Nema tuđih kada je o žrtvama riječ

This post is also available in: Bosnian

Katja Petrowskaya, Možda Esther (prevod Mira Đorđević), Buybook, Sarajevo 2019.

PIŠE: Adina Halilović

Pamćenje, sjećanje i arhiviranje – procesi su koji se jednako odvijaju na kolektivnom i individualnom planu. Međutim, kolektivna i individualna pamćenja se vrlo često ne poklapaju niti međusobno prate. Slijedom toga, historija velikih zvaničnih narativa, nikada nije jedna, neupitna. Ona se uvijek upotpunjuje individualnim pričama i skrivenim, marginalizovanim glasovima neposrednih svjedoka. Roman prvijenac Možda Esther, autorice Katje Petrowskaje, polazi upravo od tog stajališta:

Historija je kad iznenada više nema ljudi koje možemo pitati, već samo izvori. Ja više nisam imala nikoga koga bih mogla pitati, ko bi se tih vremena još mogao sjećati. Ono što je ostalo: fragmenti sjećanja, sumnjivi zapisi i dokumenti u udaljenim arhivima (str. 22). 

Rekonstrukcija individalne porodične historije centralna je tema romana Možda Esther, a razvija se kroz potragu, što itekako utječe na stilske i žanrovske odlike. Ovaj roman bi se, slijedom toga, mogao odrediti kao poetični putopisni zapis. Najprije, autorica u potrazi za izgubljenim porodičnim pričama, posjećuje mjesta na kojima je sve počelo, traga za živim, dalekim rođacima, obilazi široku intimistički zacrtanu putanju: Kijev, Poljska, Njemačka, Austrija i tako dalje. Potom, autoričin stil je izuzetno poetičan: fragmantirani odlomci, duge reminiscencije na nepoznatim ulicama, zagledanje u detalje i opsesivna potreba za sjedinjenjem svih grančica porodičnog stabla. Na koncu, u ovome romanu jezik ima poseban značaj. On je u ovom slučaju ne samo književni postupak nego i politički i etički odgovor. Naime, autoričina odluka da roman koji, između ostalog, govori o stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu, napiše na njemačkom jeziku, a ne na svom maternjem ruskom, može se protumačiti kao neka vrsta jezičke izdaje, ali i kao pokušaj oslobađanja od predrasuda, strahova i mržnje, riječju – uspostavljanja ravnoteže sa vlastitim porijeklom (str. 59). Petrowskaja na nekoliko mjesta u romanu propituje i objašnjava svoju potrebu da roman uprkos svemu napiše na njemačkom jeziku:

Taj njemački, to su za mene bile vilinske rašlje u traganju za mojima, onima koji su stotinama godina učili gluhonijemu djecu da govore, kao da bih ja morala učiti nijemi njemački da bih mogla govoriti, i ta mi je želja zapravo bila nobjašnjiva (…) Moj njemački, istina i zavaravanje, jezik neprijatelja, bio je izlaz, drugi život, ljubav koja ne prolazi jer se nikad ne može ostvariti, hrana i otrov, kao da sam otkrila tajnu slobode (str. 59-60).

Identitet je važna tema u romanu Možda Esther, što se može naslutiti iz samog naslova. Petrowskaja ironično ukazuje na to da ništa nije čvrsto, ustaljeno, nego da su čak, u određenim životnim i historijskim okolnosti, imena i prezimena neizvjesna:

Mislim da se zvala Esther, rekao je moj otac. Da, možda Esther. Imao sam dvije bake, i jedna od njih se zvala Esther, tačno. Kako možda!?, upitala sam uzbuđeno. Ti ne znaš kako se zvala? Nikad je nisam zvao imenom, odgovorio je moj otac. Rekao sam Babuška, a moji roditelji su je zvali Majka (str. 158).

Kompleksnost identiteta autorica proširuje i obuhvata tako što polazi od intimnih porodičnih indivudalnih identiteta (baka, deda, majke, oca, rođaka i rodica, tetki) koje u pravilu nije upoznala nego ih tek naknadno, nakon njihove smrti, rekonstruiše i definiše. No najvažnije od svega jeste što sve likove smješta u historijski kontekst. Zanimljivo, neki od likova iz romana, odnosno neki od članova Petrowskajine porodice, poskliznuli su u sam centar historijskih dešavanja. Primjer toga je svakako priča o bratu njenog djeda, koja zauzima centralni dio romana. Judas Stern, naime, 1932. upucao je u Moskvi njemačkog ambasadora. Naravno, ako se uzme u obzir godina u kojoj je atentat izvršen (malo prije nacističkog procvata) i nacionalna pripadnost atentatora (ruski Jevrej), jasno je da autorica ovaj događaj sa historijske distance iščitava kao najavu sumorne budućnosti. Zbog toga se autorica u knjizi opsesivno i gotovo sa nekom vrstom gordosti bavi sudbinom Sterna:

Brat mog djeda pucao je direktno u Sunčani sistem vremena. Bila je to posljednja godina prije Hitlera i prva godina velike gladi u Sovjetskom Savezu, dvjema zemljama koje su, u nekoj vrsti saveza, jedna drugu tjerale u pravcu ludila. A onda je zapucao moj Stern (str. 111).

Osim toga, jedna od tema u romanu je i odrastanje u socijalističkoj poratnoj atmosferi u Kijevu. Petrowskaja se prisjeća svog socijalističkog djetinjstva, precizno detektirajući kako je to djetinjstvo bilo ispunjeno lažima, zamagljivanjima pogleda, ušutkivanjem genocida. Poslijeratni narativi nisu uključivali priču o žrtvama, logorima, zatvorenicima; bili su to isključivo herojski, pobjednički narativi. Zbog toga je u romanu Možda Esther gotovo cijeli drugi dio, poglavlja Babij Jar i Djeduška, posvećen osviještavanju sovjetske tamne strane. Babij Jar je posebno važno mjesto u romanu. U njemu Petrowskaja poteže neke od najosjetljivijih savremenih humanističkih tema: kalkulisanje brojem žrtava, masovna ubistva, ušutkivanje i prikrivanje zločina, ali i politika pamćenja, odnosa fizičkih spomenika i individualnih pamćenja:

Deset dana nakon upada Nijemaca u Kijev, krajem septembra 1941., ovdje je u Babij Jaru ubijeno svo preostalo jevrejsko stanovništvo, i to skoro naočigled ostalih stanovnika (…) Po različitim proračunima u Babij Jaru ubijeno je između sto i dvjesto hiljada ljudi. Taj plusminus sto hiljada – čak se ne zna da li je postojao samo jedan Babij Jar ili dva (…) Čitavih dvadeset godina ovdje nije bilo niti jednog upozorenja na masakr, nijednog spomenika, nijedne ploče. Ubijanje je pratila šutnja (str. 141-143).

Poglavlje o Babij Jaru autorica započinje začuđujuće, navodeći kako se do njega može doći podzemnom željeznicom, kako uz spomenik stoji prodavnica Tuborga, dječije igralište. Jasno je da autorica želi prenijeti začuđujući utisak: naći se na mjestu masakra koje je trenutno modernizovano i, najdirljivije, na kojem vrijeme nije stalo. Dakle, ne samo da se političkim oružjem – šutnjom –  jedan stravični genocid prikrivao decenijama tako što nije bilo nijednog spomenika, nego je nakon otkrivanja spomenika i istine, mjesto masakra postalo dijelom turističke ponude jednog grada:

Je li to bilo ovdje? Ljudi šetaju, razgovaraju, gestikuliraju na suncu. Bi li mi bilo draže da Babij Jar sad izgleda kao pusti predio mjeseca? Egzotično? Otrovno? (str. 141)

Romanom Možda Esther u cjelosti preovladava glas mlade autorice koja se svojim senzibilitetom i individualnošću suprotstavlja politikama pamćenja i strategijama ušutkivanja. Okosnica njenog romana su priče o najsramotnijim i najbrutalnijim događajima dvadesetog stoljeća – holokaust i gulag. No autorica se toj temi približava bez patetike i osuđivanja, uprkos tome što je u te stravične događaja upletena njena porodica koja je stradala od Treblinke i Aušvica, pa do zatvora, logora, i masovnih istebljenja u Austriji i Kijevu. Vjerujem da nema tuđih kada je o žrtvama riječ (str. 140) – navodi Petrowskaja u svome romanu i time podcrtava da je jedna od najvećih humanističkih obaveza čovječanstva da nauči poštovati i pamtiti žrtve. Možda Eshter dobar je primjer toga kako lična potraga i odgovornost prema porodičnim sudbinama, može prekinuti šutnju savremenog čovjeka o strašnim dešavanjima iz dvadesetog stoljeća. 


ADINA HALILOVIĆ – rođena 24. 08. 1996. godine u Tuzli, gdje završava osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirala komparativnu književnost 2018. godine u Sarajevu. Trenutno je studentica master studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Piše književnu i filmsku kritiku.

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 426 total views,  2 views today

Komentariši