Ervin Mujabašić : Legenda o piscu Haasu Zimmeru

This post is also available in: Bosnian


Ervin Mujabašić

Legenda o piscu Haasu Zimmeru

(iz nove knjige kratkih priča u pripremi, Graffito)

Prolog

           Trećeg dana jula, 1903. godine, trideset i devet godina nakon što se rodio, Haas Zimmer je prodao muškarcu s iglom za tetoviranje svoju dušu.

Haas je ovo poduzetništvo smatrao svrhovitom razmjenom, i kako mi se kasnije ispovjedio, nije vragu dao bilo šta što već ionako nije bilo odneseno i tupo. 

           Sve do prekjučer (kada sam primio neobično pismo napisano čudnovatim ali bez ikakve sumnje njegovim rukopisom, u kojem se sramežljivo nazirala Haasova adresa, a ispod nje još manje vidljiv poziv prijatelju – meni – da ga neizostavno, i čim dobijem pismo, posjetim) bio sam uvjeren da je Haas već odavno mrtav.

Poglavlje prvo: djetinjstvo

             Haas je bio prvo dijete svojih roditelja koje je preživjelo porod, pa je već od početka bio primoran nositi stanovit znamen osobitosti na svojim nejakim plećima; njegovi roditelji, zapravo njegov otac, kreirao je ovu pretpostavku već na samoj činjenici da je Haas uopće ostao živ, pa nije bilo teško zamisliti njegovu ekstazu kad je na njegov treći rođendan posvjedočio da dječak zna pisati. Njegov otac, temeljit kakav je bio, odlučio je provjeriti ovu neortodoksnu vrlinu u mladoga Haasa, kako bi se uvjerio da sve nije neka bezbožna šala i okrutna slučajnost. Čitavo prijepodne Haas i njegov otac Wilhelm ostali su zaključani iza vrata radne sobe, koja je ujedno bila i biblioteka, i koja je u kući Zimmerovih trebala biti nedostupna svima osim Wilhelmu Zimmeru, slično kako je po svojoj naravi bio nedostupan i sam Wilhelm. (Uzimajući u obzir koliko je Haasova majka poslušno i temeljito izbjegavala narušiti ovo pravilo, a tri člana posluge još manje imali bilo kakvu namjeru iskušati gospodarevo strpljenje, time je njihovo skupno iznenađenje bilo jače, kad je ovaj naglo promijenio svoje raspoloženje i dopustio svom trogodišnjem sinčiću ući u ovu prostoriju.) Koristeći se nasumično probranim tekstovima, Haasov otac je došao do zapanjujućeg zaključka kako je Haas uistinu bio savršeno sposoban pisati i čitati.

Haasov otac nije znao kako je ovo moguće, jer dječak još uvijek nije primao bilo kakvu formalnu izobrazbu, a još manje onu koja bi ga dovela do ovakvog savršenstva. Jer, blijedi Haas – kako ga je voljela zvati majka – nije bio samo suhoparni literat, najmlađi kojeg je Wilhelm, njegov otac, imao čast upoznati, a ne kamoli biti u srodstvu s njim, nego je čak i ispravljao svoga oca na mjestima koja je ovaj u tekstovima namjerno bio iskvario ili izmijenio, prije nego što mu ih je davao pročitati.

            Wilhelm Zimmer je bio zadovoljan iz dva razloga: prvi – više nije morao čekati na dan kad će mu neko praviti društvo u sopstvenom uredu, i srušiti kletvu osamljenosti koju je, doduše, sam prouzročio ali je bio isuviše ponosan priznati ovo; i drugi – vrlo brzo svi će znati da je on, Wilhelm Stahl Zimmer, otac jednog genija; a u ovo – kad je iz prostorije, u kojoj bi vrlo brzo poremetio pameću da je samo nastavio tamo obitavati sam, otpustio Haasa u kuhinju, neka mu tamo za nagradu sprave puding od tamne čokolade i muškatnog oraščića – Haasov otac uopće više nije sumnjao: njegov sin je obdaren božjom providnosti koja je ponešto govorila i o snazi i potencijalu koji su sve ovo vrijeme leškarili u kožnoj dlakavoj kesi, tamo među njegovim preponama. Napokon, mislio je još dalje i osornije Wilhelm, nije li on otac ovog izuzetnog dječaka, a ne tamo neki bog koji mu se nikada nije udostojio ukazati (iako je za crkvu odvajao povelike sume novca, koje je mogao utrošiti daleko pametnije i unosnije, i iako se još u internatu okanio svoje hebrejske prošlosti), i u koga je krenuo dvojiti, čak i više nego u svoju suprugu, već nakon svog trećeg nedonoščeta. I sad, kad je dobio sina, zašto ga ne bi svojatao samo kao svog; naravno, ovu herezu imao je namjeru držati samo za sebe, jer su ljudi zavidni i ne podnose tuđe uspjehe. Pod tuđim uspjesima Wilhelm je podrazumijevao sebe kao Haasovog oca, a ne Haasa kao njegovog sina.

Nije trebalo dugo a da se po zemlji ne pročuju, obojica, Haas i Wilhelm Zimmer – čudo od djeteta i njegov otac iz idiličnog seoceta Fucking. Otac je pokazivao svoga sina svima koji su željeli prisustvovati najnovijoj predstavi, a Haas je bez pogovora, onako kako se to od njega i očekivalo, radio sve što mu je otac govorio da radi i zabavljao aristokrate, dame i oficire tijekom intimnih kućnih čajanki, i grandioznih balskih večeri, ali i običan puk, čitajući na bečkim trgovima isječke iz novina ili priča, ili pak ispisujući na salvetama od tkanine i komadima papira rečenice koje je diktirao neko iz publike. Salvete sa Haasovim rukopisom njegov otac je prodavao za basnoslovne sume istog trenutka kad je saznao da neko voljan dati mu novac za njih. Ljudi su, naime, bili uvjereni (a zašto bi i bilo drugačije?) da Haasov rukopis ima magijska svojstva i da ove iste ispisane riječi liječe tijelo i um od bolesti i sablasti. 

Haas je, zajedno sa svojim ocem, dobio priliku nastupiti i pred samim imperatorom Franzom Josephom i njegovom ljubavnicom Katarinom Schratt, i dok je za mladoga Haasa ovo bila publika poput bilo koje druge, njegov otac je već u mislima izrađivao zlatni kalup svojih mošnji, duboko uvjeren kako će uskoro moći sebi priuštiti tako nešto, i još mnogo više od toga, jer su Villa Schratt i Bad Ischl trebali biti samo početak; uskoro ću, mislio je kasnije u mraku hotelske sobe na sav glas otac blijedoga Haasa, dok ga je ovaj slušao na susjednom krevetu, uvjeren da njegov otac govori u snu, imati cijeli svijet pod svojim nogama.

Ostalo je zabilježeno (na skoro svim naslovnicama evropskih listova) divljenje Katarine Schratt, neokrunjene austrijske kraljice koja je i sama voljela teatarsku scenu, i koja je možda ponajviše znala koliko je veliko prokletstvo što ga je u sebi nosio maleni Haas Zimmer (vrlo vjerovatno čak i veće od prokletstva posjedovanja beskrupuloznog oca), dječak koji je stajao pred njom i tako dopadljivo čitao odlomak Ovidijevih Metamorfoza; kad je Haas završio sa drugim dijelom svog nastupa, ispisujući na hartiji dramski tekst koji je recitirala sama Katarina Schratt  (isti onaj koji je tako maestralno izvela pred njujorškim gledalištem nekoliko godina prije), Katarina je doslovno doletjela do njega pljeskajući, i poklonila mu zvučan poljubac u desni obraz, a on njoj uzvratio osmijehom; Haas se tad nakratko sjetio svoje majke, i nema sumnje da bi se rastužio jer ova nije tu, s njim, i jer ga ne može nagraditi toplim zagrljajem, da nije bilo dražesne djevojke koja ga je poljubila, i bar na trenutak zamijenila njegovu mater.

S druge strane Franz Joseph je samo htio udovoljiti svojoj ljubavnici, pa je Haas Zimmer bio sezonska zabava koja ga je dirnula jednako, možda i više, koliko i farsa austrijsko-pruskog rata; svejedno, otpravio je ovo pismeno derište i njegovog oca sa lažnim ponosom i četiri stotine guldena u papirnatim novčanicama, vrlo brzo zaboravivši da su ovo dvoje ikada i imali postojati.

U početku, kako to obično i biva, ljudi su bili opčinjeni Haasom Zimmerom jer je bio novost, ali s obzirom na to da su im novosti bile vrijedne koliko i vrijeme koje su bilo čemu tako milostivo poklanjali, bilo je čak i matematički predvidivo koliko će potrajati ova opčinjenost, prije nego što počne smetati kao krvni ugrušak u glavnoj arteriji, pa su – jedva i sami shvaćajući kako se ovo, zašto i kad desilo – Haasa Zimmera upravo njegove dojučerašnje mecene vrlo uskoro proglasili čudakom, a ne čudom, a njegovog oca šarlatanom i židovskim uljezom.

Poslije ove tragične neminovnosti, poniženi Haasov otac se vratio kući, zatvorio u svoj ured i nije izlazio iz njega dva tjedna. Kad je to konačno učinio, prišao je svom sinu, podigao ga, zagledao mu se u bademolike oči, i rekao mu da ga se odriče; Haas Zimmer će se zauvijek sjećati ovog trenutka, ne zbog ovoga što je čuo, već što je, kad mu je prišao i ugrabio ga, njegov otac snažno zaudarao na cigarete, znoj i sopstvena govna.

Već sljedećeg jutra Wilhelm Stahl Zimmer doslovno je istjerao Haasa i njegovu majku iz kuće, izjavivši da se prema kučkama i njihovim križancima samo tako i dolikuje ponašati. Haas mi je kasnije rekao da je ovo bio, vrlo vjerovatno, najsretniji dan u njegovom životu, iako su suze na licu njegove majke mogle govoriti nešto posve suprotno.

Poglavlje drugo: zrelost                                                        

              Srećom, Haas Zimmer uopće nije bio od one kvazisentimentalne vrste patnika i mračnjaka koji ne vole promišljati razumno i smiono, i krive upravo sebe za nedostatak humanosti u svojim roditeljima; upravo naprotiv, svog oca je žalio u onolikoj mjeri koliko nije želio da ga ikada više sretne. Svejedno, apsurdno je odlučio je da će ga zasigurno ubiti ako se to, slučajno ili ne, ipak nekad desi.

U Haasa je skoro jednako snažno poput njegove odraslosti bujala još jedna sigurnost, bio je, naime, odlučan skriti svoj dar za koji je, zahvaljujući zaboravu mase koja nije voljela iznimke, sada znala samo njegova majka, i u koju je imao povjerenja samo stoga jer nije imao izbora. Bio je uvjeren da bi u suprotnom vješto skrivao svoju darovitost čak i od nje.

Sa svojih sedam godina Haas je pročitao sve što je, po njegovom mišljenju, bilo vrijedno za pročitati. Kako su godine prolazile, do svog mišljenja je držao sve jače, a tuđa je smatrao bezvrijednim i besciljnim, pa mu je bivalo sve teže kontrolirati svoje sposobnosti: Haas Zimmer je žudio pisati. Ova žudnja je u početku bila tako jaka i njemu strana, da ju je isprva bio zamijenio za bolest, a potom čak i slabost koja mu ne čini dobro, i koje se treba bezuvjetno osloboditi. Bio je u krivu, i bilo mu je drago jer je tako. Kad je napokon krenuo pisati, imao je osjećaj da neće moći stati. Da se neće usuditi stati. Haas Zimmer je pronašao svoj smisao u riječima koje je ispisivao opojnom žustrinom, i ove iste riječi su na pola puta našle svoj smisao u njemu. Zajedno, ne samo da su bili potpuni, već ih se, Haasa i njegove rukopise, nije više bilo moguće rasplesti i razdvojiti. Školu je vrlo brzo napustio jer je nametnute predmete smatrao beskorisnim i zatupljujućim, a učitelje mediokritetima koji bi mu, ukoliko ostane u dodiru s njima, mogli nanijeli daleko više štete no bilo kakvog dobra.

              Dopustio je sebi publiku kad je imao sedamnaest godina, jer je sa brojem njegovih priča nezasitno rasla i njegova taština, i ljudi su ponovno govorili o Haasu Zimmeru, o čudu koje naprosto bljuje romane i pripovijesti; ovaj put Haas je bio taj koji je imao potpunu kontrolu da odluči šta se dalje ima desiti s njim. Njegovi učitelji su se hvalili kako su ga upravo oni usmjerili ka plemenitoj vještini pisanja, na vrijeme spazivši kako bi dječak samo gubio dragocjeno vrijeme da je produljio pohađati neku standardnu i obvezujuću nastavu.   

Prvu priču Haas je posvetio svojoj majci i njezinom ljubavniku koje je promatrao, čak i tijekom najintimnijih trenutaka koje su ovo dvoje proživljavali, dva mjeseca skoro neprestano, i potom arhivirao i secirao svaku pojedinost njihove veze tako precizno, da su poslije čitatelji bili uvjereni kako je zapravo opisao neostvareni preljub sa sopstvenom majkom. Do svoje dvadesete godine napisao je trideset dva romana, dva debela sveska priča i samo dvije poeme, ali nije mogao zaboraviti i oprostiti ovu neshvatljivo maloumnu nepažnju, kako je to sam nazvao, svojih čitatelja. 

             Kad je iscijedio i posljednje sjećanje iz najudaljenijeg ugla svoje svijesti, Haas je krenuo ispitivati ono što se nalazilo ispod; počeo je pisati devijantnu i senzualnu pornografiju, fasciniran poligamijom, fetišima i onanijom. Nakon što je prestao slijediti svoj um i sebe, počeo je slijediti ljude i uvlačiti se u živote potpunih stranaca, onako kako se bio uvukao između svoje majke i njenog ljubavnika, kao stjenica, tiho i podmuklo s namjerom lopova; krao je priče ovih nepoznatih ljudi i pretakao ih u svoje; temeljito je opisivao i katalogizirao svaki svoj seksualni podvig, i bilježio raspoloženja i vizije svaki put kad bi masturbirao.

Branio se tvrdnjom da čovjek, samo ponekad, donekle možda i može upravljati svojim životom, ali ne i nečijom pričom o tom istom životu. Smatrao je da bi jedan naprosto trebao biti počašćen, a ne ljut i ogorčen, jer će on – Haas Zimmer ispričati njegov život.

Haas je postao voajer, uhoda i izdajnik, i ljudi su ga voljeli zbog toga.

Vrlo brzo je spoznao da se priče, koliko god ih drugi smatrali kontroverznim, počinju ponavljati, da su prazne i da ih počinje mrziti, jednako koliko je začeo mrziti i ljude o kojima je pisao, svaljujući svu krivnju upravo na njih. Znao je da mora učiniti nešto kako bi to promijenio, i da to mora učiniti brzo. Već je ranije bio primijetio da je nerijetko ljude pratio samo do određene granice, i da je praznine koje su bile između, i još veću prazninu koja je dolazila poslije kad ovih ljudi nije više bilo, morao upotpunjavati sopstvenim izmišljotinama; nije mogao ulaziti u njihove kuće, u njihove krevete i u njihove umove, možda i stoga jer nije imao njihovo dopuštenje.

Haas Zimmer je učinio nezamislivo: prilazio je muškarcima i ženama i sklapao ugovore koji su mu omogućivali da ih, uz dostatnu novčanu naknadu, posmatra u svim zamislivim okolnostima, i kad god mu se prohtije učiniti ovo (ugovori koje je Haas Zimmer sklapao sa ovim ljudima kasnije će, na jednoj privatnoj aukciji, zajedno sa papirima na kojima je Haas – na kratkoj turneji sa svojim ocem – ispunjavao želje publike, biti prodani za basnoslovnu sumu; kupac i pronalazač ugovora ostali su nepoznati). Haas Zimmer je bio odbijen mnogo puta, ali je daleko više puta uspio napisati novu priču, i staviti tačke na mnogobrojne živote u svojoj knjizi mikro-fikcije koju je jednostavno nazvao: Kronika.

Njegove priče prepune seksualnih dijaloga, referenci i eksplicitnih prizora umalo su dovele do njegovog hapšenja zbog narušavanja spisateljske i društvene etike; distribucija njegovih djela bila je samo nakratko zaustavljena, jer je Sigmund Freud, kojeg je Haas smatrao lihvarom, spriječio ovaj vještičji lov, lično uvjerivši vlasti u velik značaj koji je za napredak čovječanstva i istraživanje nepoznanica ljudske psihe imala Zimmerova umjetnost.  

Popularnost Haasa Zimmera je bila veća no ikad, pogotovo nakon što je Haas otkrio mogućnosti teatra; u njegovim dramskim komadima, u kojima je ponekad glumio i koje je ponekad i režirao, glumci su pokazivali svoje genitalije, psovali i pravili višesatne orgije, i koliko god negodovali, ljudi su se uporno vraćali gledati ono što su, samo dan ranije, otvoreno bili prezreli. Haas je još više šokirao kazališni svijet svojom interpretacijom opskurnih ubistava koja su se u to vrijeme dešavala u Londonu; žene iz gledališta su vrišteći iskakale iz svojih loža i padale u nesvjesticu – uvjerene kako su prisustvovale stvarnom prizoru klanja a ne dovitljivo i uvjerljivo izvedenoj kazališnoj sceni – gledajući Haasovu dramatizovanu verziju novinskih članaka o londonskom sjekaču. Nedugo poslije premijere ovog komada ubica iz Londona poslao je Haasu Zimmeru pismo divljenja ispisano grimiznom tintom, a zajedno sa pismom, unutra u koverti, Haas je pronašao i glatko odrezani komad ljudske slezene. 

 Poglavlje treće: pad

             Haasove predstave i knjige su gledali i čitali svi, markize, vojvode, zanatlije, polupismeni prodavači na tržnici, učitelji, kraljevi, odvjetnici i kurve. Za sve ovo Haas uopće nije mario jer se vrlo brzo odvikao slušati šta mu je masa imala za reći, pogotovo jer je od većine bio daleko pismeniji već sa nepune dvije godine svog života.

Svako svoje djelo započinjao je upozorenjem umetnutim ispred svoga imena i naslova (koje bi, prije nego je neka od njegovih predstava imala započeti, pročitao kazališni paž odjeven u crni redengot i crni srednjevjekovni šešir kakve su nosili crkvenjaci):

        Riječi koje ćete čuti moje su, i samo moje; iluzija je i drskost pomisliti drugačije, i da će uskoro postati i vaše.

Prošlo je šest godina, i Haas je upravo završavao roman o prostitutkama koje je sretao svakog dana na mostu (dok je odlazio tražiti nove modele za svoje likove), i koje su mu dopustile da ih prati, kad je uočio u svom pisanju obrasce i formule za koje je mislio, i još potajnije strahovao od toga, da se više neće pojaviti.

Haas Zimmer je bio slomljen. Nije mogao vjerovati da taština, oholost, bol, patnje, navike, skrivenosti, požuda i suze koje je kupovao za novac, da sve iznajmljene emocije kojima je raspolagao nisu bile dovoljne kako bi se ukinulo zasićenje; ars koji je nastojao živjeti Haas Zimmer ponovno se, pola tuceta godina poslije, zabio u čeličnu pregradu koja je značila ponavljanje, umjetničke recidive i manufakturnu reprodukciju odranije ispisanih riječi. Ponovno je pročitao nedovršeni tekst svog zadnjeg romana i, zgađen recikliranim sadržajem što ga je tamo pronašao, ali i postupkom kojim je taj isti sadržaj bio uobličen, već ga u sljedećem trenutku zapalio. Radio je na njemu cijela dva mjeseca, i sad kad ga je uništio, imao je jak osjećaj kako je izbrisao i vrijeme koje mu je trebalo da ga ispiše i skoro dovrši.

              Počeo je posjećivati opijumske hostele u engleskoj prijestolnici, i tamo provoditi čitave sedmice okružen beskućnicima, narkomanima, droljama i rijetkima koji su bili samo izgubljeni. Na jednom takvom mjestu pronašao je svoju propast i mene; rekao mi je da je pisao i o jednom i o drugom. Neprestano je govorio kako je nedovoljno istražio svoj um, i da mu je potreban vanjski poticaj, opijat, ako ima bilo kakvu nakanu dovršiti posao. Uvijek je sa sobom nosio svitke papira i pero, kako bi što dosljednije mogao prenijeti halucinacije u riječ, nirvanu u opipljiv smisao, i tako zadovoljiti bogove koji su pazili na pisce, pijanice i ostale harlekine. Pio je gorki poppy čaj, i udisao otrovni opijumski dim s jasnom namjerom da se sjeti svega što mu je bilo nedokučivo a ne da zaboravi, kao što su to htjeli učiniti drugi posjetioci opijatske kuće što su posvuda ležali oko njega; Haas se čak i nije trudio razlučiti stvarnost i toksične snove, pretpostavljajući svoju slobodu upravo negiranjem linije koja je razdvajala ovo dvoje.

Kad se, nakon dvije sedmice provedene u hostelu, jedne samotne noći vratio svojoj kući, vidio je da mu je čitavu desnu stranu lica prekrivala tetovaža kokota, sa crvenim, zlatnim i zelenim ljuspicama krljušti i perja. Pipnuo je istetoviranu kožu i lecnuo se zbog tankog bola koji je ličio na bol opekline stare dva dana. Na mjestu gdje je trebalo biti pijetlovo oko, uplašeno je bljeskalo Haasovo. Prestravljen i bez sjećanja ko ga je oslikao, krenuo je preko desne strane lica nositi kožni povez, kojim je skrivao tetovažu kao izopačenu izgorjelinu ili manu koje se sramio. Povez bi ljutito skidao s glave, kao što bi to učinio i sa tvrdoglavim nametnikom-krvopijom, čim bi nogom stupio natrag u hostel. Tu, gdje je pušio opijum i gdje mu nisu postavljali pitanja, nije mario za ovaj facijalni ures, pečat, stigmu. Simbol. Čak šta više, počeo je uporno tražiti umjetnika koji mu je ovo načinio, i kojeg se nije mogao sjetiti koliko god to pokušavao, kako bi dovršio kokotovo tijelo; jedna polovina tijela kokota je – tako je bio zamislio Haas – trebala zauzeti polovinu njegovog.

Haas Zimmer je godinu i pol tražio svoju dušu – a u duši, koju je ponegdje i ponekad imao čast dodirnuti, svoje priče – u koroni opijumskog dima, u crnom katranu heroina i kapljicama laudanuma. Pisao je o svemu što je radio, samo da bi na koncu spoznao koliko je siromašna u stilu, strukturi i cjelokupnoj poenti njegova najnovija proza.

Na rubu potpunog sloma i nadomak ludila, jer su svi pokušaji da konačno napiše nešto prihvatljivo samome sebi bili uzaludni, čak je razmišljao i o kupovini prava na tuđe tekstove – priče i romane koji su mu se dopali, i zbog kojih je proklinjao sebe jer se nije mogao dosjetiti motiva i zapleta što ih je onamo pročitao – ali je brzo odbacio ovakve misli, čak i više zgađen njihovom pojavom negoli odsustvom sopstvene sposobnosti da stvara. Haasova mašta je bila jalova, a njegova opijumska ovisnost potpuno beskorisna, i bilo je izvjesno da narkotici nisu mogli učiniti bilo šta kako bi to promijenili. Ovo je trajalo sve do trenutka kad se, ponižen, sve skupa zaustavio pisati.

Samo je jednog dana prestao dolaziti sa papirusom i olovkom u ruci, a kad je ovo konačno učinio, Haas Zimmer je zastao na sedamnaest tisuća ispisanih stranica. Bio je umoran i polumrtav, Haas Zimmer, ali bi u tom trenutku mijenjao sve svoje priče, pa čak i cijelu Kroniku (u koju je, kako je tad mislio, unio sav svoj eros, svoje sjeme i svoju žuč, cijelo svoje iskustvo), samo kad bi mogao napisati još jednu, zadnju pripovijest prije nego okonča svoj život. Jer, život bez pisanja Haasu Zimmeru više nije mogao donijeti bilo kakav smisao. Rekao mi je da želi da se sve završi što prije, zadnji put kad sam ga vidio. To nije bilo i zadnje što mi je rekao, ali je bilo najsuvislije od svega. Trebale su proći četiri i pol godine, kako bih ponovno razgovarao s njim.

Nekoliko dana poslije našeg zadnjeg susreta, samo dvije ulice niže, pronađen je otac Haasa Zimmera, Wilhelm, a nešto dalje, u jarku, pronađena je i Wilhelmova glava.

 Epilog

              Mansarda u kojoj je živio Haas Zimmer bila je, gdje god sam mogao pogledati, popunjena papirima. Ispisane stranice su ležale posvuda, a čitavi svesci, uvezani tankim lanenim konopcem i naslonjeni na zidove, dodirivali su svodove potkrovlja kao celulozne karijatide.

Haasa sam ugledao u najmračnijem dijelu sobe; imao je prekrižena koljena i nešto je pisao tako brzim i divljim pokretima, da sam se čudio kako je ovo uspijevao a da ne pocijepa hartiju. Ustao je i pozdravio me; tijelo mu je bilo mršavo, iscrpljeno i golo, i preko čitave desne strane (praveći od Haasa dva pola) prekriveno fantastičnom fiziognomijom pijetla; ambivalentni Haas je na svojoj zapadnoj strani bio prekriven spektakularnim perjem od tinte. Njegova ruka se doista doimala poput pijetlovog krila, a nožni prsti su završavali iscrtanim kandžama. Izgledalo je kao da sam nenajavljen prekinuo preobražaj čovjeka u njegov totem.

Primijetio je moje divljenje i rekao mi, nakratko podigavši pogled sa onoga što je pisao, da je uspio pronaći onog majstora koji tetovira ljude. Sve vrijeme nije prestajao pisati. Ono što mi je ispričao nakon što je ponovno sjeo primoralo me je da se i sam spustim na pod. 

Pričao je:

o danima koji su došli nakon posljednjeg razgovora koji smo imali, i danima poslije, koji su se sigurno pretvorili  u godine;

o godinama koje su prethodile svemu, i kojih se sjećao u potpunosti, kao da je čitao dnevnike života koji uopće nije njegov;

kako je sreo oca, i da ga ovaj uopće nije prepoznao, ili ga samo nije htio prepoznati, i kako mu je, kad se ovaj okrenuo leđima, odvojio glavu od tijela metalnom šipkom koju je pronašao u lokvi, uz nogostup; pričao mi je da je ovo učinio jer je držao do obećanja koja je davao, pogotovo do onih koja je nekad izgovorio samome sebi;

o svojoj nesreći, o svom ne-životu, jer nije mogao pisati o onome o čemu je htio;

kako je na svoj dvadeset i deveti rođendan sklopio pogodbu s đavolom, i od njega dobio natrag izgubljenu moć da piše; nije mogao izgubiti, mislio je tad Haas, jer je njegova duša bila mrtva;

o grafomanijakalnom limbu koji je uslijedio, jer se čitav njegov život sveo na beskrajno ispisivanje svega što bi pomislio, učinio i kazao; kad je radio ništa, i mislio o ničemu, svejedno je morao pisati o tome kakvo ništavilo bruji u njegovom mozgu, i tutnji kroz njegovo nepokretno tijelo; tad je pisao upravo o tome kako piše o sebi koji radi ništa i misli o ničemu; ponekad bi se usudio porazmisliti o ironiji koju je preživljavao, i možda bi mu se čitava ideja čak učinila i zabavnom, da sve ovo, već u sljedećem trenutku, nije morao precizno zapisati; a ponekad je čak pisao i priče, ali samo onda kad bi prestajao pisati o motivima za njih, i koji su mu se stalno neupotrebljivi vrzmali po perifernim fasadama uma – kad bi napokon dospio napisati jednu, u isto vrijeme je desnom rukom morao pisati o tome šta piše lijevom, i što je bilo gore, šta pri tome osjeća;

koliko je pri tome bio rastrzan, jer se tad činilo da postoje Haas na jednoj strani, i pijetao na drugoj, obojica sa perom u ruci, upravljeni logikama koje su, naizgled, nastojale sabotirati jedna drugu, sve do potpunog uništenja, kad bi od njihovih dnevnika ostao samo prah;

o kronikama svojih snova, jer je pisao čak i kad je spavao;

kako je dan poslije kad bi se probudio – istovremeno pišući o tome kako se budi – čitao svoje snove, i onda ponovno pisao o tome kako čita svoje snove, sve do tačke kad je odlučio prestati spavati i sanjati;

o tome kako je budan već tri godine, i kako su ispisane stranice koje vidim samo djelić onoga što nije dospio uništiti, jer je vrlo naporno paliti tekstove i pisati o tome;

o svoje dvije poeme koje su ostale samo njegove, nepročitane od ljudi; o prvoj nije mnogo govorio, a za drugu je kazao da je tužna, i da je o katani koji je ubio sva tri mačevaoca kojima je služio;

o tome kako ga bilo tko može čitati kao otvorenu knjigu, jer za ovaj svijet on više ne može tajiti bilo šta;

da uopće i ne vjeruje da sam tu, s njim u prostoriji, jer sam vrlo vjerovatno plod njegove razorne demencije, prouzročene nespavanjem: iluzija, što je možda i dobro, jer je to znak da je još uvijek sposoban pisati fikciju;

o tome kako se đavo uopće nije zanimao za njegovu dušu (tattoo-majstor se čak i nasmijao, jer je neupućeni i siroti Haas uopće i mogao vjerovati u takvu bedastoću), već za Haasovu vječitost: bio ga je, naime, osudio na život;

o tome kako je prošlo dugo a da nije vidio ženu koja ga je zvala blijedi Haas, predugo a da sin ne vidi svoju majku, biće koje se umilostivilo podariti mu život – nije čak znao da li je uopće živa;

o tome kako je vrlo davno pokušao napisati priču o meni, i kako mu nije uspjelo, vjerovatno jer to i nisam od njega zahtijevao; rekao mi je kako sam upravo zbog toga jedini pravi prijatelj kojeg je ikada i imao;

o tome kako još uvijek, ali vrlo rijetko, pronađe malo mira i njegova se šaka uspokoji, ako samo pomisli pisati o meni; poslije, kad piše o ovom vakuumu, o ovoj praznini kad je bio slobodan, zna da će bar ponegdje opet biti sretan, pa makar to bilo onda kad prestaje da piše.  

            Haas Zimmer više nije izgovarao riječi, ali ih je nastavio pisati. Njegova kosa, što mu je padala preko sagnutog lica i skrivala ga, bila je šarmantno išarana psorijaznim sjedinama prhuti, a pijetao na njegovom tijelu činio se kao da spokojno spava.

Tišina je postala očita, i znao sam da je Haas Zimmer izrekao svoj mir. Uspravio sam se, i sasvim sporo i odmjereno, kako ih obojicu ne bih uznemirio, izišao iz sobe pisca koji me je smatrao za prijatelja.

Sve što je on tražio zauzvrat bilo je da me se ponekad sjeti.

 1,034 total views,  4 views today

Komentariši