Nedžad Ibrahimović : Mit i povijest

This post is also available in: Bosnian


Nedžad Ibrahimović

Mit i povijest

PRIČE O PRAZNINAMA

***

Niko više ne kupuje knjige. Petar i ja ispred knjižare
potežemo rakiju iz čokanjčića. Iako zgodna konobarica
i po hladnoći preko trga pređe u miniću, kod nje više
ne naručujemo. Kreten od gazde je nekako zaključio
da mu je posao krenuo i podigao cijene. U papagajski
žutom kaputu i s očima bez nade u perimetar ulazi
crnomanjast migrant i zaobilazi nas. Pas lutalica je
njuškao pred vratima kafane – ništa ne zna o napuhavanju
cijena. Sa studenim vjetrom od Save javi se sjećanje
na sina.

Bela mi je skotna, kaže Petar, poteže, i topće nogama
u mjestu. To mi je oko stotinu maraka po štenetu. Posvađali
smo se i ja sam ga, onako očinski, odalamio – i to je bilo
to – prije šest godina. Sedam!

Lutalica sad zapišava crkveni zid i loza se izvija ka zrnu
graška. Poznanik, inženjer-hidrolog, rekao mi je da zbog
vrtložnih obalskih voda ovaj dio grada lebdi nad prazninom.
Sutra će biti toplije, velim, pogledam u prazninu i krenem.


***

Nakon nepoznatih strepnji i čudnih strahova, poslije
priprema i skica, svakonoćnih razmišljanja, potkradanja
karaktera i ličnosti koje si sretao, konačno odlučuješ, i
kao vrijedan i organiziran tat, ustaješ u pola šest ujutro,
kuhaš čaj i jedeš palentu. Eto, konačno si pred svojom
prazninom i pišeš, zapisuješ i brišeš zapisano. Ispod
prozora žuri zaposleni prekarijat, zavijaju sirene policijskih
egzibicionista, vrište alarmi hitne pomoći i zaljubljeni
školarci tipkaju poruke na kiši. Ti križaš riječi i znakove,
kratiš rečenične nizove i prazninama oblikuješ pasuse.
I tako svaki božiji dan, godinama neprestano – sve dok
ne bude gotovo. Nakon svega, završavaš i zbacuješ taj
teret s duše. Poslije sve je isto kao i prije. Ništa nema
smisla i ništa ga ni imalo nije.

A onda pod plafonom, u ćošku iznad pisaćeg stola,
ugledaš paukovu mrežu, veliku i prostranu. Na vrijeme
si je ugledao, jer skoro da je do tebe sišla. Pauci noću traže
vodu i uvlače se u nos i usta, najviše u djetinjstvu kada se
najčvršće spava, i shvatiš da su te formirale stotine grama
sirove paučevine i da ništa drugo i nisi mogao raditi nego
po tom unutarnjem moranju plesti iz sopstvenog tijela.
Sve što ti je za to trebalo, bila je praznina. I sad čekaš.

Samo glad ima smisla.

***

Ištite i dat će vam se! Tražite i
naći ćete! (Mt 7,7-8)

Otoplilo je. Kratkim ulicama između natiskanih udžerica
mirisi ribe, riječnog blata i mokrih iva. Petar je prodao
dva šteneta, a ja sam sinu poslao drugo pismo. Prvo možda
nije vidio, možda ga nije razumio, a možda ga je i povrijedilo?
Možda sam od njega tražio previše, moguće je i da je
pomislio da mu se s velike visine obraćam. Više mi ne vjeruje.
Ovo sam zato natrpao lijepim stilskim figurama, uvezao
blagim glagolima, i ništa nisam tražio. Sad svaki dan
provjeravam svoj drugi profil. (Na onom prvom me
blokirao.)

Ali, kad bi i on imao drugi profil, imao novo ime, nas dva
bismo onda kao dva puža golaća mogli pružiti rogove jedan
k drugome i našu povijest početi ispočetka. Samo obostrana,
laž bi nas mogla spasiti.

Neko je reko ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete !, smije se Petar.
Konobarica u miniću pored crkve pronosi dvije čašice s rakijom.


MIT I POVIJEST

Naši pisci tzv. ”pregažene generacije” pišu o ratu, o
krvi, o žrtvama i o prosutim lobanjama, i na festivalskim
promocijama veseli potpisuju svoje već mitske knjige.
Kod kuće potom pažljivo provjeravaju mršava salda
na svojim bankovnim računima.

Na malom mostu iza tvornice olovaka bolesni student
književnosti sriče Leopardija, posvećenije kad netko
naiđe, i tad se šaptom oteščana pjesma kao Meliesov
Mjesec zaljulja nad Savom. IPAK AKO NEKI NESKLADAN
GLAS POVRIJEDI SLUH, TAD SE U NIŠTA ZA TREN
PRETVARA RAJ.
Na rubu pločnika, ispred procvale lipe i prodavnice polovnih
stvari, podignut je pijedestal sa kontrolnom tablom Audija
A4 i fotografijom djevojke iznad svog života. TI SAD
SPAVAŠ, LAKI TE USPAVAO SAN U MIRNOJ TVOJOJ SOBI,
A BRIGE TE NE GRIZU I JOŠ TI NE ZNAŠ A I NE MISLIŠ
KAKVU SI MI U GRUDIMA RASKRVARILA RANU.

Što se tiče skolioznog Leopardija, koji je čitao Homera
i Pindara, i koji o smrti često pisao je, taj se mudrac pred
kugom iz grada sklonio u brda Vezuva. Znao je za tajno
pravilo sistema – za razliku od mita, žrtva u povijesti nikad
ne zna zašto je žrtva.


SVJEDOK

Kadrovi iz Pakistana: srušene
kuće u Model Colony. Od 98
putnika Airbusa A-320 poginulo
više od 80. Ostalih nema. Još
nema…

Mladić – u televizijskom kadru
ispred ruševine (crna brada
i neuredni čuperak) svjedoči da je
prvo vidio dim na nebu –

– potpisan je kao Allah. (22.5.2020.)


BABILON, 1


Razum zalijećući se u granice jezika
dobija kvrge.
(L. Wittgenstein)

Da mi je da ne čitam.

Da mi je gradom proći kao kroz proljetnu šumu.
Da ne čitam natpise na radnjama, blješteće
reklame i nepismene oglase, obavještenja mjesnih
zajednica, tekstove na prodavnicama, imena i
prezimena na odvjetničkim uredima i ulaznim
vratima notara, reklamne panoa, popuste, nazive
pekara i butika mesa, da mi je i da posmrtnice
više ne čitam.

Da mi je biti pas koji se ne otima s povoca i
da u tom kaosu samo jezik odmaram.


BABILON, 2

        “Dobro mi došla dječice! Samo vi jedite, 
        a nakon toga možete ući pa ću vam dati i kolače!”
                    Braća Grimm

Pubertetlija koji počinje pušiti. Pisao sam da bih
nešto povalio, a onda sam u ovu kuću nenadano
provalio. I tu sam sad. Zaključan. Jezik je sad moja
košulja i moj rep, moje postole i moje rukavice.
Ne znam kad će ga biti dovoljno, a kad previše, za
sve što bih želio izreći. Moje… Moje? Ove su riječi i
negve i lisice što mi vrebaju glavu da je pojedu u slast.
Jezik je sad i moj otac i moja majka, i majčina majka i
majčin otac, i, što je najgore, moj jezik je i Njen jezik.
Tako su moji otac i majka i Njeni otac i majka.

Gadi mi se ova ljepljiva jezička slina koju dijelimo.
Sve što kažem je i od Nje kazano. Sve što napišem,
Ona je već napisala, sve što poželim reći, eto je, i kroz
rešetkasti prozor prijeti svana svojim mršavim prstićem
i cinično se ceri. Slutim, a samo slutnje su moje, da
će me – onako kako obješenoga ubije vlastito tijelo,
a zerdeliju ispred kuće njen plod – ubiti jedna riječ, ona
za koju neću znati da je posljednja, ona jaka, Miljkovićeva.
Biće ključ za šećerna vrata kojeg će se Ona dočepati,
ali će ta riječ i konačno biti samo moja. I tome se
skromno veselim. Vuk sam koji radi svoje slobode
grize prednju šapu.

Godine zatočeništva su sve teže i sve brže idu, i kad
se umorim i posustanem, ne otimam se više s povoca.
Kroz proljetnu šumu onda nas dvoje prolazimo kao
kroz grad u kom više ne čitam natpise na radnjama,
blješteće reklame i nepismene oglase, obavještenja mjesnih
zajednica, tekstove na prodavnicama, imena i titule na
odvjetničkim uredima i ulaznim vratima notara, reklamne
panoe, popuste, nazive pekara i butika mesa, i posmrtnice
više ne čitam. Nijednu, osim svoje.

One davne, prije nego što sam upao u Njenu kuću.


SUZE

Ti pogužvani stari muškarci i rascvale
te divne dame što na klupama nježno brišu oči,
rado bi pobrisali ovaj svijet bez dubine, ovo
vrijeme lišeno kriterija i želje za interpretacijom.
Tako bi rado, ovaj svijet bez konteksta koji ne treba
njih, u ovoj jeseni prije konačne zime i beskonačno
udaljenog proljeća, željeli vidjeti svježim i čistim
pogledom bistrim. Znaju da samo suze omogućuju
čist pogled na svijet.

Tek potom, kroz prste, ukažu se sivo mače u
rukama musava Cigančića i šljašteća fontana što pere
guzicu mastodontskom konju i mitskom jahaču
na centralnom skopskom trgu.


SMISAO PRIJATELJSTVA

Njegova je tuga prošivala jutro a bijeli jarbol
nisko nebo. Ta njegova bosanska nostalgija
i ta naučena ekavica samo gluma, brbljanje kakadua
iz palićkog Zoo-vrta. Dok on govori, ja mislim o ratu,
o Bosni, o davnim druženjima, o djevojkama zbog
kojih smo jedan na drugoga bili ljubomorni, mislim
o dugačkim šetnjama kejom, o političkim skupovima
i književnim večerima. Sjetih se i našeg scenariste koji
je predjutro u mojoj kući isjekao noge na razbijenoj
boci mineralne, i mislim o bivšoj ženi koja je prateći
krvave tragove na hodniku bila uvjerena da se scenarista
ubio. Mislim tužan o tome kako više nemam prijatelja.

U daljini, rubom jezera posmrtna povorka. Labud
s jarbolom zamiče u ševarje. Grad s najvećim brojem
samoubistava ne treba još i moje, reče on, pokazujući
glavom ka povorci, i u naše prijateljstvo ponovo
vrati smisao..

                                       Subotica, 2019.

OSTAP

Pio sam svoju drugu kafu, i čitao novine na najvišem
katu tržnog centra, kada su naletjela njih dvojica,
dva mlada kritičara kao dva pit-bull terijera. Okrznuli
su me oštrim pogledima kad su projurili pokraj mene.
Nastupaju grupno i kad je jedan od njih nešto oštro
napisao o mom ranom eseju o nacionalnim književnostima,
oni su se postavili kao jedan, kao Iljf i Petrov. Oni
priznaju samo univerzalnu književnost, onu s velikim K
i bez n, onu što stoljećima i stoljećima već lebdi ponad
smrtnih ljudskih duša. Ali nije to ono o čemu sam razmišljao
kada su dva mlada kritičara kao dva pit-bull terijera
proletjeli pored mene i okrznuli me svojim pogledima.
Ono što želim reći jeste da sam im bio zahvalan. S te
astralne visine s koje su me pogledali – one gdje stanuje
Književnost – ja sam se odjednom osjetio okrepljujuće
malim. Jer, onako kako su oni književnim poljem bili
perili svoj veliki K, ja sam nepotrebno bio isturao
svoje veliko J.

A onda, takav zamišljen i zahvalan, pročitah u novinama
kako su dva mlada kritičara nedavno postali politički
savjetnici u vladajućim nacionalističkim strankama, i tako
svoje nekadašnje veliko K zamijenili malim k i sa puno
isplativog N. Benzin je ipak bio za njih, kako bi rekli Ilja Iljf
i Evgenij Petrov.

Ja naručujem i treću, “srčanu” kafu, bez šećera.


TRI RATNA DRUGA


Draganu i Draganu

Po limenim krovovima subotičkog predgrađa sačme
zimske kiše. Kroz vjetar stajsko đubrivo i ljudski
izmet. Pokraj zatravljenog bunkera seoska knjižnica.
Tu sam na kraju hodnika našao svoju prvu dječiju knjigu,
odbačenu i bez korica, kao prvu ljubav. Dobio sam je na
dar. Sa zanosom i strepnjom sjedam uz usijanu bubnjaru
i otvaram je, ulazim u nju, a onda – odustajem. Nije to
To, velim prijatelju kod koga ću noćiti prije nego pođem
na rezidenciju za pisce. Džaba se trudim, ne osjeća me.

Umorni od naših međunacionalnih nesporazuma, nas
dva napokon liježemo u svoje buđave ćoškove. I sasvim
mi je udoban ovaj ležaj u kom se nedavno, u nekoj svojoj
pauzi od migrantskih lutanja, ubio zajednički prijatelj.
Nisam mu bio na sahrani i sad ga svu noć slušam nad
krevetom: Bolje bi ti bilo da ideš u neku rezidenciju za
čitaoce da se naučiš čitati. Čitati! Rezidenciju! Da odeš!
Za čitaoce! Ne znaš čitati! Kako ćeš pisati?
Rezidenciju…

Ujutro, kroz prozor krpe snijega. Iz kuhinje toplota i miris
jaja sa slaninom. Hej, ima li kakva rezidencija za čitaoce,
dovikuje prijatelj s mojom knjigom u rukama. Da se naučiš
čitati. Kako ćeš pisati, ako ne znaš čitati?

 1,395 total views,  2 views today

Komentariši