Divlje i tvoje, pitomo i naše

This post is also available in: Bosnian

Olja Savičević Ivančević, Divlje i tvoje, Fraktura, Zagreb, 2020.

PIŠE: Matej Vrebac

Olja Savičević Ivančević je autorica šarolikog književnoumjetničkog opusa – okušala se u skoro svim književnim žanrovima, te je njen rad prepoznat i kroz brojne nagrade. Premda je posljednju nagradu osvojila za roman Adio kauboju, za najbolji prvi roman u prijevodu na francuski jezik (Prix du premier roman en littérature étrangère 2020), nije izostalo ni priznanje za njezinu posljednju objavljenu knjigu, zbirku pjesama Divlje i tvoje – nagrada Risto Ratković. Divlje i tvoje postaje pitoma i naša knjiga onoga trena kada čitatelj/ica krene putanjom četrdeset pet pjesama koje se nalaze unutar okvira koji tematizira kretanje pjesničkog subjekta kroz: odrastanje, ljubav, položaj umjetnica i žena, roditeljstvo i društvene odnose.

Formalno gledano, zbirka se gradi kroz slobodni stih čije su odlike redukcija interpunkcijskih znakova, veliko slovo na početku svakog stiha te naslovi pjesama koji odražavaju njihov tematski sadržaj. Ritam ovih pjesama je ravnomjerno usklađen od početka do kraja zbirke, a i same pjesme se pojavljuju samostalno bez grananja u cikluse ili druge podjele. Kroz cijelu knjigu je jako vidiljiva pristunost jedne naglašene tankoćutnosti, proistekle iz iskustava odrastanja i formiranja u sredini poput dalmatinske. Upravo u okviru te sredine lirski subjekt progovara, savršeno je razumije i baš zbog toga ima pravo kritikovati sve njezine negativne pojave. Opći dojam o zbirci jest da je ona otvorena prema svakome, izvjesno narativna, lako razumljiva, ali kao što naglašava Marko Pogačar u svojoj kritici1 da bez obzira na “autoričinu nježnu i snažnu viziju svijeta“ često biva da se u ovim pjesmama ide „nauštrb pjesničkog postupka“. Time ove pjesme dolaze u opasnost da lišenošću pjesničkih sredstava prelaze u govor o nekim već općim mjestima bez pretjerane pjesničke i autorske invencije, premda je svakako neupitan njihov šarm i važnost onog o čemu govore. To se često može vidjeti u pjesmama koje se tematsku odnose na rat, primjerice u pjesmi Ubojice su među nama gdje se pojavljuju samo jednostavna epifora i poredbe, a stihovi poput:

Ponavljaš/ Ovo nije moj rat/ Ni ovo nije moj rat/ A ni ovo nije moj rat (…) Takva su vremena/ Nigdje nije bolje/ Sutra će biti bolje/ Biti ubojica je danas

strše kao neka izlizane, kolokvijalne fraze pri kojima nije vidljivo upečatljivo pjesničko oneobičavanje. Na općem planu zbirke autorica uglavnom barata korištenjem opkoračenog stiha što ponekad značajno usporava ritam pjesama, razgrađujući ih na njihovu štetu, a primjetna je i smanjena upotreba tropa. Zbirka bi vjerojatno dobila na značaju da su takve figure više prisutne, a posebno jer autorica posjeduje sposobnost takvog izraza što je vidljivo na beskrajno simpatičnoj alegorijskoj pjesmi LJ. Osnove figure na kojima počiva zbirka su anafore, epifore i asindetoni. 

Jedan od motiva koji se pojavljuje u više pjesama jeste motiv roditeljstva s naglašenom figurom oca. Figura oca u ovim pjesama bitno se razlikuje od onog tipskog balkanskog oca koji nema vremena za ljubav. Naprotiv, pjesnikinja daje prostor roditeljstvu koje je protkano ljubavlju i pažnjom oba roditelja (Očevi i kćeri, Pošten posao, Nježan otac, Kuhanje graha). Ti očevi:

Ili plaču ili imaju dobre ideje za koje nikad nema šanse/ Živjeli su i umrli usput/ Tako da ne znamo puno o njima/ Ali da nas netko pita što nas boli/ Mi bismo odgovorile/ Bole nas naši očevi/ A tek naše majke

, a na osnovu zadnjeg stiha autorica posredstvom efektivno suočava roditeljske pozicije, odnosno naglašava inače nepravedno nevidljiv teret koji nosi majčinstvo. Na sličan način u pjesmi Nježan otac lirsko ja Olje Savičević Ivančević progovara, ali ovaj put kada je ono u poziciji roditelja te se obraća svome sinu:

Hoćeš li biti nježan otac, sine?/ Ne samo svojoj nego i tuđoj djeci (…) Ali hoćeš li, jednom jači od ostalih/ Biti obazriv prema svijetu i nježniji/ Od sličnih koji su tu bili prije tebe

, upravo na ovim mjestima vidimo srčanu, nenametljivu, emancipatorsku snagu zbirke koja se otvara prema čitalačkoj publici.

Ta komponenta je vidljiva i kroz otpor prema patrijahalnim obrascima o kojima pjesnikinja piše veoma lucidno, čak i humoreskno, npr. u pjesmi Mlada pjesnikinja odgovara na pitanje odakle crpi inspiraciju, te na taj način daje svoj doprinos rušenju stereotipa, bilo onih rodnih ili onih književnih koji počivaju na patrijahalnoj logici. Sigurno je da je pjesma Ne čitaš žene postala svojevrsni amblem ove zbirke te već njezin početak odjekuje kao refren cijele zbirke:

Kažeš ne čitaš žene/ Što bi ti one mogle reći/ Naučile su te govoriti (…) Žene su te učile čitati/ (…) /U najboljem slučaju/ Uzaludan posao.

Bitnost ove knjige se otkriva u obradi onih aspekta koji upravo govore o i djeluju na osvajanje pjesničkog odnosno književnog prostora kroz žensko autorstvo. U zbirci Divlje i tvoje među pjesmama koje su našle tu svoj prostor se našao i izraz slobode koji piše svoju vlastitu tradiciju bez velikih mitologija muškog svijeta, poetski svijet ove zbirke pred čitatelja/icu postavlja isti zahtjev kao što ga postavlja lirski subjekt u pjesmi Ne želim ništa poslije smrti gdje stoji:

Ne želim niša poslije smrti/ Priznanje, ljubav ni povjerenje/ Ako mi želiš dati svoje prijateljstvo/ Učini to sada. 

Dakle ova zbirka računa na neposredan i otvoren pristup koji će zasigurno pronaći put do čitateljske publike. Zasigurno da ove zbirka ne ide u smjeru hermeneutičkog pjesničkog iskaza, ona je prije svega jedna nježna, intimna knjiga koja aktualizira ono što je svima nama na neki način poznato. Zbirka Divlje i tvoje bi zasigurno moglo ostvariti mnogo više da je autorica odvažnije inovirala u jeziku i koristila pjesnička sredstva i figure, budući da njihova lišenost i minimalizirana upotreba ponekad dovode u opasnost da sklizne u banalizaciju i opća mjesta. Tematski govoreći, Olja Savičević Ivančević kroz ovu zbirku pjesnički progovara o važnim temama poput statusa ženskog autorstva, roditeljstvu i pozitivnim figurama očinstva, čime se potvrđuje humoristički, emancipatorski i nadasve empatični pristup koji će je vjerovatno odvesti upravo onom čitateljstvu kojem je i namijenjena.  

_______________________________

(1) https://www.portalnovosti.com/knjizevna-kritik a-citati-zene


MATEJ VREBAC (1997.) osnovnu školu završio u Fojnicu, Opću-realnu gimnaziju “Sv. Josip” u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu završio prvi ciklus studija italijanskog jezika i književnosti i komparativne književnosti kao dobitnik priznanja Srebrena značka. Nastavlja master studij tokom kojeg boravi na Erasmus + mobilnosti na Univerzitetu Ca’ Foscari u Veneciji. Koautor i urednik nekih publikacija. Na Internacionalnom književnom festivalu Bookstan 2017. osvaja nagradu za najbolju književnu kritiku u okviru škole za mlade knjževne kritičare. Prevodi i piše.

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 733 total views,  2 views today

Komentariši