Tony Harrison
Bicikli iz Donjeg Vakufa
Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
NASLJEĐE
Kako posta pjesnik pravi je misterij!
Odakle si talenat taj dobio?
Ja kažem: imah dva strica, Džo i Heri,
Jedan mucavac, drugi nijem je bio.
1978.
ODGAJANJE
To bješe knjiga iz biblioteke, inače
U vatru bi je bacila, uz gnušanje.
Oko, što zbog “prljave pohote” moje plače
Tjednima, osušilo čak ne bi ni kremiranje.
Pogrebnik bi me smatrao čudnim kad bih svog djela
Primjerak stavio u krutu ruku ti. Ali bila
U neprilici bi ako svoga bi Boga srela
Stišćući moje pjesme koje bi zabranila.
Mišljah: možeš držati Lojnere1 i gorjet s njima!
A onda skupa u urni, što finu izradu ima,
To što osta od tebe, pjesme tvog čeda, tim
Istim plamom progutani, nepomireni njim,
Ko čađ na rublju, crno na bijelom pepelu kostiju.
Možda ih sada vidiš u boljem svjetlu! Ali
Još uvrijeđenu vidim te, dok suze ti liju:
Da takvo đubre pišeš nismo te odagajali!
*The Loiners je Harrisonova zbirka pjesama iz 1970. “Loiner” je riječ nepoznatog porijekla a označava stanovnike Leedsa, pjesnikovog rodnog grada.
OZNAČENO SA “D”1.
Kad u pećnicu ode hladno tijesto njegova mesa,
sličnu onoj što ložio sav ju je život2, na mrene
njegove pomislih, zapaljene plamom nebesa,
i pri pogledu na mrtvu ženu mu ozarene,
sa svjetlom što mu struji iz usta da joj ime izlanu,
‘ne Florence i ne Flo, već uvijek Florrie’.
Pomislih na to kako hladni mu jezik planu
no tek bukvalno, zbog čeg u meni žal se stvori,
žal zbog njega jer nema neba do kog se hodi.
Ja dobijam od Zemlje moj hljeb nasušni i sve ovo
al on je žudio da se smrtna govora oslobodi –
vukao ga je dolje, jezik težak mu ko olovo.
1D” može značiti smrt (death), dužnost (duty), tijesto (dough), sumnja (doubt).
2Pjesnikov otac bio je pekar.
OSTACI
Mislim, za sudoper to zadnji zamače!
Mada po objedu briše se i mete,
začepiš prsline sve, kuhinja čista,
I koliko god da smo pažljivi, inače,
žohari izrone kada smo zaspali;
probudiv se vode da pijem, upalim
svjetlo u kuhinji, vidim ih gdje lete
iz lovom (i za njih) bogatog spremišta,
za peć i podnu lajsnu, svak bezbjedan,
posve, za novi noćni lov; sem jedan.
I moj san, nenadnom svjetlošću uhvaćen,
trudi se u krevet pobjeći što brže,
u svim pravcima se raspe, no ostaće
dio, izdan glađu za juče, ka nekom
budućemu no sa otupljenim tekom,
za sjutrima, svježim, ali se ne drže.
Ljubav baca mrve gdje se tanke hrane
Noći. Strvožderi, svaki u kut zganjan,
Noćne misli, s ludom pohlepom što dane
Glođu, naješće se pred smrt natenane
Iz isključenoga hladnjaka sjećanja.
Um oko providnih zidova se svojih
Kliže, nesvjestan da granica postoji;
Misli: pošto nema ničega među tim
Što bjesmo i jesmo, i starom ljubavi
Sladeć se, presiti da uz zid klizavi
Providnog vremena penjemo se, ćutim:
Puno srce stiže samo dotle – tada,
Ko u tegli s keksom ovaj žohar, spada.
MEĐUGRADSKI II
Mada mi majka mrtva bijaše već dva ljeta,
Da plinom grije joj papuče tata je nastavljao,
Termofore je stavljao na njenoj strani kreveta,
I njenu kartu za javni prevoz još obnavljao.
Nisi mu mogao svratiti tek tako. Nazovi prije.
Odgodi te sat jedan da bude sklonjena svaka
Stvar njena, a on izgleda sam, ko da, još uvijek
Bolno svježa, ljubav mu bijaše zločin takav.
Moju pustoš sumnje ne moga riskirat, mada
Bješe siguran: uskoro njenoga ključa čuće
Škripu u bravi zarđaloj, i kraj patnji je tada.
Znao je: da čaj donese, ona tek skoknu iz kuće.
Život okonča smrću, i to sve je, po meni.
Niste izašli u dućan1; ali unatoč tome
U novom crnom kožnom adresaru je mome
Vaše ime, a ja i dalje zovem broj isključeni.
1978.
1. Ovo je najjače mjesto u pjesmi: nisam kao otac koji je vjerovao da majka nije umrla nego skoknula po čaj, i ne mogu sebe zavaravati da vas dvoje niste umrli nego otišli do dućana; ipak, i dalje okrećem broj vašeg zauvijek isključenog telefona (prim. prev.)
SMEĆE
Sve moje smeće diskretno stavlja se u vreće,
Neko teško od meraka mi, neko se lako nija.
Neko kroz vazduh plovi, a neko zvekeće
Dok vuče se dolje k otvoru što bješe kapija.
Ne makoh kad krovari popravljahu mi crijep,
niti kad zidar zid je malterisao meni,
čistaču prozora sam glavom klimao uz osmijeh
nikad ne napuštajući svoj astal zakrčeni,
pa što, kad idu mi jadnom tratinom dvojica koji
svakog ponedjeljka ujutro isprazne kante meni,
kao da bivaju izloženi ruganju otpaci moji,
moje đubre – grijehova mojih očit imenik –
što jurim iz radne sobe da bih se negdje skrio?
Zato što, mislim, ne bih podnio kad bih uhvaćen bio
S perom u ruci dok na kamion ljudi s rukavicama
Bacaju crne plastične kese sa starim skicama.
PERO I PUŠKA
Nikad nalivpero ne uzmem u ruke
da me ne progone goluba tog muke.
Grebe o njegovom strahu. Umiro je
gotovo dva dana. Sve sa krivnje moje.
Moj drug Glupko zračnu pušku dobi. Mili
mnom još jeza od tog što smo uradili.
Mama mu je kupi kad tata preminu.
Kao pomoć tata da ne fali sinu.
Najviše želio nju je. Opalio
dva-tri put je, al bi svagda promašio
Goluba s dimnjaka: ni blizu, i tako
daleko da miran ostade. Ja, nakon
tog pokušah, zgodih – početnička, znači,
sreća – prvim hicem baš, na neki način.
Pao je u oluk i vidjet se nije
Mogao, sem kandži koje grebu crijep.
Strugale su vazdan, svu noć – do sljedećeg
Dana, do vremena za čaj stati neće.
Bio sam dovoljno mlad da plačem. Zatim
Više se za pušku neću zanimati.
Rastoh s vjerom: pero jače je, al onih
Kandži grebanje me i dalje progoni.
Tim perom što struže ko kandže sve tuplje
Preko pedeset sam leta zaokupljen.
BICIKLI IZ DONJEG VAKUFA
Smaragdnim putem do Bugojna, pa Opalom
u Donji Vakuf idemo, gdje još se pucalo
iz kalašnjikova u Srbe koji se povlače,
ili u nebo, ritam pobjede da naznače,
olovni. Još jednom kuće tuku se, ali sada
srpske, i kao košnica biva njina fasada.
Na bosanske Muslimane ovog je puta red
da ‘čiste’ zauzet grad, pljačkaju, pale uzgred:
Donji Vakuf je pao sinoć u 11.
Pucanjem u Nebesa označena pobjeda jest,
u slavu boga kome pobjedu duguju. Vide
neki se od pobjednika, i svaki cestom ide
prevelikim za nj bicikom. Pobjednici se tako
velikim ćute da im je premalo vozilo svako,
sem jednog, što mu koljena stalno u bradu biju,
vozi dječiji bicikl, sa mandolinom, što dječiju
veličinu, za sjedište svezana, takođe ima,
i lupka ga dok pokušava da radi pedalima.
Furiozna je vožnja od mašinke i mandoline
ometana: brzinu što priliči pobjednicima čine
sporijom; ogromnih udova, velikim cipela, ali
njega je porazio opljačkan bicikl mali.
Najsretniji pljačkaši slaze vukući stoku koju,
dva ili tri komada svaki, zadobiše u boju.
Iz koze, s vimenom ko da pući će svakog trena,
štrca mlijeko žeđ pobjednika da bude utažena,
drugi je taže pivom što ga dijele, dok jedna krava,
što pojma nema da sad je Musliman pritežava,
trijumfalni luk pišake pušta po putu kojim
ide njen novi sretni gazda Bosanac. S rancem svojim
natrpanim bori se drugi, s puškom, s malim crvenim
biciklom: zna da će svidjet se njegovu čedu, pa meni
dodaje da ga pridržim, kako bi ruke oslobodio,
kalašnjikov. Od kiše vlažan je i hladan bio.
I kada njegov plijen bješe učvršćen, krenu,
svoj kalašnjikov zaboravivši na trenut,
potom sa svim tovarom opljačkanim ga baca
preko ramena i teško po cesti koraca:
njom, s kosom na ramenu prolazi usamljeni
kosač1 što želi da se osuše polja, i nije ni
bez nade da će dovoljno, dok sluša grmljavu
dan izvedriti se da može kositi svoju travu.
Noćas će neki mali dečko biti srećan ko nikad
što na dar dobi bicikl od tate, od vojnika
koji se srpskoj topničkoj vatri izloži smjelo
i to mu pohabani crveni bicikl donijelo,
sa probušenom gumom. A među tisućama koje
bježe na sjever, drugom, svake radosti što je
lišen, s majkom, svjestan strave u koju uzmicali
biciklima su – glazba će i mandolina da fali.
Donji Vakuf, 14. septembra 1995.
1 Usamljeni kosač – napravljeno prema naslovu Wordsworthove pjesme “Usamljena žetelica” u kojoj, ovaj puta žena, žanje srpom (sickle) a ne kosom (scythe) kao kod Harrisona. Riječ “reaper” je na engleskom nabijena značenjem, pogotovo u izrazu “the Grim Reaper” (Strašni kosač) kojim se tradicionalno označava smrt.
BLISTAVA SVJETLA SARAJEVA
Nakon sati što ih Sarajlije provedu
s praznim kanisterima za benzin čekajući u redu
da ih napune i kolicima dječjim odvezu kući,
il onih malo dragocjenih grama iščekujući
u redu za hljeb što su ga svaki dan dijelili,
i često usput se uklanjajući snajperistima, ili
sa vodom penjući se mučno stepenicama
katkad na jedanaesti sprat—mislili biste: tama
sarajevskih noći je posve bez ljudi koji mile
ulicama što srpske su ih granate uništile,
ali u Sarajevu nije večeras slučaj takav—
Mladi šetaju, crne prilike lakog koraka,
koje moguće nije, kada je takva pomrčina,
označiti ko Muslimana, Hrvata il Srbina.
Ne možeš reći, dok su bez svetla ulice ove,
ko kaže hljeb, ko hleb ili to kruhom zove.
Svi uživati u noćnom zraku u šetnji znaju,
bez baterije da im put obasja, al se ne sudaraju
sem ako je to udvarački manevar kad nekome
momku za oko zapne tamna prilika mome.
Tad tanan radar tona u glasu svojim signalima
kazuje da njegov izbor pristanak njezin ima.
Zatim šibica ili upaljač za cigarette, e da po očima joj vidi da li postiže već napredak.
I vidim: jedan par je, mimo tona u glasu
i testa bljeskom šibice, napredovao, u času
ovom spreman je, mislim, za ruku da je hvata
i vodi s mjesta gdje stoje: dva ožiljka, granata
gdje rasprsla se kad su Srbi masakrirali
92. minobacačem, ispred pekare stali
red, gdje raskomadane kore su hljeba u krvi
ležale na pločniku s mrtvima koje smrvi.
A uz noge im u rupama, njih napravi granata
koja napravi pokolj, gdje voda se nahvata
od kiše što pljuštala pola je dana, mada
već su se najmanji oblaci raspršili do sada,
ostavljajući zvijezda puno noćno nebo, posvema
blještavo i jasno oku tobdžija, u tim dvjema
rupama od granate, punim kišnice, blene
momak u djeliće Plejada rasprslih, poškropljene
po zdencima ko smrt dubokim, kao smrt tmuše
punim, koje na pločnik srpske granate ispljusnuše.
Tamni oblik mladićev vodi djevojčin oblik taman
da podijele jednu kafu u kafani sa svijećama
do policijskog časa, i iza AID vreća, koje punjene
sad su pijeskom, mjesto brašna, da drži ruke njene.
Sarajevo 20. septembra 1995.
BITNE STVARI
(Razgovor s jednim Hrvatom)
‘Pogledah u svoje Šekspire i rekoh: Neću!
Pogledah u svoje Sartre, koje često štijem
Uz svijeću i ne mogoh ih se tako odreći
Čak ni u ovo vrijeme bijede najstrašnije.
Zato što je ko naši četnički dušmani fašist bio
Sa svojim Célinima neko vrijeme oklijevah . . .
Ali on je takav ozbiljan stilist, pa sam dograbio
Das Kapital da skuham u konzervi svoj AID grah!’
Sarajevo 20. septembra 1995.
4,207 total views, 2 views today
