Poezija s fusnotama

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. autorice

Bjanka Alajbegović, Srčane saturnalije, Vrijeme, Zenica, 2019.

Organ najveće razumnosti, to svakako valja reći racionalistima. Iracionalistima valja reći da uključe razum. Razumno srce i srčani razum.

(Željka Matijašević, „Srce“, Crna limfa / zeleno srce. Alternativni leksikon duše)

PIŠE: Ivan Šunjić

Bjanka Alajbegović poeziju, eseje i književne kritike redovito objavljuje u ovdašnjoj književnoj periodici i na književnim portalima. Riječ je o pjesnikinji čija teorijsko-esejistička traganja, bez obzira na njihove konkretne istraživačke i estetske dosege, treba posebno apostrofirati. Prije svega jer nisu motivirana akademskim imperativom skupljanja bodova i uvjeta za izbor u viša zvanja, kao što je uobičajeno, nego su obilježena (samo)otkrivalačkim i (samo)spoznajnim čitateljskim impulsima, koji su u srži njezina višegodišnjeg sazrijevanja kao pjesnikinje. Sve ono iskustvom, kao i čitanjem teorije i književnosti doživljavano, otkrivano, rasvjetljavano, a što cirkulira oko tjelesnosti, tekstualnosti, traume, razlike, ženskog subjekta, žudnje i drugih feminističkih i psihoanalitičkih preokupacija, poetski je transponirano u Srčanim saturnalijama, zbirci pjesama objavljenoj četrnaest godina nakon debitantske prethodnice (Između dvoje, Naklada Zoro, Sarajevo, 2005.).

Reklo bi se da vremenski raskorak između dviju zbirki pjesama Bjanke Alajbegović predstavlja (pre)ispitivanje vlastitih izraznih potencijala, odabiranje i reduciranje nastajale pjesničke građe kako bi se ostvarila kompaktna cjelina. Tako se kroz drugu, obimom neveliku zbirku od trideset i četiri pjesme odražavaju pretpostavljene stvaralačke faze kroz koje je pjesnikinja prolazila i ujedinjuju pripadne im težnje: za konfesionalnom i emocionalnom neposrednošću, svojevrsnom lirskom dijarizmu; za okretanjem jeziku i metaforizacijskoj lucidnosti; naposljetku za hermetičnošću i značenjskim zgušnjavanjem pjesme. Dok jednim svojim segmentom ova poezija ispunjava današnji, mrežni zahtjev za poetskom komunikacijskom prijemčivošću, svojom referentnošću prkosi antiintelektualističkim silnicama kojima je sve više usmjeravano regionalno pisanje (o) književnosti.

Srčane saturnalije zbirka je podijeljena na četiri pjesnička ciklusa: „srastanja s odsutnostima“, „više nego jedna“, „snatrenja s wolandom“, „samoukinuća“. Naslovnom se metaforom uspostavlja polazišna intonacija lirskog kazivanja: prevladava noćno ozračje raskalašenosti emocije nakon čega slijedi (samo)refleksivno triježnjenje i melankolično poravnanje. U takvom spoju povišene emocionalnosti i eruditne analitičnosti suština je pjesnikinjina stvaralačkog senzibiliteta kao i karaktera njezine lirske kazivačice čije se unutarnje mijene odvijaju putanjama označenim spomenutim ciklusnim naslovima.

Pjesme se okupljaju na osnovi četiriju tematskih dominanti, u slijedu uspostavljenom prema načelu kontrastnosti poetskoga iskaza, što je zamjetno već na primjeru prvih devet. Ritmičkom se uzbibanošću ističu uprizorenja dinamičnosti odnosa s drugim protagonistom lirske situacije. Kao u pjesmi s motivom ritualnog navlačenja maski u uzaludnom, unaprijed izgubljenom ljubavnom klinču, crnomagijskom beznadnom pothvatu pogađanja mekoga središta:

„kad sam ti prišla poglavico, komandosu, asasine, / ni kroz jednu očicu nije se moglo uzdahnuti, / ni u nepčani nabor upuhnuti zračak milosti / krivim ni pravim bodom u gustinu udjenuti“ („voodoo“).

Odnos kazivačice i drugoga lica intimistička je osovina zbirke, prepoznavanje koje se zbiva izvan svakodnevnih nomenklatura, dodir koji budi potkožnu divljinu, dovodi do nekontroliranog, planetnog, nužno (samo)destruktivnog sljubljivanja:

„uzajamna psihosomatika nepripitomljivog / nerazmrsivo usidrenog u stidnu oskudicu srca“.

Upečatljivo je poigravanje s konvencionalnom metaforikom: srce sa svojim denotacijskim i konotacijskim dijapazonom čini metaforičku središnjicu. Stoga bi uvodnu pjesmu valjalo navesti u cijelosti:

„okamenjena bol, kao stećak, s kojeg mi maše tvoje dijete, / uselila se u mene kad su mi rekli da je tvoje srce napuklo, / stručnim jezikom, dogodio se infarctus myocardii, / sjetila sam se zapisa iz dječje zbirke umotvorina / – srce je mnogo lomljiva stvar, pa moraš ponovo da oštriš olovku – / napisalo je dijete koje nikada neću upoznati, / kao što ni tvoje napuklo srce / neće kucati u srcu mog djeteta“.

Sličnog tona, smirenog i gorkog, lirski su solilokviji koje kazivačica vodi nakon noćnih srčanih svetkovina, u pomirenosti s kobi Saturnova djeteta. Karakterističan je postupak aluzivnog, pridjevnog naslovljavanja pjesme: „ljubavno“, „nemjerljivo“, „nenastanjivo“ – ono što se u posrednosti svakog dodirivanja ne uspijeva smiriti, što izmakne svakom srastanju, što ostaje preosmišljavati, naknadno reflektirati. Fazna se smjenjivanja u pjesmi „mijena u pomračenje“, čija sintaksa prati napetost uzdaha i dužinu otpuštanja, predočavaju poetskim slikama tranzitnog trenutka u prirodi, povezivanjem kozmičkog i anatomskog znakovlja te filozofema. Potonjim se dosjetilački poentira neizbježnost mimoilaženja, nemogućnost pristizanja do središnjeg mjesta:

„napisat ću ti da ćemo se, moguće je, dodirnuti u sistoli sunca, / – svako dodirivanje je posredno, tvrde neki filozofi – / ne može se doslovno dodirnuti nečije srce, / može li“.

Nakon svega ostaje samoironijsko zaključivanje i životno svođenje – „[…] previše je nakupina / za pedeset kilograma mesa, kostiju i trauma“ – kakvo je pjesma „učini potlač“. Unutar zadanih granica – polica i ćoškova stana – ostaje jedina izvjesnost, naglašena kroz sizifovski motiv knjiškog raspremanja:

„polako ćemo: saramago na posebnu policu, / poezija na tačku zlatnog presjeka // nerviraju te svi rituali, znam, ali rekla sam ti kako će biti, / hajde, fenomenologija na svoju policu, danilo kiš na svoju, / ostale mogu i po ćoškovima“.

Brojem pjesama, programskim karakterom, kao i kvalitativnom dvojakošću izdvaja se drugi pjesnički ciklus. Sadrži trinaest pjesama koje okuplja zajednička feministička idejna impostacija. Premda je njihovo izdvajanje doprinijelo živosti cjeline zbirke, nije lako zanemariti dojam prenaglašenog programskog usklađivanja. U toj dimenziji pjesnikinjin zahvat u mitsku topiku ne nadilazi rutiniranost motivske reinterpretacije, za što je primjer pjesma „kasandrina“, a rutiniranošću poetskog postupka odišu i pjesme s motivikom ženskog svakodnevlja, kakve su „drugarice razgovaraju“ ili „ženske bolesti“. S druge strane, u uspjelim pjesmama ovakvoga štimunga opet je na snazi dosjetkom iskazana samoironija, primjerice u pjesmi „o ženskosti, još jednom“:

„znam da jednoj savremenoj ženi / ne priliči osvrtanje na takve banalnosti / bolje bi joj bilo / njuškati za novim otkrićima / kosmologije, teologije, psihoanalize / dogovarati konstruktivna druženja za / kritiziranje  malicioznih pojava u društvu // i na druge sofisticiranije načine / izbjegavati svoje tijelo“.

Dio pjesama iz ove skupine odlikuje izrazita knjiškost koja proističe iz uvodno istaknutih preferencija pjesnikinje. Tim atributom koji označava kompleks aluzija i referencija Ivan Slamnig je opisao narav svoje poezije koja bi, riječima Zorana Kravara, trebala potaknuti na konzultiranje rječnika ili enciklopedija. U ovom slučaju, dakako, ne govorimo o toliko visokom stupnju referencijalne složenosti ili slamnigovske majstorske zabavljenosti tom knjiškošću. Pa ipak, njome se pjesnikinja ističe, u trenutnim našim pjesničkim konstelacijama, osobito u krugu pjesnikinja feminističkoga prosedea. Čitatelj(ica) će tijekom čitanja pjesme imati potrebu proguglati neka imena i pojmove, istražiti kulturalnu, antropološku, teološku („mediatrix“), filozofsku referencu (na Nietzschea u naslovu pjesme „coniunctio oppositorum“), možda (ne)će prepoznati tek kurzivom šifriran posuđeni stih (W. Szymborske u navedenoj „kasandrinoj“). Čitanje ovoga ciklusa potiče na zamišljanje nedostajućih fusnota, koje bi, da su umetnute, suviše distrakcijski djelovale. (Uzgred je napomenuti da je sama pjesnikinja autoru ovih redaka naknadno potvrdila točnost pretpostavke, to jest da su fusnote kao zamisao i bile uključene u prvotne verzije rukopisa.) Od stvari koje je pjesnikinja izučavala i koje su postale dio njezine poetske građe specifično je zanimanje za žensko redefiniranje sakralnog i svetog („apostolica je vidjela“). Spomenimo „katarkin nauk“, odnosno nauk heretkinje, gdje se oživljava samo pismo/manuskript i u feminističkom kodu aktiviraju metaliterarnost i humornost: „(glosa I: dominacija je masturbacija […] glosa II: ko ne bude makar liznuo sphotu / neće ni probosti srce tajnopisa)“.

Predzadnji je ciklus sastavljen od osam pjesama kroz koje se osnovinski intimizam motivski i metatekstualno nadograđuje: pojavljuju se kazivačičina unutarnja djevojčica i Woland. Pjesma „saturnovo sjeme“ potiče generacijske reminiscencije uz motiv ratom zauvijek zamagljenog infantilnog pogleda, traumatskih sedimenata, međusobne nemogućnosti prodiranja do čistine osjećanja; eponimni Woland vezan je za demonsko prekomjerje, čime se pak evociraju teorije o žudnji koja je uvijek onkraj jezika, čemu je pjesnikinja nedavno posvetila i jedan svoj teorijski ogled (Sablasna ženska žudnja: šta je Lacan (po)rekao?). Kao jake samoreferencijalne signale trebalo bi istaknuti dva citata međuciklusno postavljena u funkciji mota – filozofa Mauricea Merleau-Pontyja i pjesnika Paula Celana. Nije slučajna priklonjenost Merleau-Pontyjevoj fenomenologiji, tako važnoj za poststrukturalističku, francusku, žensku misao, koja nalaže svraćanje bliskoj, a neobjašnjivoj misteriji (na što se osvrtala Luce Irigaray), oko koje poetski govor kruži. Upravo je posljednja ciklusna pjesma naslovljena kao „mistagogija“, uvođenje u misterije, s tekućim, do kulminacije varirajućim motivom:

„ovaj uskomešaj mokrine nahrupljuje, dobija na gustini, / propuzat će, progovorit će, ko zna šta će naumiti, / neće ni hermetični rimovani kontrapunkti zauzlati / ovu ličinku što navire, fermentirana iz decenije / mukotrpnog susnatrenja, napajana svetom smjesom / amaranta, plijesni i meda, nakuplja se, zrije, iz dana u dan, / sve osebujnija i sveprisutnija, nadrasta svijet, / topli ga u najfiniji pliš, luči mu se u ribozom, umilno / zaklinje reinkarnacijom i ostavlja da iskrvari“.

Okupljene u zasebnom, posljednjem ciklusu, tri su pjesme-apostrofe: „Miljković“, „Sylvia“ i „Celan“. Moglo bi se reći da u cjelini čine jedan autopoetički pjesmotvor u kojem su opjevane postaje na putu stvaralačkog preporoda: dugo je prošlo od prvijenačkog, već zaboravljenog poroda od tmine, kroz Srčane saturnalije artikuliran je jedan drukčiji, postavljeniji poetski glas. Za vjerovati je da će Bjanka Alajbegović nastaviti svoje čitateljske i poetičke eksploracije, da je čeka još neizvjesnih, plodonosnih samoukinuća.


IVAN ŠUNJIĆ rođen je 1990. godine u Mostaru. Magistar je hrvatskog jezika i književnosti. Objavljuje književnoteorijske, književnokritičke tekstove i eseje. Uže područje interesa su mu stilistika, feministička teorija i kritika, naša suvremena književnost, osobito poezija i esejistika.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 1,316 total views,  3 views today

Komentariši