Prelijevanje preko rubova

This post is also available in: Bosnian

Dijala Hasanbegović: Neće biti djece za rat, Vrijeme, Zenica, 2017.

PIŠE: Nikolina Todorović

Poezija Dijale Hasanbegović otvoreno progovara iz pozicije fluidnog lirskog ja koje se neprestano presvlači, upoznaje, mijenja, urušava i preživljava.  Autorica nas svojim stihovima podsjeća na to da ne živimo jedan zatvoren i neprekinut život već svaki put kada prošlost ostavimo iza sebe započinjemo nešto novo: (…) jedan život počinje / tek kad se drugi preživi (Svi životi koje smo živjele). Nadilaženje prošlosti, preživljavanje trauma, pohranjivanje traumatskih iskustava i zagledanje u sadašnji trenutak, ključna je perspektiva iz koje se obraća pjesnički glas autorice. Slijedom toga, suptilan, ali dosta važan lajtmotiv ove zbirke jeste isticanje važnosti poezije koja, čini se, jedina ima snagu da pomiri prošlost i sadašnjost u zaraćenim ličnostima unutar jedne osobe. Stoga ne čudi da Hasanbegović vrlo često pisanje predstavlja kao neminovnost:

(…) nisam doša da umrem. / Došla sam da pišem. / I evo, ovo su moje riječi.

Svi životi koje smo živjele

Neće biti djece za rat prva je pjesnička zbirka ove bosanskohercegovačke književnice, novinarke i književne kritičarke. Zbirka je objavljena u okviru biblioteke Nova osjećajnost zeničke izdavačke kuće Vrijeme, a nedavno je objavljeno i drugo izdanje u beogradskoj izdavačkoj kući Kontrast. Uprkos tome što je zbirka ispisana u slobodnom stilu i svakodnevnim jezikom, bez metričkih i hermetičkih ograda, riječ je o sadržajno i emocionalno veoma kompleksnoj cjelini raspoređenoj u tri ciklusa: Žena s tri imena, Grimase oblaka i Vrtlarica. Hasanbegović je dosljedna u tome da u zbirci bira formu duge narativne pjesme (Moj prvi single, Bajka o nama, Ko je ovo…) ispisane u naglašeno prisutnoj ispovijednoj formi. Gotovo svaka od ovih pjesama funkcionira kao predložak za priču ili, tačnije govoreći, svaka od ovih pjesama u sebi ima priču, likove, zanimljive narativne postupke i čestu izmjenu tačke gledišta (Psovka, Igra, Uspavanka za O.). Pored toga, u zbirci je primjetan postupak imenovanja odnosno navođenja ličnih imena ili inicijala, a posebno je zanimljiva pjesma Svi životi koje smo živjele koja je ispisana direktnim obraćanjem ženskoj osobi. Ovakvim postupkom autorica priziva svjedokinju koja, uzme li se u obzir naslov pjesme, nije slučajno žena. Autorica računa na to da se obraća ženi koja je razumije, prijateljici pred kojom se intimno ogoljava:

Zerina  / nisam došla da plačem, došla sam da / pišem. / Nisam došla da umrem / došla sam da / pišem.

Još jedan karakterističan pjesnički stilski postupak jeste upotreba ironije i humora. Pjesnikinja se izuzetno osviješteno koristi ovim postupcima kako bi što bolje, tačnije i preciznije izrazila probleme savremenog društva. Na tom tragu, autorica uspješno dijagnosticira jedan od najvećih problema svakidašnjice: problem komunikacije. Na više mjesta se, zapravo, ističe problem hroničnog nesluha i otuđenosti među ljudima. Ovaj postupak je vidljiv u pjesmi Mjesto pod suncem gdje je jedna od osnovnih tema automatizovani dijalog koji je, kad se malo bolje pogleda, monolog koji dvije kukuljice vode jedna pored druge, te da se samo prividno čini da razgovaraju jedna sa drugom:

hvala ti hoće pola štrudle / može molim hvala / Volim te. / I ja tebe.

Ovaj beketovski dijalog nezaobilazan je sindrom današnjeg društva i stoga je vrlo važno ukazivati na njega i istovremeno ukazivati na problem da, kako autorica sugerira, odavno ne znamo biti s nekim i biti ja s nekim (Prva pomoć). Nadalje, važno je naglasiti i čestu upotrebu postupka nabrajanja i ponavljanja, koji je uočljiv već od prve pjesme Prva pomoć:

U inventaru mog paketa za prvu pomoć / nema ništa za vas. / U inventaru mog paketa za prvu pomoć / jedva ičeg za mene ima. / U inventaru mog paketa za prvu pomoć / jedva ičeg za nekog ko me voli ima.

Osim toga, u ovoj pjesmi kao i u nekolicini drugih (Uspavanka za O., Moje sve, Mjera… ) autorica uvodi moto koji se refrenski ponavlja i tako pjesmi daje ritam i zaigranost. 

Pored stilskih osobenosti, ova zbirka se u prvom planu ističe svojom tematskom raznolikošću. Zanimljivo je to da se nekoliko važnih pjesničkih motiva gotovo opsesivno ponavlja unutar zbirke. Najprije treba istaknuti autoričino autoreferencijalno, autoironično i crnohumorno propitivanje pisanja i vlastite pozicije unutar izgrađenog svijeta književnosti (Moj prvi single, Svi životi koje smo živjele…). Pjesnikinja se u ovoj zbirci obraća bardovima kulturne scene, odmjeravajući svoje postojanje i pisanje koje se odvija paralelno sa njihovim. Ne iznenađuje da je riječ o srednjovječnim muškarcima, kojima se pjesnikinja vrlo eksplicitno, duhovito i hrabro suprotstavlja.   U pjesmi Moj prvi single pjesnikinja se obraća kolegi pjesniku koji već dvadeset godina nije mlad, džejmsdinovskom redatelju, samoživom profesoru, i sjedokosom uredniku:

Težak je i mastan mrak pao na stolnjak / na kojem tvoji brkovi hrču / tanki, rijetki i smećkasti kakva ti je i poezija. (…) Neću vam napisati još sto pjesama, / gospodine uredniče. / Neću uvažiti vašu lektiru, profesore.

Nasuprot potresno neuzbudljivim pjesnicima, redateljima, profesorima i urednicima – riječju, nasuprot nametnutim autoritetima –  pjesnikinja sebe doživljava kao slobodnu, nasmijanu i gorku k’o kantarion (Moj prvi single). I zaista, upravo ova pozicija slobode, samosvijesti i prkosa, pjesnikinji daje prednost nad sujetnim i nezasitim muškim bardovima koji sačinjavaju gornji sloj patrijarhalno ustrojene književne scene. Jer kada pjesnikinja progovara iz pozicije u kojoj joj je jasno stavljeno na znanje da bi urednik na njenom mjestu radije imao: (…) neko kvalitetno neko kurčevito / neko slojevito muško / što se ne srami svog pisanja, onda jedino čime ona može prkositi jeste da relativizira i ironizira ona mjesta kojih se ta velika imena čvrsto drže. Dijala Hasanbegović čini upravo to kada Moj prvi single  završava stihovima:

Ovo nije pjesma. / Ovo nije zemlja. / Ja nisam ovdje. / Vi niste istina.

Pisanje je, dakle, vrlo važna tema u zbirci Neće biti djece za rat. Pjesma Umjesto svake isprike (molba, aplikacija, ili molim preskrolajte) napisana u obliku formalnog e-maila, ponovo je posvećena kontemplaciji o pisanju i poeziji. I upravo u ovoj pjesmi autorica ispisuje dirljivu misao o pisanju, navodeći da je ono (…) najusamljenije stanje na Zemlji. Samim time pjesnici i pjesnikinje su najusamljeniji ljudi na Zemlji. Široko shvaćena tema usamljenosti i rastanka nezaobilazna je u zbirci. Ova je tema posebno izražena u pjesmi Moje sve. Pjesnikinja dočarava usamljenost pojedinca u njegovim životnim borbama tako što ga stavlja u subotnju gužvu u parku, gdje ljudi preglasno dočekuju proljeće i vrište smiju se i jedu.  Također, u ovoj pjesmi se ukazuje i na zastrašujuću činjenicu da od života i ljudskog tijela na kraju ostane tek toliko koliko može stati u bijelu, naboranu kovertu A4 formata:  u bijelu, dakle, kovertu  / stalo je cijelo tijelo moje majke. Zastrašujuće je i to koliko jedan dokument može biti bolni podsjetnik i posrednik između prošlosti i sadašnjosti, koliko zapravo može fizički dotaći, presaviti abdomen (Moje sve).

Zbirka Dijale Hasanbegović važna je zbog svog osviještenog senzibiliteta prema vremenu u kojem živimo, što se može osjetiti iz pjesme Vijesti u kojoj nas autorica budi iz svakodnevnih trivijalnih laži kojima premazujemo oči sebi i drugima:

Lažu vam / (…) da će plaće biti na vrijeme i da će / pas poživjeti još koju godinu / uz pravilnu ishranu.

To se posebice vidi iz pjesme Uspavanka za O., čiji moto je iskorišten za naslov zbirke, i iz njega se iščitava autoričina poetika. Ženski glasovi u ovoj pjesmi izgovaraju najprije Neću imati djece za rat, potom Neće biti djece za rat, da bi se završilo ličnim, nedvosmislenim i imperativnim usklikom: Ne dam djecu za rat! Treba napomenuti da u ovoj pjesmi neće biti djece zapravo znači da neće biti vojnika, odnosno neće biti  mesa / podno planina / nečijih zemalja i zlatnih dolina.

U vezi s ovime je i jedna od najvažnijih tema zbirke – traumatsko iskustvo rata. Ovo su pjesme koje o ratu govore sa vremenske distance i iz perspektive mira. Međutim, ono što iz te perspektive ostaje su traume, izgubljeno djetinjstvo, duševna i tjelesna okrnjenost. Škola je jedna od pjesama u kojoj je to vidljivo. To je pjesma napisana iz perspektive djevojčice i započinje 1989. godine u još uvijek socijalističkoj atmosferi, a završava 1993. godine u atmosferi u kojoj je mokri podrum škola, a grad je pretvoren u logor.

Ova pjesma ukazuje na još jedan važan motiv u zbirci – tijelo. Nana Sejda, koja se pojavljuje kao spasiteljica izgubljene i nejake djevojčice, predstavljena je kao otresita, snažna, hrabra i revolucionarna žena. Ta žena sa najvišom štiklom u republici, i crnim kožnim rukavicama kojima cijepa kontrolni rad pred učiteljicom, kod uplašene djevojčice budi divljenje. Naročito je pjesnički uspjela epizoda u kojoj se tijela nane i djevojčice stapaju: neki te ljudi samo vole / neki te i nose / mene je Sejda nosila.

Neporecivo, autoričina odgovornost prema svijetu i suosjećanje prema drugima dolaze do izražaja u gotovo svakoj pjesmi. Preliti se preko ruba, izliti se iz sebe i poplaviti cijeli svijet (Vrijeme koje na mene čeka) misao je koja bučno pulsira u zbirci Neće biti djece za rat. Međutim, treba još jednom napomenuti da će budućim čitateljima ove knjige itekako trebati strpljenja, kako bi prokrčili dosta konfuzne i teško prohodne staze dugih narativnih pjesama.


NIKOLINA TODOROVIĆ – rođena u Sarajevu 1995. godine. Završila srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Svoje radove do sada je objavljivala u književnoj periodici, regionalnim elektronskim časopisima i portalima: Novi izraz, Život, Bona, Strane, Libartes, Astronaut, Nema, Afirmator, Kult… Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski.

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 701 total views,  4 views today

Komentariši