Charles Simic : Devet pjesama

This post is also available in: Bosnian


Charles Simic

Devet pjesama

Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

TAPISERIJA

Obješena od neba do zemlje.
Na njoj ima drveća, gradova, rijeka,
malih svinja i mjeseca. U jednom uglu
snijeg pada po konjici u jurišu,
u drugom žene sade rižu.

Možeš također vidjeti
lisicu koja odnosi pile,
nagi par u njihovoj svadbenoj noći,
stub dima, ženu s urokljivim
očima što pljuje u čabar s mlijekom.

Šta je iza nje?
– Prostor, izobilje praznog prostora.

A ko govori sad?
– Neki čovjek usnuo pod svojim šeširom.

Šta će se desiti kad se probudi?
Otići će u berbersku radnju.
Obrijaće mu bradu, nos, uši, i kosu
Da mu naprave izgled kao u svakog drugog.

VILJUŠKA

Ta čudna stvar mora da je ispuzala
Pravo iz pakla.
Podsjeća na ptičju nogu
Koju nosi o vratu kanibal.

Kad je držim u ruci,
Kad njom ubadam komad mesa,
U njoj je mogućno zamisliti ostatak ptice:
Njena glava koja je kao tvoja šaka
Krupna je, ćelava, beskljuna i slijepa.

MOJE CIPELE

Cipele, tajno lice mogu nutranjeg života:
Dvoje zinulih bezubih usta,
Dvije djelomično raspale životinjske kože
Što vonjaju na mišja gnijezda.

Moj brat i sestra umrli na rođenju
Produžuju svoje postojanje u vama,
Vodeći moj život
Prema svojoj neshvatljivoj nevinosti.

Čemu služe knjige meni
Kad je u vama mogućno pročitati
Jevanđelje moga života na zemlji
I tamo onkraj – stvari što će doći.

Želim da objavim vjeru
Koju sam izumio za vašu savršenu poniznost
I čudnu crkvu koju podižem
Sa vama kao oltarom.

Asketske i majčinske, vi istrajavate,
Rod govedu, Svecima, osuđenicima,
Svojim nijemim strpljenjem činite
Jedinu istinsku sliku mene samog.

BIJELA SOBA

Teško je dokazati
Očevidno. Mnogi više
Vole skriveno. I ja sam.
Osluškivao sam drveće.

Ono je imalo tajnu
Koju samo što nije
Pokazalo meni
A ipak to ne učini.

Ljeto dođe. Svako drvo
U mojoj ulici imalo je
Vlasititu Šeherezadu. Moje
Noći bile su dio njinih

Divljih pričanja. Ulazili
Smo u mračne kuće,
U sve više i više mračnih kuća,
Utihlih i napuštenih.

Bio je neko sa sklopljenim
Očima na gornjim spratovima
Strah od toga, i čudo
Nisu mi dali da spavam.

Istina je gola i hladna
Reče žena koja je
Svagda u bijelo obučena
I nikad sobu ne napušta.

Sunce pokaza jednu il dvije
Stvari koje su preživjele
Dugu noć netaknute.
A najprostije su stvari

Teške u svojoj očitosti.
Nisu pravile buku.
To bješe dan kakav su ljudi
Opisali kao “savršen“.

Prerušavaju li se bogovi
U crne ukosnice, ručno ogledalo,
Češalj kom jedan zubac manjka?
Ne! To nije to.

Tek stvari kakve jesu,
Ne trepću, leže mutave
Na tom blistavom svjetlu
A drveće noć iščekuje.

SEOSKI SAJAM

Ako niste vidjeli psa šestonogog,
Nije važno.
Mi jesmo, i najčešće je ležao u uglu.
A glede dodatnih nogu,
Čovjek se navikne na njih brzo
I misli na druge stvari.
Kao: što je hladno, noć je mračna
Kad si vani na sjamu.

Onda je čuvar bacio štap
I pas je pošao za njim,
Na četiri noge, ostale dvije su mlatarale ozad,
Od čega je jedna cura zavrišatala od smijeha.

Bila je pijana, kao i muškarac koji
Nije prestajao da joj ljubi vrat.
Pas je uzeo štap i osvrnuo se na nas.
I to je bila cijela predstava.

MOTEL RAJ

Milioni su umrli; svaki je bio nevin.
Ostao sam u svojoj sobi. Predsjednik je
Govorio o ratu kao o kakvom ljubavnom napitku.
Oči su mi bile raširene u zaprepašćenju.
U ogledalu moje lice ličilo mi je
Na dvaput poništenu poštansku marku.

Živio sam dobro, ali život bješe užasan.

Toliko je mnogo bilo vojnika tog dana,
Toliko mnogo izbjeglica je vrvjelo putevima.
Naravski, svi su iščezli
Jednim dodirom ruke.
Istorija je oblizivala uglove svojih krvavih usta.

Na plaćenom kanalu, čovjek i žena
Razmjenjivali su gladne poljupce i derail
Jedno drugom odjeću dok sam ja ja gledao
Sa isključenim tonom a soba mračna
Osim ekrana gdje je boja bila
Previše crvena, previše ružičasta.

ISTRAŽIVAČI

Pristigli su unutar
Objekta uveče.
Nikoga da ih pozdravi.

Lampe koje nose
Bacaju njine sjenke
Natrag u vlastite im misli.

Zapisuju u svoje dnevnike:
Nebo i zemlja
Iste su neprodirne boje.
Ako ima rijeka i jezera,
Mora da su ispod zemlje.
Od čuda koja smo tražili, ni traga.

Od neobičnih novih zvijezda, ništa.
Nema čak vjetra ni prašine,
Pa moramo zaključiti da je neko
Nedavno prošao ovuda s metlom…

Dok zapisuju, novi svijet
Postepeno u njih ušiva
Crne konce.

Konačno ništa nije ostalo
Izuzev tihog šapata
Koji je mogao pripadati
Jednom od njih
Ili nekom ko je prije njih došao.

On kaže: „Srećan sam
Što smo ovdje napokon svi…
Nek nam ovo bude dom”.

ODSUDNI ČAS

Kao što je mrav bespomoćan
Pred podignutom čizmom,
I ima samo časak
Za pametnu ideju ili dvije.
Crna je čizma tako ulaštena
Da on može vidjeti sebe
U njoj odraženog, izobličenog,
Možda uvećanog
U golemog čudovišnog mrava
Koji trese rukama i nogama
Prijeteći?

Čizma, možda, oklijeva,
Dvoumi se, obuzeta zlim slutnjama,
Sakuplja paučinu,
Rosu?
Da, i očevidno ne.

CARSTVO SNOVA

Na prvoj strani moje knjige snova
Uvijek je veče
U okupiranoj zemlji.
Sat prije policijskog časa.
Mali provincijski grad.
Kuće su mračne.
Izlozi prodavnica popljačkani.

Ja sam na ćošku ulice
Gdje ne bi trebalo da budem.
Sam i bez kaputa
Izišao sam da potražim
Crnog psa koji odgovara na moj zvižduk.
Imam neku vrst svisvetske maske
Koju se bojim staviti.

 670 total views,  2 views today

Komentariši