U jarku pristojne građanske egzistencije

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. autorice

Slađana Perković, U jarku, Imprimatur, Banjaluka, 2020.

PIŠE: Meliha Hadžimehmedagić

Lijepo je vidjeti da su izlozi bosanskohercegovačkih izdavača posljednjih godina prestali sramotno sakrivati domaću žensku književnost. Solidarno pozdravljamo ovu promjenu, odobravamo kimajući glavom dok prolazimo pored štandova na sajmu, glasno dijelimo osviješteno mišljenje da “treba više žena”, još uvijek u nadi da će kvantitet poroditi kvalitet. I rađa. Naše spisateljice pišu slobodnije nego ikad, osvajaju nagrade, pokreću polemike, oduševljavaju čitateljstvo, ali ovaj kolektivno pristran entuzijazam zna često zamagliti kritički sud. U slučaju romana U jarku Slađane Perković desilo se upravo to.

Ova knjižica od nekih dvjestotinjak stranica, objavljena kod banjalučkog Imprimatura, autorici otvara taman toliko prostora da ostvari efektnu, nerijetko i duhovitu priču, ili i nešto manje ambicioznu društveno-filozofsku alegoriju, i čitatelje osvoji svježim i originalnim stilom. U biti, talentovana spisateljica bi, od par interesantnih crtica, eventualno začinjenih suptilnim provokacijama, na ovoj površini sasvim lako mogla stvoriti solidnu književnost. Perković ovdje to nije pošlo za rukom. 

Njena produžena priča počinje u sobi glavne junakinje/pripovjedačice (naravno, ne počinje baš u sobi, već u njenoj glavi), iz koje ona pomno prezire sve ono čime se njen socijalni kontekst služi kako bi opstao, ili kako bi održao status quo. U svoja četiri zida, ona religioznom posvećenošću prati kriminalističke serije, i američke i britanske, iako naglašavajući da je svjesna razlike u kvaliteti. Naravno, tek kiselo i s mukom, ograđujući se od neukusa i braneći se hinjenom nezainteresiranošću, priznaje da uživa u pop-kulturi. Taj njen sitni, jeftini ćeif uskoro joj biva uskraćen jer joj u sobu ulijeće majka, živopisno je obavještavajući o tragikomičnoj smrti strine Stane koja se ugušila piletinom, pa je, kako je i red, pakuje za posjetu selu u kojem će biti upriličena sahrana. Put, dolazak u selo, sahrana, porodične zavrzlame, pop koji na groblje dojuri u bijesnom džipu, poduzetni nepismeni rođaci i dominantne seljačke wannabe Jovanke Broz – sve neodoljivo podsjeća na sad već kultne proizvode balkanske kinematografije. Slučajno ili ne, mimetiziranje filmova tipa Maratonci trče počasni krug, osim što je kao takvo neproduktivno, a i vrlo nezahvalno jer je sve doslovno već viđeno, ovdje nije na nivou iz razloga koji vrlo rano postaje očigledan – kroz ovaj roman struji duh latentne političke korektnosti koja bespovratno opstruira svaki pokušaj humora. Šteta, jer neupečatljivu priču može spasiti jedino kvalitetan humor. Nije da U jarku nema humora, ali je hibridan – previše suh, a nedovoljno oštar, nimalo produhovljen, pa samim tim s vremenom sve više iritantan i predvidljiv jer se uvijek iznova temelji na (valjda?) komedijalnoj dihotomiji urbano vs. ruralno, koja je jednom prilikom nespretno ilustrovana alegoričnom anegdotom o kistu i sjekiri i svinjcu pretvorenom u slikarski atelje (str. 52). Ukratko, pripovjedačica je stava da bi seljaci i Mona Lizi oči iskopali. Za svoje neoriginalno karikiranje i svoj urbani, nekarizmatični cinizam i mogla bi se iskupiti zrelom provokacijom, ali čini se da nema hrabrosti. 

Pod (istina, vrlo nasumičnom) pretpostavkom da su ciljna skupina čitalaca milenijalci, najlakši način da se pripovjedačica učini dopadljivom jeste da se ona otjelovi kao generacijski, intelektualno, i vrlo vjerovatno, klasno bliska svom prosječnom čitaocu. Neimenovana, ni za čim ostrašćena i indolentna, pripovjedačica proziva mediokritet, osrednjost i nekritičnost, zaboravljajući da one nisu karakteristike jedne klase, i da je i ona sama, ma koliko vesterniziranih percepcija, balkanski jedermann, ni po čemu neponovljiva i izuzetna. I nije pripovjedačica odbojna, jer je takva u privatnom i društvenom životu, niti je licemjerna jer provodi vrijeme radeći stvari prema kojima je indiferentna i jer je dopustila da je formatiraju mediji koji proizvode sadržaj za ljude kojima je svejedno šta konzumiraju. Ona je problematična jer iz njene pristojne građanske egzistencije proizilaze sve duhovne i moralne krize ovog svijeta. Ona je politički korektan klasni snob, koji vrlo pismeno ponižava porodicu sa sela, njihov, istina, primitivni materijalizam, ne shvatajući njegove korjene, i toliko uživa u činu ismijavanja da o tome piše roman. Neosporno je da je Perkovićina pripovjedačica izrazila zabrinutost i pokušala dati društvenu kritiku, osvrćući se na frustracije koje generiše dekadentno društvo. Vrlo je teško međutim, zadatak društvene kritike prepustiti glasu iz čijih rečenica isparava klasni sram, i manje ili više dobro prikriveno samosažaljenje. Zar da nam objasni koliko smo duboko u jarku tip djevojke koja prevrće očima kada je oslovljavaju sa “mala”, a koja pri tome nema ništa protiv da je mama spremi za put i da je vozi rođak, da je drugi smjeste i nahrane? Možemo li tada uopće govoriti o feminističkom diskursu? Srećom, da bi nešto bilo prepoznato kao feministička književnost, nije dovoljno imati glavnu junakinju pseudo-liberalnih shvatanja koja, ambiciozno zaronivši u ich-formu, pokušava prozvati političko kroz lično. Ipak, u kulturi koja je prezasićena i zavedena pojednostavljenim, i u mnogome kontradiktornim shvatanjima feminizma, roman Slađane Perković mogao bi čak i odjeknuti. Da je barem malo autentičniji.


MELIHA HADŽIMEHMEDAGIĆ rođena je 1996. godine u Sarajevu, gdje studira Germanistiku i Anglistiku. Prevodi, piše poeziju i književnu kritiku, a radi u digitalnom marketingu.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 1,148 total views,  4 views today

Komentariši