prekinem vezu. Sekundu premišljanja kasnije, blokiram njegov broj. Vjerovatno ću se jednom predomisliti, no zasad mi je potreban odmor od kulture.

 1,204 total views,  4 views today

Komentariši