Amir Brka : Poezijom sam spašavao život

????????????????????????????????????

This post is also available in: Bosnian


Amir Brka : Poezijom sam spašavao život

Razgovarala Naida Mujkić

Amir Brka je pjesnik, prozaista, esejista, književni kritičar, glavni urednik časopisa za kulturu Diwan koji izdaje Biblioteka iz Gradačca, urednik izdavaštva i direktor Centra za kulturu i obrazovanje u Tešnju, član PEN Centra Bosne i Hercegovine. Pred sam kraj prošle godine u izdanju Biblioteke iz Tešnja objavljena je knjiga Kritičari o Amiru Brki koju je priredio profesor Muhidin Džanko. Na preko 500 stranica B5 formata knjiga objedinjuje tačno 100 tekstova autora iz Bosne i Hercegovine, kao i iz susjednih zemalja, a svima im je zajedničko to što govore o ukupnom stvaralačkom djelu Amira Brke.

1. Moje prvo pitanje je: jesi li prijatelj sa svim autorima koji su zastupljeni u ovoj knjizi i šta je za tebe prijateljstvo?

Naravno da nisam prijatelj sa svima njima… Kad bih imao toliko prijatelja, možda bih bio presretan. Ali odmah sam se, evo, i uplašio od takve mogućnosti, ne mogu to čak ni zamisliti. Jasno sluteći porijeklo ovoga tvog pitanja, reći ću i to da je etika prijateljstva za mene iznimno ozbiljna stvar: u njemu se oljuđujemo ili se srozavamo, kao i u ljubavi, ili u književnosti, a ja se ostvarujem i u ljubavi i u književnosti, pa mi toliko prijatelja i ne treba. Pri tom, nisam ja po svojoj prirodi ni tako druželjubiv da bih imao toliko prijatelja, jer s prijateljima bi se čovjek valjda trebao i družiti…

Neke od autora iz ove knjige uopće ne poznajem, u smislu da se nikada nismo ni sreli. Očito je, međutim, da knjige dospijevaju dalje od svoga autora, ali putuje i on s njima, pa makar se fizički i ne micao s mjesta, što se paradoksalnim može doimati samo u površnoj, banalnoj optici. Na taj se način uspostavljaju i ona drukčija prijateljstva, kojima nije potrebno međusobno poznanstvo, pa čak ni obitavanje u fizički shvaćenoj istovremenosti. Svodeći se u ovom smislu samo na Tešanj, u kojem po usudnoj zadatosti stanujem, reći ću da mi je u toj sredini najbliži i najznačajniji prijatelj Musa Ćazim Ćatić, pjesnik koji je umro 1915. godine. Beskrajni su moji razgovori s njime…

Neke autore vidio sam samo jednom, ili možda dvaput, na različitim književnim susretima, pa smo razmjenjivali knjige, a rado ću kazati i to da sam s nekima od njih stekao duboka i prisna prijateljstva upravo nakon toga što su čitali moje knjige i pisali o njima iako se prije toga uopće nismo poznavali – prije svih je to Ljiljana Šop. Možda je zanimljivo i da sam izvrsnog pjesnika, filozofa i esejistu Milana Garića prvi put vidio nakon što je objavljena njegova knjiga o mojoj poeziji… Ima tu, naravno, i onih s kojima sam prijatelj već dugo, kao, na primjer, sa priređivačem ove knjige. Muhidin i ja skupa smo i studirali književnost prije mnogo godina…

2. Jedan kolega, čije je ukupno djelo bilo predstavljeno u KUN-u Oslobođenja, rekao mi je tada: “E, sad mogu i umrijeti.” Kako se ti osjećaš sada kada je tvoje stvaralaštvo predstavljeno u zaista obimnom djelu kakvo je ova knjiga?

Postoje, znamo, i takvi pisci kao što je taj “kolega”, ali to je jedno ekstremno poimanje smisla vlastitog književnog stvaranja. I ako načas ustrajemo na ekstremnim pozicijama, onda se možemo prisjetiti i “slučaja” kofera Ferdinanda Pessoe, u kojem je stajala glavnina njegovoga grandioznog djela, neobjavljena za pjesnikova života. Pa, kada bih se morao opredijeliti između ovih antipoda, rekao bih da mi je neuporedivo bliži Pessoa, ali, srećom, ne moram načiniti taj izbor.

Naravno da mi ova knjiga stvara dobar osjećaj, ali ipak ne mislim da je to presudno za pisca, odnosno za njegov osjećaj vlastite ostvarenosti. O mojoj je književnosti prije ove objavljeno pet knjiga, pa već i zbog toga nisam sada ushićen poput tog neimenovanog “kolege”, ali i dalje mi je, ipak, od svega toga neuporedivo važnija moja književnost. No, dopusti mi da se i ovdje od srca zahvalim direktorici tešanjske biblioteke dr. Almini Alagić koja je odlučila da objavi ovu knjigu.

3. Čitaš li sve kritike o svojim djelima i kako se nosiš sa njima?

Svakako da čitam, i one su mi zanimljive prvenstveno stoga što otkrivaju psihološki profil svoga autora – jednako kao i njegova teorijska i druga polazišta, ideološka recimo, ili etička, u pristupu književnosti, kao i njegovu općenitu naobrazbu, dakle ukupan habitus na osnovu kojeg manje ili više proniče u tekst o kojem piše, ili pak ostaje potpuno izvan njega. I ponekad uistinu uživam u tim kritikama, ali nerijetko nisam oduševljen – da to kažem sasvim blago. S druge strane, relativno je i moje čitanje tih kritika, jer je uslovljeno mojim kognitivnim potencijama, pa smo tako u vječitom krugu uzajamnih (ne)razumijevanja.

Kritičari o Amiru Brki

4. Kako je tvoja prva objavljenja knjiga utjecala na dalji proces tvog stvaranja?

Izvrsno je ovo pitanje, jer ono za mene, u bitnome, implicira možda i najvažniju od svih dvojbi koje se pred pjesnicima postavljaju otkako se sa “smrću Boga” svijet raspršio u paramparčad: pisati kako bi se registriralo to rasulo ili u poeziji iznova okupljati svijet u jednu Knjigu kao odslik univerzuma…? Još uvijek ne znam na kojem sam od ta dva puta, pa zato neprestano i pišem “osvajajući” iznova nove i drukčije pjesničke izraze, koji onda akumuliraju i ono što sam već napisao i pri tom ga preoblikuju, a zatim se istraživački otvaraju ka drukčijim mogućnostima, pa onda, na primjer, za manje od godinu dana napišem knjigu Nebeski nomad koja u sasvim posebnoj formi kroz 191 sonet “pretendira” na ostvarenje onog malarmeovskog ideala (u kojem se, uz ostalo, samookuplja i sve moje prethodno pjesništvo), a, uz to, i da pjesnički artikulira povijesnu kob zemlje Bosne i mene u njoj koji sam, kako bi rekao Dis, pao u taj život s nevinih daljina, sa očima zvezda

Dakle, Prirodni redoslijed, ta moja prva pjesnička knjiga, oslovila je ova pitanja, i ona su još uvijek bez konačnih odgovora. Tragajući za njima, ja i dalje pišem.

5. Jesi li ikada razmišljao o pisanju pod pseudonimom?

Nisam, budući nemam dvije biografije. Moje građansko “utopilo” se u moje pjesničko, i to na neraskidiv način, jer mu jedino pjesničko i daje osjećanje više smislenosti. Zato bi za mene takva gesta mogla značiti samo neku egzibiciju, ili nešto drugo što ne bi imalo nikakvu dublju svrhu. Nedavno mi je u jednom razgovoru Enver Kazaz rekao da sam ja izjednačio život i poeziju. Složio sam se, i dodao da sam na taj način, zapravo, spašavao život, jer smatram da mu poezija i daje svevremenu auru. To je moje uvjerenje, da ne kažem čak i religija, pa ma kako se ovo sad od “postmodernista” moglo i prezreti kao anakrono.

Svaka čast Pessoi (da ga opet spomenem), ali ja ne mislim da je on svojim heteronimima (koji, kako je sâm objasnio, predstavljaju različite vidove stvarnosti čija je egzistencija neizvjesna) osporio Goetheovu tvrdnju da je samo osobnost autora ono što ulazi u književnost jednog naroda. Književnost, dakle, i nije ništa drugo nego subjektivna interpretacija svijeta, a nje nema i ne može je biti bez autorstva. Kod ozbiljnih pisaca, kojima književnost nije polje za, recimo, patetične ispovijesti ili za ispraznu hibridnost, zbiva se pomjeranje subjektivnosti u različitim smjerovima i na višeslojnim razinama. To, međutim, ne mora značiti i da se u svome pomicanju na svakoj novoj tački, ma koliko bila naoko udaljena ili različita od prethodne, subjekt koji književno tumači tzv. svijet treba i drukčije samoimenovati, jer se ta poetička heterogenost u konačnici zbira i prepoznaje kao jedinstven autorski duktus. Što, naravno, vrijedi samo ako još uvijek govorimo o autentičnim stvaraocima. Moram na kraju dodati da je upravo o tome lucidno kazivao Abdulah Sidran u eseju naslovljenom Amir Brka je bosanski Pesoa! koji se nalazi u ovoj knjizi.

6. Jedan moj sada već bivši kolega poderao je jednu knjigu poezije na moje oči. Kako bi reagovao kada bih ti rekla da je to bila tvoja knjiga?

Ne znam kako bih reagovao… Možda bih poželio da tu knjigu iznova objavim u vlastitom izdanju i, recimo, u 5.000 primjeraka, pa da taj otkupi cijeli tiraž, i neka onda slobodno uživa u cijepanju… A ako bi to bio izraz srdžbe zbog onoga što je sadržala ta hipotetički moja knjiga pjesama, ne bih zamjerio da se desilo tako kako kažeš, jer i to je neki odnos – koji bi, čini mi se, najprije kazivao da je knjiga pročitana i zatim, valjda i najvažnije, da čitaoca nije ostavila ravnodušnim… A mogao bi taj biti i nekakav komesar, pa bi, možda, cijepanje knjige predstavljalo čin ideološke osude… Možda bih, na koncu, pomislio da je taj i sam pjesnik, ali bez talenta, te da je povilenio od jala što nikad neće moći pisati poeziju kakva je u toj mojoj knjizi. Takvoga mogu i zamisliti, evo: već vidim neke poznate i u samopromoviranju tragikomično agresivne fizionomije… Sasvim sigurno bih poželio razgovarati s tom osobom, ali jedino ne bih s ovom iz posljednje od solucija koje su mi naumpale.

7. Tvoj cijeli život vezan je za kulturu i književnost. Da se ne baviš time, šta bi drugo mogao raditi kako bi prehranio sebe i svoju porodicu?

Od književnosti nikada nisam živio, i ne znam je li to iko ikada u Bosni mogao, osim raznih hohštaplera i partijsko-stranačkih poslušnika, ali u takvim se slučajevima zapravo i ne radi o književnosti. Sebe i porodicu izdržavao sam od plaće za rad u kulturi, a uvijek se, kako si i ti precizno kazala, radilo samo o prehranjivanju, ni o čemu višem od toga. Nisam nikada razmišljao o nekom drugom poslu, a šta god da se u budućnosti dogodi – i dalje ću živjeti za književnost, to se ne može promijeniti.

8. Šta ti je do sada bilo najteže napisati? Postoji li takav tekst?

Postoji, i to je, mnogo više nego drugi tekstovi, knjiga Nisim Albahari, tragični revolucionar (http://jevrejskadigitalnabiblioteka.rs/handle/123456789/1415). Morao sam se, prije svega, osposobiti da valjano mislim o problemima koje ta knjiga nastoji opservirati, jer ona otvara pitanja za koja nisam bio dovoljno verziran ni da ih do kraja razumijem, a kamoli da još i pišem o njima. Ipak, poriv je bio neodoljiv i ultimativan, jer su me motivirali savjest i empatija za sudbinu nevelike tešanjske jevrejske zajednice, za njihov gotovo nepoznati život u Tešnju, koji je okončan istrebljenjem u Holokaustu 1942. godine. Također, fasciniralo me već i ono malo što sam znao o narodnom heroju Nisimu Albahariju, a za njega danas mislim da je sasvim sigurno jedna od najznačajnijih osoba ikada rođenih u Tešnju.

Morao sam, dakle, provesti mnogo vremena i uložiti veliki trud u istraživanje, ali rezultat je na koncu takav da sam uspio ovladati znanstvenim “alatima”, ne samo historiografskim, u takvoj mjeri da su o toj knjizi izrečene visoke ocjene, od onih Kazazovih u pogovoru do posljednjeg teksta koji je Esad Zgodić napisao dok je zbornik Kritičari o Amiru Brki bio u pripremi za štampu, pa je uvršten u posljednji čas. O toj knjizi pisao je i naš najznačajniji suvremeni historičar Husnija Kamberović, a on uz ostalo kaže da “ova knjiga, iako se u svom naslovu ograničava na jednu ličnost, ima znatno šire značenje i njeni horizonti, ne samo u simboličkom smislu, nadilaze balkanske, pa čak i evropske okvire”, i još: da je “ova Brkina knjiga, kao pokazatelj vjerodostojne prošlosti, snažan temelj naše budućnosti”…

9. Koliko nedovršenih ili poludovršenih knjiga imaš u svom kompjuteru trenutno?

Pa, kad se pogleda moja bibliografija, moglo bi se zaključiti da je ta kreativnost neobično produktivna, ali ja sam nezadovoljan, jer osjećam da pišem tako malo… O drugim rukopisima koji nastaju rađe ne bih još ništa govorio, a kad je posrijedi poezija – mislim da će ove godine za objavljivanje biti pripravljena moja nova knjiga, kojoj je naslov San mizantropa.

10. Vrijeme je pandemije. Šta ti najviše nedostaje?

“Adela”, kafana u Tešnju, i “moj” sto u njoj, samoća među licima koja dolaze i odlaze (Amir Brka, pustinjak iz Tešnja, tako je jedan svoj esej naslovila Marina Šur Puhlovski). Tu sam čitao u miru, a tu sam i napisao mnoštvo pjesama, stotine… I Omiš, mali veliki grad u Dalmaciji gdje sam kroz dvije decenije, kad su nam financije to dopuštale, sa Aidom, i s našim sinovima dok su i oni to htjeli, provodio desetak ljetnih dana – za mene tako važnih da ću jednom, nadam se, sklopiti i knjigu sa pjesmama koje su tamo nastale, svoju Omišku zbirku. Pa evo, ako se slažeš, neka za kraj ovog razgovora bude upravo moj sonet koji je i naslovljen po tom gradu.

OMIŠ

Doputovali ste u snu i, ozareni, ugledaste Omiš
kad je u pleneru kriknuo sunčani kapetan galeb
Dovukao si studen u kostima i neizlječiv nazeb,
utvare svoje koje posvud oduvijek uzalud loviš

Sada nebo motriš, i preko plaveti kućice Brača,
pa iako rodoljubnoj vrlini nimalo to ne pristaje,
kazat ćeš da ti ništa u ovom gradu ne nedostaje,
tu je obitelj, a i u srcu je igla zavičajnoga drača

Blagodat je što ovdje, omamljen, ne vidiš ljude,
kao ni tebe oni: vrele misli vječito čeznu i žude
da gorku grimasu vlastitu od poznanika skloniš,

te, stoga, kroz opću vodu, u zaborav svoj plivaš
Iščekujući ljeto – godinu cijelu ovo more snivaš,
a dotle se, budan, po tmušama bosanskim lomiš


Amir Brka rođen je u Tešnju 1963. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1987.). U Tešnju vodi Centar za kulturu i obrazovanje, glavni je urednik časopisa za kulturu Diwan (Gradačac), a 2010-2014. godine bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Pjesničke i prozne knjige: Prirodni redoslijed (poezija), 1996; Bjelina paspartua (poezija), 1997; Zavičajni muzej (poezija), 1998; Antikrist u jeziku (poezija), 1999; Monografija grada (roman) 2001. i 2004; Na pergameni lica: 100 pjesama (1990-2000) (izbor), Sarajevo, 2001; Antikristul în limba (poezija, izbor), Bukurešt, 2001; Izložba sitnih životinja (poezija) 2003; Jedan u tome skupu (poezija, izbor), Priboj, 2003; Uređujemo staru kuću (poezija), 2005; Vrijeme sretnih gradova (poezija), 2006. i 2007; Đavo na Dunavu (poezija), 2008; Dovoljno za radost (poezija, izbor; edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga BZK “Preporod” Sarajevo), 2010; Turistički vodič (poezija), 2010. i 2011; Ruševine se podupiru (poezija, izbor), 2012; Crna sveska (proza), 2014; Tačka (poema), 2015; Čuvar groblja. Pjesme sa Ćatićem (poezija), 2015; Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (poema), 2016; Sa palube. Epitafi iz »Adele« (poezija), 2017; Nebeski nomad (poezija), 2019; San o gradu (poema, sa slikama Miralema Srkalovića Lale), 2020; Sa pjesnikova odra (poema), 2020; Dijalektika tmine (poezija), 2020; Dan državnosti (spjev), 2020.

Kulturna i opća historija, publicistika: Rudolf Zaplata – bibliografija, 2000; Svjetlosti kasabe. Iz kulturne povijesti tešanjskoga kraja, 2002; Teatar u tešanjskom teatru (ogled), 2003; Negativna geografija (eseji, kolumne, intervjui), 2005; Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (studija), 2016; O dr. Ademu Handžiću. Uz stogodišnjicu rođenja (memorat), 2017; Nisim Albahari, tragični revolucionar (studija), 2018.

Proučavajući kulturnu povijest, prvenstveno tešanjsku, objavio je još 11 knjiga.

O njegovoj književnosti objavljeno je šest knjiga: Vojislav Vujanović (2007.), Enver Kazaz (2016.), Almir Zalihić (2016. i 2018.), U svijetu bez središta (zbornik sa naučnog skupa, 2017.), Milan Garić (2019.) i Kritičari o Amiru Brki (2020.)

Nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2001. i 2006.); Nagrada Planjax za najbolju knjigu poezije u Bosni i Hercegovini (2003.); Nagrada “Edhem Mulabdić” za najbolju bosanskohercegovačku novelu (2004.); Nagrada “Zeničko proljeće” za najbolju knjigu u Zeničko-dobojskom kantonu (2001, 2003, 2005, 2006. i 2011.); Nagrada Fondacije za izdavaštvo (2010.); Plaketa Općine Tešanj (2005.) i Plaketa Zeničko-dobojskog kantona (2019.).

 1,540 total views,  6 views today

1 komentar

Komentariši