Limunovo pismo Šime Majić

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. i regionalne autorice

Šima Majić, Melankolija igra badminton, Vrijeme, Zenica, 2018.

PIŠE: Zerina Zahirović

jesu li strojevi, izmišljeni da
si preko njih nedostajemo, puni bolne
nesvijesti o nama, sitnim ljudima krupnog stoljeća?

Da je Kaspar Fridrih kojim slučajem slikao svoju Lutalicu iznad mora magle po motivima zbirke poezije Šime Majić onda bi to izgledalo ovako: na stijeni ne bi stajao mladić nego djevojka koja sjedi, pije čaj, poluzainteresirano je zagledana u maglu, a iz nje strše kablovi, odašiljači, radari, zeppelini, potom karmini, kreme za sunčanje, leptiri, šećer, limun, i druge parafernalije u književnosti svojstvene feminilnom iskazu. Magla je zapravo dim koji se nadvija nad svijetom usljed apokalipse.

Stihozbirku „Melankolija igra badminton” objavilo je zeničko Vrijeme 2018. godine, a knjiga se sastoji od četiri ciklusa, ili kako autorica u nazivu prvog snopa sugerira, „cirkusa” – Cirkus pjesama o nula citrusa. Isprva nam se otvara kao igra, opit iz toga kako oduzimati i vraćati smisao stvarima, potom kao intimističko pjevanje, zatim „padanje” u melanholiju, a razuzdano ironiziranje kao postupak možemo čitati na skoro svim njenim razinama.

Iako je poetski tekst na određenim mjestima suviše hermetičan pa će pribjeći pokušaju interpretacije, Majić na čitanje poziva baš kao na igru – „badminton” odgonetavanja. Već u stihu koji zbirku otvara pred nas će se ispriječiti prva takva zagonetka: jesam li uzalud puna teksta? (…) crvena bezbojnosti, boliš mi / oči. blijediti je tužno. pojedi mi sjenu, / mrzovoljo i sjeto (…) (Nula). Ušli smo u solilokvij, a nešto kasnije će autorica Šekspirovog Hamleta i izravno usidriti u pjesmi Netko se rasplakao u državi Danskoj, te se ovom metatekstu i vratiti u trećem ciklusu, u pjesmama kao što su Bezvremenska prognoza (ne mogu čuvati dansku u tebi. (…) ionako najtoplijim ikad u vezi mene smatraš / što sam greškom upalila klimu na 27.”).

Već u narednoj pjesmi prvog ciklusa koja nosi naziv Oglas, iz početnog „nultog stanja citrusa”, otpočinje naše padanje u melanholiju: sve teže prebolijevam / parade informacija po (ljuds)kostima / jer sam ono malo što se gubi / između dva zaboravljanja na: / vlastiti život tvojih likova, / vlastitu vreću za spavanje. / ja sam curenje u: njihov sentiment, / sve rusije svijeta. rusije, / neprestano rusije. / transsibirska točka / tvoje sam geocentričnosti. Sada smo sumnjičavi da li se igra iz solilokvija pomjera u dijaloški okvir. Pjesničko ja se obraća muškarcu te na određenim, rijetkim mjestima u poetskom tekstu kroz navode tvrdnji, kao što su umetnuti stihovi koji otvaraju pjesmu Analgezija za N. (i večeras si za doručak jela samo Weltschmertz), ili oni iz središta pjesme Filmski pas (toliko žutih kuća u tomislavgradu, / nije ni čudo što si melanholična.), zaiskri pokušaj dijaloga koji nam poeziju otkriva i kao ljubavno pjevanje koje kod Majić možemo prepoznati i kao neku vrstu tehnomanse. No, kao i sve drugo, i ono je tu da bi se pred neostvarivošću odnosa kakav se želi, i razdaljinom, i to ne samo fizičkom, rugalo samo sebi.

Ipak, ubrzo primjećujemo da je ovo obraćanje distancirano – (…) za čiju dnevnu / reklamu su prostor moje današnje / emocije dok gubim te u vodovodu za / suze slova, umotavam u mokre / sunčeve tkanine, onda žalim za / tobom sve do mjeseca čije si ruho uprljao. (…) fali mi kanta za smeće u tebi. (Papir s pigmentom šutnje). Ono je gotovo pa dnevničko, testimonijalno, usamljeno, iščašeno iz iluzije stvarnog obraćanja i ostaje unutar okvira solilokvijskog, pa je utoliko i lirsko ja zaglavljeno u vlastitom samogovoru, nerijetko okrenuto u vlastitu zagledanost sa jedne strane, a sa druge ono se „igra badmintona” odupiranja internaliziranim maskulinim prodikama kojemu se i obraća – čas ih obesmišljava, čas u naboju melanholije na njih pristaje.

U tom smislu nam se u pretposljednjem ciklusu u pjesmi naslovljenoj O mrtvim osjećajima sve najbol(ni)je, razotkriva i preciznije umetnut tekst: splela je vrba svoje korijenje po tastaturi / žaleći žabe što ne žive u toj zemlji gdje / tisuće ofelija lijepih kupa se / u gorkom toniku tvojih očiju. Usljed zamršene samorefleksije te čak i primjesa polubudnog, somnabulističkog, zbirka u neku ruku priziva i književnost nonsensa kakvu je pisao Luis Kerol u Alisi u zemlji čuda koja također otpočinje na motivu padanja. Stoga je katkada teško odgonetnuti kome se pjesma obraća, i zarad čega melanholija pjeva, ponajviše zbog kazivača koji kao da mjesečari, te ćemo se upitati da li čitanje „natežemo“ ako ustvrdimo da Majić badmintona igra baš sa Šekspirovim Hamletom? Je li moguće da ustvari čitamo palimpsest Ofelijinog produženog „pjevanja” uronjenog u našu tehnomanijsku stvarnost, a sa ciljem ironijskog izvrtanja Hamletovog samogovora? Biće da je ovakva interpretacija istovremeno i moguća i nemoguća što nije nesvojstveno post-modernisitičkom figuriranju značenja koje u interpretativnom smislu često veže ruke, ali jedno je sasvim sigurno – u ovom „badmintonu”, osim da ga se igra, nema nikakvih drugih pravila.

Ako nastavimo svoj put kroz prvi ciklus, naići ćemo i na srce zbirke, pjesmu naslovljenu Cirkuska komora: nulto stanje govorne ljepote razboljelo je antiprostor / u kojemu nas ono što volimo neće zaboraviti ubiti. / instalirane na kraju ganglijskog koncerta povijesti / koja i nije neka povijest bila. / u neku gotovo biljnu bol, / razdraženost pravremenom, / u nešto smo iscurili…/ provjeri ima li nas i nasmij se u oba slučaja. Svijet koji Majić iscrtava je hiperrealan i protiv njega nema naročitog lijeka osim da mu se prepusti i u njega pada. U ovoj zbirci pjesma se kliče iz pokušaja da se iz te ravnodušnosti izađe, možda baš tako što će se na nju pristati, a pjesnikinja je celanovski preokupljena da neizrecivo prevede u riječ (Cirkuska komora):

noću izgladnjujemo misli
istom logikom različitih predznaka,
ali ne možemo biti različiti
onoliko koliko je Isus za sve umro istom smrću
i nema tih photoshopova
koji nas uče različito pigmentirati.
bila sam Bachova bolest.
galaktičke žlijezde će ti šapnuti ostatak
koji je moguće napisati limunovim pismom,
ali melankolija nikada nije bila moć.

U tom smjeru se mogu čitati i stihovi koji zatvaraju prvi ciklus: dok ozdravljamo povijest kao povijest bolesti, / ne pomjeramo stvari. / nama stvari ispadaju iz ruku. Na nekim mjestima pjesma toliko precizno obuhvati gorčinu istine da izranja čak i kao proročanska, a proročansko poeziji uvijek pristaje, pa će, usljed toga, prepuštanje melanholičnom postići takvu užarenost da ono, paradoksalno, i otrežnjava. Uz napomenu da ne sugeriramo da je to jedina novost u domaćim knjižarama, ukoliko već sada napravimo predah, a nismo još stigli ni do središta zbirke, nije teško nazrijeti da je „limunovo pismo” Šime Majić, bar u domaćim književnim (re)produkcijama nešto kao limunada sa ledom na „plus četrdeset”, ma koliki bio jaz između zamršenih tematskih koordinata zbirke i ove tvrdnje. Otud možda i rješenje za križaljku ove zbirke. Apokaliptičnost izvire iz melanholičnog, a pristankom na pad u melanholiju, pristali smo na neki način iz nje i izaći (Pjesma koja se ne prevodi na finski jezik): šećerno je svuda na svijetu / i sve već rečeno / sve šećerno osim nas / sve više praznih / što više padamo jedni u druge. (…) ionako će poeziju svi pisati, to su otkrili još ruski kubofuturisti. Na takav je način otrežnjujuća, recimo, i pjesma pod nazivom Netko se rasplakao u državi Danskoj iz središta drugog ciklusa, a u njoj je intertekst umetnut sa više slobode, izravnije:

(…)
kako ugušiti večernje informacije
kuhinjskim tkaninama
i ne čuti kada se netko rasplače u državi danskoj
kad je zapis o preosjetljivosti svih stvari
tvoja oblakonosna šutnja?

vijesti su jednake kad ih slušam
i kad ih ne slušam
pa nastojim da ih niti ne slušam niti slušam
u ovom hotelu s imenom europe.

Melanholija u pjesmama poput ove, paradoksalno, dođe skoro kao predah u svijetu odašiljača, žica, revolucija, a izvinuti se iznad mora te magle kako bismo je uopšte uočili neka je vrsta lobotomije koja nam je izrazito potrebna. U tom svijetu se ljudi, nekada uopšte nezagledani u sebe same, guraju u masama i urliču o slobodi. Majić nas podsjeća na sav besmisao tog urlikanja. Već je toliko sve otkotrljano u sunovrat da je Sizifov posao poći za svijetom u ponor i izgurati ga iz apokalipse.

Još jedna zanimljiva dimenzija zbirke jeste sporadično poigravanje imaginarijem kuhinje kao povremenim topografskim okvirom kao što je to slučaj sa pjesmom Kuhinja za odsutne ili onom ranijespomenutom, Analgezija za N.: večeras me kuhinja nekritički guta / kao što neki ljudi gutaju knjige, / samo što sam kuhinju ja izmislila. Taj topos ćemo također pronaći i u pjesmi Tundra u kuhinji: ja imam tundru u kuhinji, / ti kolekcionarku mrtvih kukaca u tundri. Ukoliko ove motive interpretiramo unutar koordinata intimističkog obraćanja, ona u tom smislu, teži zaokružiti kompleksni hronotop ove zbirke. Štaviše, ukoliko pristanemo na tezu o poigravanju sa Šekspirovom Ofelijom i „kolekcionarku mrtvih kukaca u kuhinji” (što priziva i esej Virdžinije Vulf Smrt leptirice koji se nameće kao još jedan metatekstualni vektor ove zbirke) pročitamo panoptički, kao nizozemsku kućicu za lutke, otvara nam se prostor za „feminističkije” čitanje alhemije ove poezije. Međutim, ukoliko bismo to pokušali činiti izolovano iz cjelokupnog smisaonog sklopa svijeta koji autorica ispisuje, poetski tekst nam u svojoj hermetičnosti često oduzima tu mogućnost.

Ako se vratimo Hamletu, ono što poetska građa u interpretativnom smislu više dopušta jeste prepoznavanje ovog postupka kao pastichea – ono se u pjesmi naslovljenoj Čovjek na Marsu autopoetički i sugerira: ni Sunce ne bijaše u zenitu / kad se spustih u bazen izabranih / da bih improvizirala kino / svakodnevnih emocija. / sve je fotografirana snimka / na snimljenoj fotografiji. U toj, moguće, višetekstualnoj samorefleksivnosti motiviranoj, kao što smo ranije primijetili, po Ofelijinim monolozima, tehnomansa se raspetljava, i pjesme „ispadaju” iz ljubavi: nisi više potkožno moje. / toliko sam te smiješno prazna / da nema u meni ničega / za presvući u odijelo astronauta. / svi misle da su Lilit / i svi imaju nekoga koga nemaju. (…) nisi više, potkožno moje, višeglasje / na jeziku riba. ne oprosti mi ljepotu, / nikada više, / ako baš moram… (Svi misle da su Lilit), te je na ovim dionicama autoironija jača – sve sama akustično klaustrofobična načela naše ljubavi. / noćas ću prinijeti jata žalosnih fonema na žrtvu paljenicu. (Za N., jata fonema), a naboj ironije je potpuno neobuzdan što ćemo vidjeti i u, recimo, odabiru naziva pjesme Melankolično evanđelje.

U trećem ciklusu pjesama, „Epileptičnim zvijezdama”, badminton se intenzivira, obraćanje je slobodnije, izrugivanje jače, budnost je veća, rezon oštriji, a tekst je u književno-stilskom smislu „zategnutiji” pa će se tako u jednoj pjesmi izvrtati i bajka: žao mi je što si znao kako preživjeti moju vilinsku ćud. (Kirurgija bajke). Autoironija je u ovom dijelu knjige podešena na maksimum. Pjesma naziva Nebo iznad Evrope poslužit će da se iz nje iskruži i naslov za zbirku:

volio si čak i titlove
filmova koji ne postoje.
takav film je naša ljubav. (…)

izgledam kao da namjerno imam podočnjake
dok rekonstruiram molekule ledenog
u ovom smiješnom kinu
skidam futrole sa sto lica stolica
za slijepe koji plaču u nama.
ti si nalik na melankoliju.
melankolija igra badminton.

Štaviše, autorica je mnogo direktnija i u ogoljavanju samog postupka te ćemo u pjesmi naslovljenoj To our children’s children’s children primijetiti da se ono autoironično zrcali samo u sebi: je li promašeno govoriti da je promašeno / govoriti o lošem vremenu? (…) iza svakog teksta teče šećer iz gramofona / toliko tanatički elokventno / da se bojim da nećemo uspjeti čuti da smo / bili jednom u vrijeme velike ironije. Ona se ogleda i u pjesmi Elokventna tahikardija (kako je glupo biti nijema / kronologija svega čega nema. (…) o tome kako antene paraju nebo iznad naših života?), i na drugim mjestima poput onog u pjesmi koja slijedi: ubija me letargija jer ja ne ubijam letargiju. (Zašto si smočio Sunce).

Konačno, u četvrtom ciklusu koji se sastoji tek od jedne pjesme, Život veličine oblaka, autorica poentira i otključava čitavu zbirku: još volim tvoj san o žutim autima kiarostamijevih filmova / koji jure kroz živote koje ne živimo (…) ne lomi se, moj nerazumno divni djeliću holograma. Ovdje, na mjestu rastanka za zbirkom, sada smo potpuno sigurni, sve smo vrijeme gledali kako jedna igračica igra badminton sama sa sobom te bismo čak mogli iščitati i svojevrstan emancipatorni naboj u ovim stihovima.

„Melankolija igra badminton” je druga po redu zbirke Šime Majić, a pjesnikinja je poetiku melanholičnog i (auto)ironijskog sa kojom je izašla 2013. godine naslovivši je „Potkožni sjever” u novoj zbirci i nastavila. Iako ne dolaze iz iste biblioteke, čitajući Melankoliju kao tematski produžetak prve zbirke, ne bismo trebali puno pogriješiti ako je označimo kao književnost koja je donekle degažirana, što nije uvijek odlika rukopisa „nove osjećajnosti” zeničkog Vremena, ali jeste one nove osjećajnosti koja je književnosti potrebna kako bi je otrijeznila. Iako Majić iz takve intencije ne piše, niti na njoj insistira – naprotiv, njena melanholija je svrsishodna – kroz nju ipak valja ići, padati do nekog odredišta. Zato preplavljuje i pjesme, i cikluse, i zbirku, i čitatelja/icu , a tim prenaglašavanjem koje ima svoju, u pjesničkom smislu, zrelost i proračunatu mjeru, Majić nam stvari „ispušta iz ruku”, izvodi nas na stijenu iznad mora melanholije i pred sitnim ljudima krupnog stoljeća proteže se stvarnost baš onakva kakva i jeste – naizgled bespovratno apsurdna, ali u isto vrijeme meditativna i oslobađajuća.


ZERINA ZAHIROVIĆ rođena je 1991. godine u Sarajevu. Završila je studije engleskog jezika i književnosti, komparativne književnosti, i demokratije i ljudskih prava u jugoistočnoj Evropi. Pisala je za dnevni list Oslobođenje, i online magazine kao što su H.O.WAsymptote i Europe Now. Sarađivala je sa različitim organizacijama kao predavačica, prevoditeljica, i istraživačica, a u Centru za politike i upravljanje, radila je kao koordinatorica programa za bolje obrazovanje u BiH. Trenutno radi na nečemu malo drugačijem, kao istraživačica u polju biotehnologije, a vrijeme koje joj preostane provodi držeći časove iz engleskog jezika u svojoj školi Crown, u sklopu koje preispituje obrazovne potencijale edutainmenta.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 901 total views,  2 views today

Komentariši