Nedovršeni trenuci i prešućene sličnosti

This post is also available in: Bosnian

Jasna Dimitrijević, Fibonačijev niz, Partizanska knjiga, Novi Sad, 2018.

PIŠE: Emina Adilović

Šta povezuje prostitutku iz Venecuele, kratkonogog tinderaša, staricu iz Albanije i  neprihvaćenog homoseksualca? U novoj zbirki priča Fibonačijev niz (2018) književnica Jasna Dimitrijević ostaje pri odluci da pripovijeda o onima koji naizgled nemaju ništa zajedničko. Kao i u prvoj zbirci Prepoznavanja (2015), gdje pripovijeda o heterogenoj skupini smještenoj u značenjski ispražnjeni i apsurdni trenutak, posve reprezentativan za dvadeset i prvo stoljeće, junaci i junakinje osam priča Fibonačijevog niza pojavljuju se u svojstvu aktera niza savremenih scena. 

S obzirom da progovaraju iz pozicije marginaliziranih zbog neizgovorenih, neshvaćenih težnji i vlastite skrajnutosti, likovi zbirke Fibonačijev niz ukazuju na opću književnu tendenciju da se daje uvid u perspektivu poniženih i uvrijeđenih. Iako uključeni u tokove svakodnevnog života i odnosa sa drugim ljudima, oni su u svojoj suštini osamljeni, a odlučivši se na šutnju, gube svaku priliku vlastitog izričaja u odnosu sa drugim likovima. Zbog toga u svojoj okolini često više slove za antijunake, pomjerene ličnosti bez mogućnosti objašnjenja do kojih i čitatelji/ce teško dopiru jer nijedna priča ne nudi potpuno razrješenje. 

Karakteristični postupak izgradnje likova jeste njihovo međusobno ogledanje, reflektiranje i poređenje što u svakoj priči funkcioniše na specifičan način. U priči Plan od bekstva, dok ostale djevojke na pauzi razgovaraju o najpovoljnijim situacijama za prostituisanje, beogradska profesorica engleskog jezika u Karakasu sluša ispovijest polaznice kursa o njenoj trudnoći, planu bjekstva, a istovremeno izbjegava odgovoriti sebi i drugima od čega zapravo i sama bježi. Sličan postupak reflektiranja, ali i povlačenja glavnih junaka i junakinja te ustupljivanja fokusa na one koje posmatraju ili čije priče slušaju, nastavlja se i u priči Dobri Isak. Nakon što upozna djevojku preko Tindera, glavni lik u njenom mikrokosmosu otkriva pomno zataškivane slojeve ličnosti; alkoholizam, bračnu prevaru, nedostatak samopouzdanja i osjećaj krivnje. Dok je posmatra, on, pak, uopće ne pomišlja na mogućnost sramotnog ogoljavanja, već umjesto toga sebe opisuje posredno, u usporedbi:

Mala pijana umetnica u pokušaju, žena solidno ostvarenog čoveka, zgodna i obezbeđena, jebe se sa nepoznatim ljudima i glumi ludilo, to je takav kliše, a ja se bar u kliše razumem, moja biografija je izgrađena na nečemu sličnom (str. 24).

Nešto drugačiji oblik kontrastriranja javlja se u priči obilježenoj lokanim kontekstom. Srpkinja u autobusu upoznaje Đušju, staricu iz Albanije, pri čemu ih nacionalne, jezične i dobne barijere neće spriječiti da ostvare jedinstven emotivan odnos. Suprotno drugim likovima koji, bez obzira na nepostojanje ovakvih barijera, ne uspijevaju izgraditi nijedan porodični, ljubavni ili prijateljski odnos onako kako bi željeli, njih dvije se uzdižu iznad ustaljenih predrasuda i nacionalističkih zidova, pojavljujući se kao treperavo svjetlo nade u svijetu neiskazanih emocija, progutanih vrisaka i imaginarnih granica. 

Iako svih osam tematskih cjelina na neki način problematiziraju rodne pozicije, iz naglašeno ženske perspektive ispisane su dvije priče, Ciklusi i Fibonačijev niz. U prvoj priči ciklusi na denotativnom nivou značenja jesu oni menstrualni, ali dok svaki mjesec iščekuje drugu crtu na testu za trudnoću, junakinja prolazi kroz različite emotivne cikluse, pa mjesečni ciklusi u koje je priča podijeljena stoga konotiraju cijeli spektar situacija unutar mentalne sive zone u kojoj je jedino moguća promjena nijanse, a opći dojam opterećenja ostaje neiskaziv. Kada upozna mladu komšinicu Ivu, pripovjedačica pomisli:

da od nje mogu da saznam gde sam pogrešila i kako mogu da popravim Denisa, sebe, svoje kolege, svoju matericu, da oborim vlast i dovedem neku pravedniju, da vratim vreme i ponovo upišem fakultet, ovog puta neki bolji (…) i da dogodine odem u Napulj kao neka bolja osoba (str. 37).

Odluka protagonistice da uprkos savjetima prijateljica i prijekornim pogledima muža, vlastiti rođendan obilježi ispijanjem alkohola imat će ozbiljne posljedice. Čini se kako ovakvi, rijetki pokušaji oslobađanja iz društvenih i lično postavljenih okova bivaju kažnjeni još većim sunovratom i odbacivanjem. Takav primjer okosnica je i priče Zima o posljedicama priznavanja seksualnog opredjeljenja roditeljima, strahu i nemogućnostima (ponovnog) pokušaja izražavanja homoseksualnog identiteta. Umjesto toga, kao najbolja opcija pojavljuje se iznova ćutanje bitnog i komentarisanje trivijalnog – nadmetanje sa ocem oko tačnih odgovora u TV kvizu. 

Logika Fibonačijevog niza, još jedne priče pisane iz ženske perspektive, kao da reflektira način funkcionisanja čitave zbirke – svi trenuci, odluke iz prošlosti i misli protagonista stapaju u jedan trenutak iz sadašnjosti. Kada taksiskinja Želja shvati da će voziti svog omiljenog filmskog redatelja, ona poželi da su mu ispriča nevjerovatnu poetiku slučaja; podjednako kao i u matematičkom, Fibonačijevom nizu gdje zbir prethodna dva broja daje vrednost narednog člana niza (str. 42), zbir svih prethodnih životnih odluka da završi književnost, da otkaz u školi i odluči izaći na muški teren vodile su ka krajnjoj vrijednosti – upoznavanju sa ličnom ikonom. Fibonačijev niz napisan je u formi reminescentnog narativnog toka gdje je konačno razrješenje dolaskom pred hotel odgođeno flešbekovima iz prošlosti posluživši tako kao odgovor na pitanje kako smo došli do ovoga. Sličan postupak susrećemo i u priči Đušja – dolazak do konačnog odredišta i rastanak na stanici bivaju presječeni sjećanjima u u formi fusnota: dodatnih pojašnjenja zbog čega albanska starica evocira glavnu junakinju na djetinjstvo sa bakom. 

Zbirka završava pričom zavodljivog i naizgled znakovitog naslova, Srećan kraj. Ona otvara pitanje da li priča uopšte ima kraj i ako ima, da li bi se on mogao smatrati sretnim? Bez obzira na obećanje da će javiti Marini čim svane, nismo sigurni da li je protagonistica zaista rekla komšinici za dijagnozu i odluku da otputuje. Takav rasplet ne možemo znati, jer okviri priče obuhvataju samo fragment, izvađeni i zasebno posmatrani trenutak. Istina, svaka priča ikada napisana jeste pomalo takva, mali dio cjeline čije se razrješenje nalazi izvan granica tekstualnog svijeta i mimo toga može postojati i nastaviti svoje bivanje jedino u recepciji čitatelja i čitateljica. Međutim, priče iz zbirke Fibonačijev niz idu u krajnost ove zakonitosti forme. Ovdje se nedovršenost može čitati kao prekomjerna fragmentiranost koja nam ostavlja dojam nedorađenosti. Prešućivanja likova u suočavanju sa drugima i njihova sveopća neiskazivost ogledaju se i na drugom tehničkom aspektu, nezavršenosti samog teksta. Ovakav postupak oslobađanja od zadate recepcije pokatkad ide do krajnjih granica razumljivosti, pa nam nije jasno da li je naprimjer, tinderaš na kraju ubio ili samo onesvijestio Sonju. 

Umanjivanje značaja konačnog razrješenja sugerira svojevrsno povjerenje u odnos između teksta i njegovih čitatelja i čitateljica, jer dopušta i, štaviše, potpuno prepušta i nerijetko previše naglašeno obavezuje na proizvoljan, jedinstven i u nedovršenosti naknadno (ne)dopisan, zamišljeni kraj. Tu se žudnja teksta za čitateljskom involviranošću pretvara u teške izazove dvoumljenja; na nama je da odlučimo. Umjesto konačne odluke, kompleksnost svake pojedine priče podsjeća na dvojbu da li zaista znamo šta da radimo sa povjerenjem koje nam je dodijeljeno. Zapitanost pritom ne traje dugo, zamjenjuje je naslada nad prepuštenom odgovornošću. Takvo, bartovski rečeno, razmrvljeno zadovoljstvo nedovršenog teksta ne znači nužno manje užitka u čitanju, već upravo suprotno; treperava svjetlost nedovršenih trenutaka i prešućenih sličnosti reflektira se i u nama dok sa nasladom gledamo u ono što je ostalo nakon lomljenja ustaljenog principa zaokruženosti priče.


EMINA ADILOVIĆ (rođena 30. 04. 1995. u Zenici) magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Od 2017. do 2018. radi za izdavačku kuću University Press, a od 2018. do 2019. za Buybook d.o.o. Pozorišne, književne i filmske kritike te kulturološke osvrte objavila na portalima Pozorište.ba, Prometej.ba, Analiziraj.ba, Balkansmedia, Oslobođenje KUN, Preokret.info, EU-Monitoring.ba i časopisu Behar. Od 2019. godine radi na poziciji informacijskoj stručnjaka u projektu Informacijske i medijske pismenosti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Trenutno je angažovana na poziciji producentice projekta “The Freedom Collection” u Sarajevskom ratnom teatru.    

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 697 total views,  2 views today

Komentariši