Oslobađanje poezijom

This post is also available in: Bosnian

Ženska čitaonica: bh. autorice

Ferida Duraković, Kao kiša u japanskim filmovima: stvarnosne pjesme, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

PIŠE: Medina Garić

Zbirku pjesama Kao kiša u japanskim filmovima eminentne bosanskohercegovačke pjesnikinje, prozaistkinje i spisateljice ‘otvara’ moto – citat Nine Berberove koji govori o nemogućnosti pomirenja pisanja i stvarnog života:

Želela sam da pišem i tražila sam sve moguće načine ličnog oslobođenja, ali nikada nisam mogla da žrtvujem ni minut svog stvarnog života za jedan napisani red, svoju ravnotežu da bih nešto stvorila, niti sam htela da podižem u sebi buru – kako bi mi pesma bila melodičnija. Isuviše sam volela sebe da bih činila tako nešto.

Duraković jasno pledira za stvarni život, i u intervjuu za portal Prometej, odgovarajući na pitanje vezano za utjecaj rata na njenu poetiku, između ostalog je rekla:

Neću više pisati lahoraste pjesme koje se ne dotiču stvarnosti, neću više biti sama sebi poetička meta i domet, a posebno ne mogu ili ne smijem više živjeti izvan društveno-političkoga konteksta.

Možda bi se moglo reći da citat na početku zbirke upućuje na zrelo doba autorice, shvatanje šta želi od sebe kao pjesnikinje i da nakon rata stvarnost više nije moguće ignorisati, ali i da je pisanje ipak način da se živi u harmoniji sa disharmononijom stravičnog svijeta.

Zbirka je podijeljena u pet ciklusa: Otkud anđeli u ovim pjesmama, dovraga?!, Sve naše kasne rane ljubavne, Nekad sam pisala, Kao kiša u japanskim filmovima i Ljubav s ruba pameti. Gotovo kroz sve cikluse se provlači tema ljubavi, porodice i prijateljstva naspram svih nacionalnih identiteta. Pjesme ironično nadilaze sve naše “velike” narode i podjele na manjine, većine, ostale, naše i njihove. Biti neodređen u ovakvim podjelama znači “ne pripadati”: sama sam/na ovoj obali koju ste svi napustili i/predali bezvoljno…(Ne moraš baš u moju pjesmu Marina) Ovaj stih priziva pjesmu Arsena Dedića Ne daj se Ines. Napuštena obala u pjesmi Arsena Dedića je obala mladosti kojoj se nije moguće vratiti, obala u pjesmi Feride Duraković je napuštena, ali poziva da joj se vrati. Ovo je samo jedan od stihova koji upućuje na druge autore, jer je kompletna zbirka pjesama prožeta intertekstualnošću (Bulgakov, Eliot, Plath). 

Otpor prema pripadanju (uslovno rečeno) i progovaranju iz torova je možda najučestaliji motiv u cijeloj zbirci usko povezan sa autoričinim antiratnim, antinacionalističkim stajalištem. Ono se ne koleba i ne posustaje ni na trenutak, tako naprimjer, u pjesmi Svima sam se oteo samo sebi ne mogu gdje zapravo, iako svjestan da sam ništa ne može promijeniti i da njegov glas ne znači baš puno, lirski subjekt se ipak protivi onome što neko radi u njegovo ime. Ta važnost glasa (ili tačnije: krika) protiv zla, u pjesmama Feride Duraković postaje donekle apsurdna i pomalo iritirajuća u svojoj nemoći, jer dok glasovi “dobra” viču, zlo uveliko u njihovo ime uništava svijet:

Tamo gdje kolju ovnove gledajući u neprijatelje/Tamo gdje kolju neprijatelje gledajući u ovnove /Tamo gdje više nema ni mene ni Njega/Tamo gdje svijet valja stvarati ispočetka./Ništa ja tu neću promijeniti./Ništa ja tu ne mogu promijeniti./Ništa ja tu nisam./Znam.

Svima sam se oteo samo sebi ne mogu

Rat je u većini pjesama važna odrednica (što ima smisla jer je i ključni trenutak u autoričinom stvaralaštvu), a posebno su značajne dvije pjesme (iz ciklusa Nekad sam pisala) na engleskom jeziku koje se mogu tumačiti kao način distanciranja od horora rata i ogromnog bola koji postaje neiskaziv na maternjem jeziku. Također, u svakodnevnim prizorima: klupa u parku, djevojčice i dječaci koji se igraju, sunce, nebo, lirski subjekt ne uspijeva a da u sjećanje ne prizove rat i žal za razorenom domovinom dok istovremeno progovara o našem istraumatizovanom društvu koje još uvijek vrijeme i život dijeli na ono “prije i poslije rata.”

Jako bitan motiv zbirke je i ženska književna solidarnost i to u pjesmama kao što su Jutros je Dijala skakala od radosti, Ne moraš baš u moju pjesmu Marina, a posebno u pjesmi Sati Mubere Pašić gdje ranije pomenuti besmisao pripadnosti ima svoj vrhunac. Pjesma je zapravo odavanje časti ženi čija smrt nikome nije bila bitna, zato što Pjesnikinja nije pripadala nikom/ni državama nacijama grupama pokretima/posebno ne književnim (Sati Mubere Pašić). Autorica pjesnikinju Muberu čuva od zaborava, ali i spominjući druge spisateljice poput Virgine Wolf i Sylvie Plath sugeriše na jednu dugu tradiciju i problem mnogih nesvrstanih i bezdomnih spisateljica u “velikoj” književnosti. Pjesma vrlo kratkim i odsječnim stihovima ukazuje na njihovo (jedino) zajedničko korijenje i međusobno pripadanje: osim ženama/u tegobnoj povijesti/imanja svega i nemanja ničega/Eto/Nisam ja žena bez korijena u svijetu (Sati Mubere Pašić).

Opjevavanje onih i za one za koje nema ko pisati je jedna od najvažnijih karakteristika ove zbirke (književnice, djeca, starci, civili u ratu). Nemoćni roda nemaju/Ni vojske ni partije/Ni riječi utjehe/Šta sa nemoćnima? (Ko plače iza zida). Jezik koji autorica koristi dok pridaje pažnju jedinkama kao predstavnicama ugrožene skupine je zaista brižan i dirljiv. Posebno u posvećenosti starijima i njihovoj diskriminaciji, a opisanoj u pjesmi o majci koja odlazi doktoru. Tijelo majke sa smežuranom kožom, usporeno i sa kvrgama prikazano je naspram hladnog stetoskopa i odvažnog, bezobraznog doktora. U doktoru biva otjelovljeno okrutno kapitalističko društvo bez ikakve brige i osjećaja.

Jer tamo nema/Obijesnog mladog doktora kojem je starica bezimena/Samo put ka specijalizaciji za Dobrog Doktora Godine/Za vikend na vikendici je uskraćen/On tu staricu, i njeno mlohavo tijelo/Koje odbija da umre/On sve te starice mora osluškivati/Od osam do četiri/Nekad subotom/Nekad nedjeljom. 

Mama molim te ne budi bolesna preko vikenda

Zapravo, davanje glasa nemoćnima, u pjesmama Feride Duraković postaje jedna vrsta društvenog aktivizma koji ne završava i ne ostaje samo u okvirima zbirke, autorica ga zagovara i u stvarnom životu. Posebice je to vidljivo u pjesmi Radije bih koja govori o sarajevskim demonstracijama iz 2014., te odbijanju eskapizma i to, čini se, ne samo u stvarnosti, nego i u umjetnosti. Zbirka sve navedene teme obrađuje kroz pojedinosti, svakodnevne stvari i individuue i to čini slobodnim stihom, a jezikom koji će, zasigurno, bar nekim svojim “kapljicama” dotaknuti čitatelja/icu. Kiša u japanskim filmovima pada snažno i dugo da bi naglasila emocije. Ona ne ostavlja ništa netaknutim, baš poput života i smrti ona: Potapa/Prekriva/Guši/Uranja/Uranja/Otkriva/Oslobađa/Oslobađa/Oslobađa (Kao kiša u japanskim filmovima). Istoimena zbirka, pjesmama i ciklusima različitih dužina sa “vječnim” pitanjima i temama, vodi nas kroz jednu šaroliku lepezu osjećanja. Na kraju preovladavaju ljubav, nada i optimizam i jedno iskreno uživanje i pronalaženje ljepote u malim i čestim životnim radostima koje, važno je istaći, autorica uspijeva ne učiniti sladunjavim i dosadnim.


MEDINA GARIĆ je rođena 1997. godine u Tešnju gdje je i završila osnovnu školu, a dalje obrazovanje nastavila u Sarajevu. Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet i trenutno je studentica drugog ciklusa studija odsjeka za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo. 

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

Raspisan Javni natječaj za raspodjelu dijela prihoda ostvarenih po osnovu  naknada za priređivanje igara na sreću - Ministarstvo za kulturu sport i  mlade TK

 369 total views,  2 views today

Komentariši