Lamija Begagić, Bolji mi, Fabrika knjiga, Beograd, 2020.
PIŠE: Emina Adilović
Najnovijom zbirkom priča Bolji mi bh. spisateljica Lamija Begagić ponovo nas podsjeća na dugi spisak mogućnosti kratke proze i pokazuje virtuozni način za ovladati njome što ova spisateljica čini još od svoje prve knjige, Godišnjice mature iz 2005. godine. Uslijedivši nakon druge zbirke Jednosmjerno (2010) i romana U zoni (2016), nova kratka proza Lamije Begagić u petnaest priča sažima neke od postojećih interesnih sfera iz prethodnih kako književnih, tako i tekstova i knjiga vezanih za njeno aktivističko djelovanje. Teme poput stanja društvene stvarnosti u postratnoj državi, nostalgije u inostranstvu, problemi pripadnika i pripadnica LGBT skupina, ali i progovaranje iz tački gledišta krcate galerije likova koje prihvatamo kao sebi slične, sasvim obične i bliske u balansiranju na ivicama ličnih iskušenja, okosnica su zbirke čiji naslov sugerira konstantu prožimajuće ideje o (ne)dosanjanim, boljim nama.
Iako se može činiti kao sasvim tipičan postupak, zbirka Bolji mi započinje istoimenom pričom u čijoj se sižejnoj niti već na prvoj stranici otkriva humana, srčana i donekle patetična sugestija. Nakon što njen mladi kolega Nele doživi infarkt, Lara po ko zna koji put pomisli:
Znam da vam sad zvuči patetično, al ne možete to zamisliti, gledali smo, šutili i garantujem, svi redom, pomislili da moramo biti bolji. Bar malo bolji (str. 5).
Ovakva odluka otvara prostor da se umjesto nuđenja izbrušenog odgovora, onoga što je pisac htio da kaže o tome kako možemo postati bolji mi, u preostalim pričamapostavi, ne jedno, već najmanje petnaest pitanja o međuljudskim, bračnim odnosima, istospolnim vezama i roditeljstvu.
Drugu priču Pačije stopalo, o tomekako se po nalogu bolesnog oca vraća iz Beča kako bi prodala stan u Sarajevu,pripovijeda neimenovana junakinja koja objedinjava nekoliko istaknutih tema ove zbirke – bolest, nostalgiju, odnose sa roditeljima i povratak u Bosnu. U njoj se također javlja jedan od karakterističnih naratoloških postupaka zbirke; bez obzira što je ispripovijedana iz tačke gledišta glavne junakinje, čini se kako je perspektiva ustvari, nestalna, izlomljena i pomiješana sa očevom:
Nekoliko je godina primjećivao svaku rijetku vrstu, zagledao je, a onda zatvarao oči i u sjećanje prizivao baštu, stablo po stablo, listić po listić. Mama mu je u šali i da ga razonodi, govorila da ima najzelenije misli u cijeloj K und K monarhiji (str. 12).
Da tačke gledišta pojedinih lica ne postavljaju barijeru do drugih likova kojima nije određeno da govore, zamjećujemo i u priči Samo da ne prespavam Naumburg. Ispričana u trećem licu, ona otključava vrata majčinskih misli i briga dok radi u inostranstvu kako bi kćerki Sari obezbijedila uslove za egzistenciju. Prilagođavajući se formi kratke priče koja ne trpi detaljnu psihologizaciju likova, autorica skicira obrise ličnosti tako što se koristi uvođenjem njenog jedinstvenog poimanja spektra boja i svedenog izražaja za neke od njih:
Ima zeleno kao trava u proljeće. Ima plavo kao nebo u vedro jutro. Samo je te znala. Sve one nijanse na spektru između travazelene i neboplave, sve te tirkizne, kraljevske, ove i one, zvala je prosto: plavičasta (str. 13).
Podjednako kao što se sve nijanse plave stapaju u plavičastu, tako se svi fragmenti različitih strahova sjedinjuju u čudovišnu i nekidašnju bojazan svaki put kada doživi napad panike: samo da ne prespava Naumburg, a sve težnje i nadanja okupljaju se oko želje da se vrati kćerki i ode sa njom na more, daleko od njemačke zime, snijega i kićenja jelki. Nostalgičnost u ovoj priči uvedena je preko pjesme Zagrli me Zdravka Čolića, elementa iz prošlosti koji poput Proustovog kolačića evocira sjećanja. Takav postupak primjetan je i u priči Pačije stopalo – drvo ginko bilobe podsjeća oca na prijeratno Sarajevo, rad u Zemaljskom muzeju i botaničku baštu. U priči Mladež, kada se vrati u rodni grad, Dajana, ona koja je otišla, halapljivo guta minjone iz zeničke slastičarne Evropa dok sa prijateljicom, onom koja je ostala, priča o sjećanjima iz prošlosti i smrti majke Vere. Sjećanje na snijeg i more još jednom će poslužiti kao portal u prošlost u priči Tatina ljubimica, a iskorišten kao metafora u priči Snijeg, on aludira na spokoj ljubavnog zajedništva kao jedinog mirnog trenutaka u životu dvije partnerice određenog prekarnim radom.
Pored činjenice da su sve priče ispričane iz ženske perspektive, upoznatost autorice sa feminističkim i LGBT temama vidljiva je i kroz suptilno uvođenje različitih problema koji proizilaze iz njihove skrajnute pozicije. Suptilnost u ovome slučaju ne znači da su one pomenute stidljivo, neprimjetno i apstraktno, već da se radi o vještom pomjeranju margine u centar putem odnosa sa drugim elementima strukture pri čemu se istospolna ljubav podrazumijeva, prihvata u društvu, porodici i školi i o njoj se piše bez zadrške, ali ne razmetljivo i isforsirano, već uvijek u odnosu sa drugim motivima. Feminizam se dovodi u korelaciju sa kulturnom, političkom i širim društvenim načelima, radnim odnosima i životnim neprilikama svakodnevnog nipodaštavanja. Opis radnih konvencija, društvenih konstrukta zasnovanih na rodnim ulogama opisan je u sceni iz priče Samo da ne prespavam Naumburg dok samohrana majka kiti jelku:
Stigla je ekipa, mahom muškaraca. Odrađivali su one poslove koje su zvali ‘teški’ i one koje su zvali ‘visinski’. Njihove nisu zvali nikako, ni laki, ni nizinski (str. 15).
Pored eksplicitnog uvođenja problematike rodnih stereotipa, ponuđen je i drugačiji pristup: priča Samo na djecu, prikazuje svu izgubljenost žene dok pokušava pronaći bolji smisao u bezličnom bračnom životu sa odsutnim mužem tako što će misliti samo na djecu. Ovakva odluka implicira odsustvo svjesnosti o potrebi za drugačijim rješenjem, onim gdje djeca neće poslužiti kao utjeha i osnovni razlog ostanka u nefunkcionalnoj bračnoj zajednici.
Krupna tema bolesti i smrti funkcioniše podjednako na doslovnom kao i na metaforičkom nivou. Dok u priči Podhrastovi, Jordanovac posvećenoj piscu Dubravku Brigiću, (plućna) bolest dominira kroz čitavu radnju, Tijanino nešto ona doživljava kao bolest mozga obećavši mužu da će pri dolasku sa odmora potražiti liječničku pomoć. Konačno, birajući krupne, ali i bitne teme o kojima dominantni diskurs najčešće šuti, te kombinirajući ih na specifičan način u svakoj priči zbirke, isti elementi funkcionišu drugačije prilagođavajući se pojedinim likovima, ali istovremeno zadržavajući primarne idejne i tematske okosnice. Autorica ovom proznom odom boljima nama dokazuje da je za savladavanje forme kratke priče potreban dvostruki pristup; mogućnost jasnog izričaja u kratkim rečenicama, samodostatnost manjih cjelina, ali i sposobnost njihovog zajedničkog funkcionisanja gdje se međusobno nadopunjuju prikazujući optimističnu galeriju životnih akrobacija za bolje sutra, u neprekidnoj težnji ka svakodnevnoj utopiji.
EMINA ADILOVIĆ (rođena 30. 04. 1995. u Zenici) magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Od 2017. do 2018. radi za izdavačku kuću University Press, a od 2018. do 2019. za Buybook d.o.o. Pozorišne, književne i filmske kritike te kulturološke osvrte objavila na portalima Pozorište.ba, Prometej.ba, Analiziraj.ba, Balkansmedia, Oslobođenje KUN, Preokret.info, EU-Monitoring.ba i časopisu Behar. Od 2019. godine radi na poziciji informacijskoj stručnjaka u projektu Informacijske i medijske pismenosti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Trenutno je angažovana na poziciji producentice projekta “The Freedom Collection” u Sarajevskom ratnom teatru.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
5,126 total views, 3 views today
