Draža mi je fiktivna laž od fakta, aka “Književnost i zlo”

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. autorice

Jasna Šamić (2018), Deveti val, grupa izdavača; Cetinje, Beograd, Sarajevo.

PIŠE: Hana Hot

Još davne 1957. godine Georges Bataille objavljuje poznatu studiju “Književnost i zlo”, propitujući književnu “krivicu” francuskih klasika poput Baudelairea, Sadea ili Geneta, vodeći se tezom o krivici koju književnost mora priznati, jer ona nije nevina – jer književnost je komunikacija i zahtijeva odanost i “hipermoral”, smatra Bataille.

Roman Deveti val, autorice Jasne Šamić, ujedno i transsemiotička referenca na istoimenu sliku Ajvazovskog, pred čitatelja/icu stavlja zadatak da otkrije književnu krivicu, ali i književnu istinu, prolazeći kroz događaje koji su obilježili cijelo jedno stoljeće, od svjetskih ratova do ratova na Balkanu devedesetih godina. Ovaj roman podsjeća i na memoare, naročito zbog (auto)biografskih elemenata koje možemo prepoznati – Jasna Šamić kao orijenatlistica i frankofilka. Međutim, treba imati na umu da su likovi daleko više od svojih funkcija (poput bičevaoca iz Kafkinog Procesa), ili projekcija funkcija njihovih kreatora (autora). Tako ovaj roman, podijeljen u tri dijela, donosi jedan cortège, kako likova, tako i događaja. Prvi dio romana daje nam jednu kompleksnu sliku likova Lize, Ire i Grete, čije su historije povezane jednom, Aljošinom. Njegova borba za vrijeme Hitlerovog režima, kao i potraga za nestalim ocem, podstrek su da se pripovijeda o lutanjima ove tri protagonistice. Priča, koliko god bila povezana za burnim historijskim događajima koji su obilježili jedno stoljeće, oda je književnosti i njenim (duhovnim) vođama. Naročito zanimljiv je prvi dio u kome Liza Kazanskaja, po zanimanju profesorica ruske književnosti, govori o poznanstvu njenog oca sa Tolstojem, koga ona kao dijete zove “grafom” i “duhovnim ocem” (str 27). Međutim, Lizina vjera u književnu istinu biva poljuljana interferencijama narativa pojavne stvarnosti – idilični opisi Sibira iz Sjećanja iz mrtvog doma Dostojevskog, daleko su od onih koje ona predočava za vrijeme revolucije. Unitarna istina o ljepoti kao kriteriju za ono što se može nazvati Umjetnošću gubi, dakle, svoj izraz u narativu Povijesti. Dovoljno je ilustrativno napomenuti da u Lizinoj historiji nalazimo podatak da je njen klavir izgubio svoju osnovnu funkciju (semiotičari će ovdje prepoznati slučajni susret šiveće mašine i kišobrana na stolu za seciranje):

Za vrijeme revolucije, njen klavir je služio kao sto za objedovanje njihovim mužicima koji su uzurpirali kuću. Na njega su stavljali svoje čanke sa kašom, ostavljajući tako neizbrisive brljotine na Lizinom instrumentu. Ipak je njen kazanjski klavir ostao u dobrom stanju, za razliku od mnogih koje su Boljševici čekićima drobili, vidjevši u njima znamenje buržoazije (str. 72).

Junakinje ovog romana su naratorke, one pripovijedaju Historiju, govoreći o ratnim zbivanjima i svom životu i obrazovanju (što su inače patrijarhalne teme te epohe). Autorica na taj način uspijeva dotaći velike teme, propitivati ljudsku mržnju kao tik (str. 34.), propitivati zlo:

‘Zašto su ljudi tako zla bića, zašto ljudska vrsta podiže ruku na sebe? Možda zato što i sami pate?’, zapisaće jedno od onih banalnih, naivnih i najzagonetnijih pitanja koje čovjek sebi od pamtivijeka postavlja (str. 43).

Ona će govoriti i govoriti o ljubavnicima videći u njima Juliane Sorele, aristokrate iz Durasinog Ljubavnika, snoba Wildea, u Aljoši Čehovljevog junaka… A same protagonistice su ovdje poput Voltaireovog Kandida – njihova očaranost književnošću ih vodi u razočarenja: umjesto totalitarne vladavine književene (umjetničke) istine, o kojoj protagonistice sanjaju, one postaju marionete totalitarnih režima koji se smjenjuju na evropskim prostorima:

Zar nisam ja bila nesposobna da jednom za svagda prekrižim mnogo štošta u životu, bilo da je riječ o izboru muškaraca, gradova, ili profesije? Lutalica, uvijek sam bila srećna kada bi neko ili nešto drugo odlučilo umjesto mene, čak ako bi se taj drugi zvao i istorija. Ali čim to izgovorim, ponovo mi se javljaju pitanja jesam li u pravu i kada ovako razmišljam. Je li to ono što Kundera naziva “mudrošću neizvjesnog”? Svak zna da totalitarna istina isključuje relativnost, sumnju, sva pitanja (str. 317).

Deveti val, upravo zato što nosi naziv remek-djela Ajvazovskog, navodi na relativizaciju (pri tome da se originalnost djela ne dovodi u pitanje):

Naš život mi i dalje nalikuje na Deveti val Ajvazovskog, koji se dugo ljuljao na zidu Aljošine momačke sobe. I ja se ljuljam. A možda plešem s perom u ruci? Poput svih koji pišu, nalazim utočište u fikciji; ona mi olakšava da preživim, da zaboravim na svakidašnjicu čak i kad o njoj pišem (str. 451).

Autoričino preuzimanje ovog chef-d’œuvre nije slučajno. Ivan Ajvazovski je oslikao more nakon noćne oluje i preživjele brodolomce; k tomu treba dodati da se ovaj autor iz devetanestog stoljeća bavi univerzalnom tematikom odnosa čovjek-priroda. Slično je uradila i naša autorica – njeni brodolomci su protagonistkinje koje u buri života svoje utočište nalaze u nekoj od evropskih prijestolnica. Ipak, uz jednu važnu iznimku – odnos koji ova autorica propituje je odnos čovjeka prema društvu – u koje možemo ubrojiti razne demonkratije i Sotone (ove pojmove autorica koristi u romanu) koji su vladali dvadesetim stoljećem.

Čitatelj/ica zajedno sa junakinjama ovog romana prolazi između Scile i Haribde. Njihov identitet je jednako zamršen (i europski i balkanski), a njihovi književni (duhovni) uzori jednako raznovrsni (od Tolstoja i Dostojevskog, do Chateaubrianda i Duras). Na čitatelju/ici nije da bude zarobljen/a razotkrivanjem istine u tekstu svijeta (za to može konsultirati neku od historija), već istine o svijetu teksta, zamršene u svom tkivu.


HANA HOT je rođena 1998. godine u Sarajevu. Završila je gimnaziju na Odsjeku za scenske umjetnosti. Nastavila je svoje studije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu iz dvije oblasti : komparativna književnost i francuski jezik i književnost. Provela je jedan semestar u Parizu. Aktivno radi na projektima iz prevođenja sa bosanskog jezika na francuski i vice versa. Piše filmske, pozorišne i književne kritike, kao i poeziju.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 707 total views,  2 views today

Komentariši