Podstanarski prebivati

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. autorice

Fadila Nura Haver, Tuđa knjiga, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020.

PIŠE: Nikolina Todorović

Tuđe – riječ kojom opisujemo ono što nije vlastito i osobno naše. Tuđe je nečije, i ono je gotovo uvijek podsjetnik na ono što nam nedostaje. Živjeti u tuđoj kući, u tuđem gradu, podstanarski stanovati na svijetu, mijenjati gradove i ulice, te seliti se iz sjećanja u sjećanje, dominantan je tematsko-motivski okvir u novoj knjizi bosanskohercegovačke pjesnikinje, prozaistice i kolumnistice Fadile Nure Haver. Riječ je o zbirci pjesama pod simboličnim nazivom Tuđa knjiga, podjeljenoj u četiri ciklusa: Gradovi kuće krletke, U utrobi gladi, Seoba bola, Ulice moje i sokaci.

Prevladavajuća tema u zbirci pjesama Tuđa knjiga jeste neprestana selidba, odlasci i dolasci – iz grada u grad, iz kuće u kuću. Slijedom toga, u zbirci se javaljaju dva specifična motiva, povezana sa selidbom, a to su: kuća i podstanarsko iskustvo. Naime, kao što je to naglašeno u nekoliko pjesama (Kuća, Kuća za vratom…) kućom se opisuju odlasci, odrastanja, rastanci, ali i nešto izrazito važno – prerastanja:

ovdje ćemo stati i mi i kuća / zadugo nećemo rasti / od kiše od sunca od babaroge / skupit će se kuća i / kao čahura leptiru / desit će se / da nam svima otješnja .

Kuća

Otješnjala, prerasla kuća vrlo je uspješna metafora kojom pjesnikinja zapravo i objašnjava uzrok nemirovanja i povod za odlazak.

Također, autorica korisiti kuću kao metaforu tereta, te u pjesmi Kuća za vratom progovara o roditeljskoj kući kao o simboličnom teretu koji nosi za sobom cijelog života, sklapa je i rasklapa u tuđim kućama, na različitim mjestima:

Kuća koju cijelog života / Rasklapam i sklapam / Nosajući je tamo-amo / Ponekad noću cvili i škripi (…) Još sasvim divlje grlim njen krov / Ne osjećajući je svojom / A ona uporno signale mi daje / I sumnjive zvuke ranog djetinjstva / Sve sam ih možda izmislila / Oca majku sestru braću / I kuću ovo koja je nikla / Istovremeno kad i rana glad / Nije se mogla zgrijati / Na jedom mjestu / Nije se dala usaditi na drugo / Selila se često da zametne trag / Sa svakim korakom sve mi je teža / Iako je odavno prazna.

Zanimljivo je i to da autorica piše o jednoj od najstarijih književnih tema, a to je selidba odnosno odlazak iz predgrađa u veliki grad. U pjesmi Predgrađe autorica na vrlo uvjerljiv način predočava atmosferu predgrađa i, što je još važnije, mladalačke žudnje za velikim, novim gradovima i svjetovima: Gdje ničeg nema što moje je sve (Predgrađe). Služeći se melanholičnim slikama i zvukovima iz predgrađa poput –  zrikavaca, žaba, piska lokomotive, tvornice papira, azbestnih rukavica, berbernice, šepavog psa – pjesniknja dočarava prostor i atmosferu iz koje se čezne za nepoznatim gradovima.

Međutim, ono što je posebno zanimljivo u zbirci kada je riječ o selidbi iz predgrađa u grad, jeste što je ta selidba predstavljena kroz iskustvo žene, samohrane majke. Izrazito važna tema, kojoj se autorica Haver nije mnogo i zasluženo posvetila. Čini se da bi upravo naglašavanjem pozicije žene i samohrane majke troje djece, koja dolazi iz male sredine i započinje život iz početka, susreće se sa različitim problemima i izazovima, mogao ovoj zbirci, a i samoj temi iskustva selidbe i prilagođavanja, dati mnogo snažniji i originalniji pogled. Potvrda tome je pjesma U ono doba kad stigoh u ovaj grad u kojoj pjesnikinja upravo progovara o, u prvom redu,  ženskom i vrlo kompleksnom iskustvu samotnjačke borbe u gradu bez igdje ikoga, bez ičega:

Ne volim se sjećati sebe do srca pokisle / Dok u cipelama koje propuštaju vodu / Šljapala sam za sitnom parom / Nudeći neznanim ženama po uredima / Kozmetiku iz mokrog kataloga / Nebrojeno puta poljubila sam / Vrata statističke agencije / Dolazeći po zarađeni honorar / A kada sam ga napokon dobila / Okliznula sam se i sroljala / Niz ulaštene stepenice u onoj / Prekrasnoj zgradi na Marin Dvoru / Sve bijaše onako kako to uvijek / I biva u obećanom gradu / Kad ženska glava naumi iznova graditi / Život od nule, s troje djece i nekoliko kofera / U novom gradu, bez igdje ikoga, bez ičega .

No ono što je u zbirci pjesama Tuđa knjiga autorica nastojala posebno naglasiti jeste konstantna nesmirenost i lutanje. Ne čudi stoga da se autorica na više mjesta poistovjećuje ili, tačnije govoreći, uspoređuje sa pticama poput vrana (Gradovi kuće krletke) ili sa stogodišnje ukorijenjenim drvetom (Proljetno drugovanje sa Gavrim drvetom). Traženje (su)druga u prirodi i kontemplacija u prirodnom okruženju jedan je od dominantnih postupaka u ovoj knjizi. Ipak, poseban naglasak u knjizi stavlja se na gradsko okruženje. Autoričin osnovni i do kraja dosljedni pjesnički postupak u ovoj zbirci jeste nabrajanje naziva sarajevskih ulica, gradova, naselja, adresa…

Taj postupak posebno je naglašen u posljednjem ciklusu Ulice moje i sokaci koji se manje-više sastoji od intimističkog nabrajanja ulica i adresa u kojima je pjesnikinja stanovala, od rođenja pa do sadašnjeg trenutka.

Ono što je naročito problematično u ovom ciklusu nije samo nabrajanje ulica, gradova i adresa. Istina, na mahove ovo insistiranje na imenovanju ulica, sakralnih znamenitosti i adresa čitateljima/čitateljicama može postati naporno i nemotivirano, ali sa druge strane ono može biti i relevantno za zbirku, naročito uzme li se u obzir da je riječ o zbirci koja se uveliko bavi upravo mijenjanjem adresa, ulica i brojeva. Sa druge strane, ovo jeste zbirka u kojoj je Sarajevo, uslovno govoreći, glavni junak, te stoga ova intimistička putanja ima svoju svrhu. Ali ono što nema tačno preciziranu svrhu jeste imenovanje i isticanje imena ljudi, uglavnom utjecajnih sarajevskih pjesnika. Naime, autorica na nekoliko mjesta, posve nemotivirano, opisujući ulicu u kojoj je stanovala kaže: Ondje stanuju Mile i Hasija;  ili: skrasismo se u stanu korčulanskog pjesnika Tugomira. Jasno, to autorici predstavlja nešto u njenom ličnom doživljaju, ali pitanje je koliko je to imenovanje zaista relevantno kako u pjesničkom tako i u čitateljskom doživljaju. Jer naša savremena književnost postaje sve ispunjenija autoricama i autorima koji jedni drugima posvećuju pjesme, stihove, ali i autora i autorica koji posve nemotivirano jedni druge imenuju i prizivaju u pjesmama.

Na koncu, još jedna izrazito važna tema u ovoj zbirci jeste podstanarsko iskustvo stanovanja. Autorica se ovom temom najotvorenije i najpreciznije bavi u pjesmi Podstanar, u kojoj na jedan ironičan i duhovit način ispovijeda suštinu podstanarske agonije:

desilo se / prosula sam crveno vino na tuđi tepih bijeli / zijan je odvajkada crven / tek pola čaše a kao da je bačva / poskočilo je srce sapleo se strah u koracima / sve je odjednom bilo tuđe / i što sam se više trsila da nekakav izlaz nađem / to je goropadno crvenilo rumenije bivalo (…) a gle / sve tuđe na nos mi skače / i ima me ima / tuđi me tepih bijeli posjeduje kao jezik tuđinski / gastarbajtera

Dakle, suština podstanarske agonije i podstanarskog života jeste da nas tuđe stvari posjeduju. A to dalje znači da smo primorani robovati čak i tuđim predmetima kao što je tepih, i čuvati ih, skrbiti se o njima, strahovati nad njima, više nego nad vlastitim stvarima.  Upravo je to autorica jako lijepo i pjesnički uspjelo oživjela i pokazala na primjeru crvene mrlje na tuđem bijelom tepihu.

Naravno, selidbe nisu jedina tema ove zbirke. Među nekim od najvažnijih motiva koji se ponavljaju u zbirci jesu roditelji i roditeljstvo (Dunjaluk na flaši ulja, Očeva pjesma), te prisjećanje na ratna dešavanja (Guske u magli), ali i angažovano propitivanje nedostataka i manjkavosti života u gradu (Industrijska zona Novog Sarajeva). Na koncu, jedan potpuno drugačiji ton i sasvim druga atmosfera radosti i veličanja života, čega zaista nedostaje u ovoj zbirci, može se iščitati svega u nekoliko pjesama koje govore u doživljavanju tijela i ljubavi poput pjesme Puhovi, u kojoj autorica toplo i duhovito upoređuje sa puhovima dvoje ljubavnika koji se dugo i neprekidno ljube jer joj je nana nekada govorila da se puhovi vole ljubiti. Čini se da je upravo ta težnja za obuhvatanjem široke tematske slojevitosti doprinijela tome da se u zbirci pojave pjesme koje se ni na koji način ne uklapaju u dominantne tematske cjeline. Višak pjesama jedno je od najproblematičnijih mjesta ove zbirke, jer bi pažljiviji odabiri doprinijeli tome da čitatelji i čitateljice više pažnje usmjere na uspješno izvedene i napisane pjesme.


NIKOLINA TODOROVIĆ – rođena u Sarajevu 1995. godine. Završila srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Svoje radove do sada je objavljivala u književnoj periodici, regionalnim elektronskim časopisima i portalima: Novi izraz, Život, Bona, Strane, Libartes, Astronaut, Nema, Afirmator, Kult… Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 555 total views,  4 views today

Komentariši