Pisanje kao prokletstvo

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. autorice

Emina Smailbegović: Via Appia, Buybook: Sarajevo, 2019.

PIŠE: Melida Travančić

Šta je umjetnost, a šta stvarnost? – pitanje koje nam se nameće kada završimo čitanje romana Via Appia autorice Emine Smailbegović. Umjetnost zapravo i nije ništa drugo do prikazivanje i opisivanje našeg odnosa prema stvarnosti, a pisci nastoje svoju percepciju stvarnosti prenijeti do čitatelja pripovijednim tekstom. Emina Smailbegović obrađuje dobro poznate motive u književnosti, ali na sebi svojstven način, tako da je ovo slojevit i višedimenzionalan roman koji pokreće i otvara mnoge značajne teme, a slike koje se smjenjuju u romanu realistične su i jednostavne, ali i višeznačne i nevjerovatne u isti mah.

Via Appia je neobično konstruiran roman, u njemu se prepliće dvanaest priča iz/od stvarnosti koje povezuje Kozimo Meštrović, čovjek koji je želio postati turistički vodič, ali spletom (ne)sretnih okolnosti postao je pisac koji donosi/priča događaje iz svog života, ali govori i o mnogim društveno relevantnim temama. Kozimo ili samo Ko, kako često stoji u romanu, svijet oko/u sebi posmatra, prati i bilježi njegovo kretanje te ga vješto pretvara u priču. Svakom novom pričom istinitost i vjerodostojnost njegovog kazivanja ne dovodi se u pitanje, jer on stvarnost prenosi onakva kakva jeste, posmatrajući marginalne ljude i njihove živote, opisujući prostore u kojima živi i/ili u koje odlazi. Posrijedi je roman sa nekoliko tema:disfunkcionalna porodica, ljubav, smrt, ali i dobro poznati motiv iz književnosti – potraga za izgubljenim tekstom, kao i religijska (ne)pripadnost, rat i, konačno, sloboda.

U prvom planu romana jeste propitivanje sudbine i statusa pisca u sredini koja ga uglavnom ne prihvata, a vidno je i neprihvatanje unutar porodice. Sasvim sigurno ne bismo pogriješili kada bismo roman u tom kontekstu (pored svih drugih tema) čitali kao priču o životu pisca, književnosti, čitanju i procesu pisanja svojstvenom čovjeku koji „voli da ujeda riječima“. Kozimo promišlja, propituje i istražuje ono o čemu priča, povezujući, preplićući, stavljajući sebe i one oko sebe u priču, oblikujući sve kroz priču, pri čemu poziva i čitaoca da mu se pridruži u razmišljanju, ostvarajući tako double coding (Umberto Eco). Via Appia je roman o životu pisca ili onog koji to ne želi biti, a sudbinski je za to određen, roman o usudu pisca, dvostrukom prokletstvu (i kao pisca i kao čovjeka), slobodi pisanja (sa posebnim naglaskom na medije), roman o čitanju, odrastanju i svemu onome što se događa u svijetu. Ovo je roman u kojem nailazimo i na preplet nekoliko književnih postupaka, od ispovijesti, želje da se prikaže svoj (ali i tuđi život/i) do dijela koji funkcionira kao dnevnik, pisan tokom boravka u Egiptu, što možemo čitati kao nastojanje da ostavi možda i najvjerodostojnije svjedočanstvo svog postojanja. Pored toga, tu su i fantastični opisi gradova (u kojima živi ili u koje putuje), ali to nije forma putopisa u strogo žanrovskom određenju, on donosi vlastiti (unutrašnji) doživljaj gradova.  

S obzirom na primarni predmet u romanu Via Appia ukazat ćemo ovdje na onaj momenat tokom radnje gdje autorica kroz lik Kozima Meštrovića, onog koji je i glavni akter i pripovjedač, eksplicira vlastitu samosvijest o epohi u kojoj ispisuje svoj književni tekst. U nekoliko priča autorica pomalo i esejistički razmatra kako ono što piše, tako i svoj književni postupak, propitujući smisao ispisanog, a pogotovo načina na koji se tekst konstituira, dovodeći sve to u sumnju, a, istovremeno, ustrajno gradeći isti taj tekst. U dijalektičkom preplitanju njegove negacije i afirmacije, esejistički bjelodano iskazana je svijest da njen roman nastaje u svijetu koji je u potpunosti rasredišten, te da su, stoga, i velike priče i njima sukladne postojeće forme književnog iskaza anahrone; da, dakle, takve pripadaju jednom prošlom vremenu. Da bi „razorila“ taj prevladani romaneskni koncept autorica, kroz Kozima, naravno, poseže i za zapitanošću nad samim smislom pisanja.

koliko još neistinitih tekstova cirkuliše svijetom i kako im je moguće stati u kraj. U tim sam razmišljanjima znao otići nešto dalje, sumnjajući u to što i sam pišem, pitajući se ima li smisla pisati sve ono što sam mogao zadržati za sebe, jer nikome ne bi pomoglo, jer niko nikome ne može pomoći, pogotovo ne pisac čitaocu, a još manje ja, koji i nisam želio biti pisac, pa u tom smislu pišem stvari koje nikada nisu morale završiti na papiru, jer nije bilo nužno, samo da sam postao neko i nešto drugo (str. 30-31).

Kozimo Meštrović je posmatrač i zapisničar svog unutrašnjeg stanja, veoma često se povlači u sebe pred ljudima i situacijama (npr. kada ga Roza poziva da glasno progovori o stradanju Dubrovnika i Sarajeva, on bježi), ali povlači se i pred ljubavlju ili onim što bi moglo biti ljubav. Kozimo ne dopušta moguće ostvarenje ljubavi, jer duboko u sebi ne zna ko je on, i neprestano je u potrazi za odgovorom, za razliku od odvažne i hrabre Roze. Kozimovi introspektivni procesi pokazuju da se osjeća nesigurno i poljuljano u sopstvenom postojanju kao i onom što radi, posežući za mišljenjima drugih (djedova Mirka i Euđenija, Roze, teologa Waltera Wansa), on je uvijek u želji za potvrđivanjem sebe kroz druge. On pripovijeda o svojim dilemama, frustracijama, otkriva misterije (potraga za izgubljenim evanđeljem), na taj način daje nam uvid u svoje želje i motivaciju, te ukazuje da je savremeni život (i problemi) isti i u Italiji, Egiptu i Jugoslaviji. Kroz cijeli roman govori se, prije svega, o slobodi i strahu, dva elementa koja se neprestano smjenjuju i prepliću. Slobodu je jedino moguće iskazati posredstvom teksta, posredstvom pisanja, i takva sloboda uvijek košta. Ovdje Riječ pokreće, to je jedini način da se oslobodi straha u/od društva i da se stvari kažu na pravi način, da se suoči sa crkvom, da se raskrinka loša/štetna politika i političari, i da se obračuna sa moćnicima.

Na veoma uspješan način Emina Smailbegović u roman je uvela i prikazala nekoliko kultura. Tako da je osim pozicije pisca, važna i Kozimova višestruka kulturološka pripadnost kako rođenjem (otac Hrvat, majka Italijanka) tako i njegovim odrastanjem u više gradova (Rim, Đenova, Venecija, Dubrovnik) koje podjednako osjeća svojima. Izgrađen je kao lik kojeg ne zanima religija i nacija, ali ga te dvije kategorije na poseban način obilježavaju rođenjem. Religija i nacija nisu statične kategorije, ponavlja se tokom romana, mi ih mijenjamo odrastanjem i razumijevanjem svijeta u/oko sebe. S druge strane, Ko mnogo putuje i njemu je konstantno prisutna želja da se upozna, razumije i prihvati drugi/drugačiji, jer on se pronalazi među ljudima višestruke pripadnosti, a ne među ljudima koji nose isključive identitete. Kozimo zna, kao što zna i autorica ovog romana, da jedino tako svijet može trajati (u svom ludilu) i opstati.

Tema kolektivnog i individualnog stradanja devedesetih godina neće zaobići ni autoricu Eminu Smailbegović, s tim da ona u ovom romanu nije u prvom planu. Kroz razlomljenu perspektivu daju se fragmenti povijesti i traumatičnog života devedesetih godina. To nije samo historijski lom, već i potpuni lom Kozimove porodice: razvod roditelja (kasnije i očeva smrt), smještanje babe na kliniku za odvikavanje od alkohola, nakon toga djed Euđenijo odbija razgovarati, tako iz dana u dan umire, dok djedu Mirku „partizanskom diverzantu“ u Dubrovniku prijeti „katastrofa vanzemaljskih razmjera“, jer on neće preživjeti raspad države za koju se borio. Autorica posmatra jedno krizno vrijeme nakon kojeg niko i ništa neće biti isto. Pojedinac se određuje spram historijskih procesa koji se događaju ili će se svakog časa dogoditi. Dok drugi biraju strane, Kozimo Meštrović bira bijeg, bijeg od sebe i bijeg od suočavanja sa stvarnošću. Iz Egipta piše Rozi da nije u stanju govoriti o ratu, da još uvijek nisam ni svjestan šta se tamo dešava i da to, što je najžalosnije, ne želim ni postati (str. 103). To je njegov način da pobjegne od onoga što ne može gledati i da prešuti ono o čemu ne može govoriti.

Romanom Via Appia Emina Smailbegović donosi brojne digresije i analize, ali njegov najveći značaj jeste u tome što na jednostavan način govori o važnim temama koje opsjedaju život današnjeg čovjeka. Ovaj roman u svojoj suštini govori o usamljenosti i strahu, prikazuje nesigurno vrijeme „sigurnog“ savremenog svijeta. Via Appia funkcionira kao priča koja se od početka do kraja sklapa, tako da, na koncu, dobijamo cjelovitu sliku košmara dječaka, čovjeka, i „bjegunca“ Kozima Meštorovića rođenog da bude pisac i da neprestano propituje vlastitu svrhu. Ovo je priča o čovjeku koji nastoji prihvatiti, razumjeti i podnijeti razornu moć historije i moralni slom društva, te nastojanje da se putem pisanja poprave neki zastali mehanizmi u košmarnom svijetu. Emina Smailbegović svojim prvim romanom uspjela je donijeti neobičnu priču koja je lišena bilo kakvog ideološkog i romantičarskog zanosa o čovjeku. Željela je napisati roman o piscu, književnosti i čitatelju, o snovima, putovanjima i stvarnosti, i u tome je uspjela.


MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo. Njene pjesme uvrštene su u panoramu modernog bosanskohercegovačkog pjesništva Do potonje ure, koja je objavljena u Bijelom Polju 2010. Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, perzijski i mađarski jezik. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019). Sudjelovala na više međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast. Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

Raspisan Javni natječaj za raspodjelu dijela prihoda ostvarenih po osnovu  naknada za priređivanje igara na sreću - Ministarstvo za kulturu sport i  mlade TK

 1,082 total views,  2 views today

Komentariši