William Butler Yeats : PJESME

William Butler Yeats by John Singer Sargent
William Butler Yeats by John Singer Sargent

This post is also available in: Bosnian


William Butler Yeats
(1865–1939)

(Prepjevao Marko Vešović, pregledao i stavio primjedbe
Omer Hadžiselimović)

UKRADENO DIJETE

Tamo gdje Slutske Gore hridi
U jezero su uronjene,
Tu ostrvo se lisno vidi
Gdje vodene pacove snene
Lepetom krila čaplje bude,
Tu vilinske smo skrile sude
Pune jagoda i kradenih
Trešanja kao krv crvenih.
Dođi, dijete čovjekovo,
Vodama i divljini ovoj,
Rukom vilinu ruku uhvati,
Jer svijet je puniji suza nego što možeš ti da shvatiš.

Gdje mjesečina kao val je
Pijeskom tamno sivim sjala
Od najdaljeg Rosiza dalje
Svunoć je noga nam hodala:
Mi plesova smo starih tkalje,
Spletene ruke i pogledi,
Sve dok mjesec ne izblijedi
Mi skakućemo dole-gore,
Klobuke pjene love ruke,
Dok svijet ovaj pun je muke,
U snu ga strah i strepnja more.
Dođi, dijete čovjekovo,
Vodama i divljini ovoj,
Rukom vilinu ruku uhvati,
Jer svijet je puniji suza nego što možeš ti da shvatiš.

Gdje iz bregova nad Glen-Karom
Skitalačka se voda lije,
U barama, među ševarom,
Gdje zvijezda se jedva mije,
Za pastrmkama uspavanim
Tragamo, u sluh njihov šapljuć
To što nemirne sne im zada,
Naginjući se gipko vani
Iz paprati sa koje kaplju
Suze ponad potoka mlada.
Dođi, dijete čovjekovo,
Vodama i divljini ovoj,
Rukom vilinu ruku uhvati,
Jer svijet je puniji suza nego što možeš ti da shvatiš.

I ono s nama ide, sveta
Uzvišenost mu u zenici,
Neće čut više muk teleta
Sa obronka na prigrjevici
Niti kotao sa ognjišta
Kome iz grudi spokoj poje
Niti vidjeti sivog miša
Što oko naćvi skakuto je,
Jer dođe, dijete čovjekovo,
Vodama i divljini ovoj
Vilinu ruku svojom uhvati,
Jer svijet je puniji suza nego što može ono da shvati.

<1886>

JEZERSKO OSTRVCE INISFRI

Ustaću i poći, na Inisfri poći odmah,
Tamo ću od gline i pruća kolibu da sazdam,
Imaću košnicu pčela, u devet lijeha grah –
Na proplanku u bruju pčela živjeću sam.

Tamo ću naći mir, jer sporo kaplje mir sam,
Kaplje s velova jutra, tu gdje poj čvrčka je jak,
Tamo je ponoć sva sjanje, a podne purpurni plam,
I krila zebinih pun je večernji zrak.

Ustaću sad i poći, jer i dan i noć tih šum
Jezerske vode čujem što zapljuskuje žal,
Kada stanem na sivi pločnik ili na drum
U dubokoj jezgri srca čujem taj val.

<1890>

KADA BUDETE STARA

Kad budete stara, puna sna, sijeda
Čitaćete sporo, uz drijem kraj plama,
Tu knjigu i sniti mekoću pogleda
Svog negdašnjeg oka s dubokim sjenama;

Mnogi su voljeli vedre draži vaše
I ljepotu, s pravom ljubavlju il krivom,
Al jedan skitničku dušu vam voljaše
I tuge u vašem licu promenljivom.

I nagnuv se dolje kraj glavnji što gore,
Prošapćite s tugom: ljubav poput ptice
Odletje da hoda od gore do gore
I među zvjezdano mnoštvo skrije lice.

<1891>

TUGA LJUBAVI

Vrapčija svađa pod strehama, i sjaj
Lune i nebo kao od mlijeka,
I sve glasito blagozvučje lisja,
Izbrisali su lik i krik čovjeka.

Javi se djeva tužne usne rujne
I kao da svijet golem i suzni je
Osuđen ko Uliks i lađe olujne,
I gord ko Prijam sa plemstvom ubijen;

Dođe i, na tren, strehe što se ore,
Na praznom nebu mjesec u penjanju,
I žalba lisja – ipak su u stanju
Čovjekov i lik i krik da satvore.

<1891>

ON ČEZNE ZA NEBESKIM HALJINAMA

Da imam nebeske vezene tkanine,
Urešene srebrnom i zlatnom svjetlosti,
Plave i tamne i crne tkanine
Noći, svjetlosti, i polusvjetlosti,
Sve bih prostro ih pred tvoje noge:
Ali, siromah, imam samo snove;
I svoje snove sterem ti pod noge;
Zato gazi meko, jer mi gaziš snove.

<1892>

SVIRAC IZ DUNIJA

Kad u Duniju sviram, ljudi
Plešuć u morski val se sliju.
Bratić mi – pop u Kilvarnetu,
A brat – u Moskerabuiju.

Kad kraj bratića i brata prođem,
Čitaju knjige molitvene,
Ja – pjesmarice što u Slajgou
Na vašaru su nabavljene.

Na kraju vremena kad stanemo
Pred Petra koji sjedi u sjaju –
Osmjehnut na tri stara duha,
Mene će prvog pripustit k raju.

Jer dobri je veseo vazda,
I umakne zlome udesu,
Veseli voli violinu,
Veseli uživa u plesu.

Kad tamo puk me spazi, k meni
Nagrnuće uz povik: ”Tu je
Svirac iz Dunija!” i počeće
Kao val morski da tancuje.

<1892>

BIJELE PTICE

Ja bih da smo, draga, ptice bijele na pjeni mora!
Prije nego što iščezne, smori nas plam meteora;
Plava zvijezda što, u suton, nisko s ruba neba sjäje,
Prene nam u srcu, draga, tugu koja vječita je.

Zamaraju ti sanjari, krin i ruža, puni rose,
Plam ne sanjaj meteorski, draga, što ugasio se,
Ni plam zvjezdan što plav visi nisko kada rosa pada:
Ja bih da smo bijele ptice, ti i ja, na pjeni, sada.

Na ostrvu mnogom bijah, mnogom žalu Danaana,
Gdje bi nas zaboravilo Vrijeme, Tuga bila strana,
Daleki od ruže, krina, bolnog plama meteora,
Da smo, draga, bijele ptice što plutaju pjenom mora!

<1892>

RUŽA SVIJETA

Ko je sanjao da ljepote ko snovi nestaju?
Zbog tih rujnih usana – tužna je gordost njina,
Tužna što više nova čuda se ne zbivaju – ,
Troja nesta u silnom pogrebnom sjaju,
Mrtva su djeca Ušnina.

Mi i radini svijet postasmo sjene:
A među ljudskim dušama kolebljivim
Što se povlače ko zimske bujice zamućene,
Ispod prolaznih zvijezda, ispod nebeske pjene,
Samotni njen lik još živi.

Poklonite se, arhangeli, u boravištu tavnom,
Prije vas, prije no što srca su kucati znala,
Umorna i blaga, ona uz Božji presto je stala,
On je stvorio svijet kako bi stazom travnom
Njezina noga hodala.

<1892>

 518 total views,  2 views today

Komentariši