Predrag Finci : Pjesnikova sjena

This post is also available in: Bosnian


Predrag Finci

Pjesnikova sjena

Ponekad mi se čini da sam za Izeta Sarajlića znao oduvijek. Bio je stariji od mene petnaestak godina, što je u mladosti često velika, nepremostiva razlika. U doba kada sam išao u gimnaziju Sarajlić je već bio slavan pjesnik. Na svakom recitalu su se recitirale njegove pjesme, te pjesme već bile u školskim udžbenicima, pa mi i moja školska drugarica jednom sva zadivljena šapnu da je pored nas prošao „veliki Kiko”. U meni se stvarao pubertetski otpor, kakav osjeti svaki ambiciozan i buntovan čovjek u doba svojeg odrastanja, otpor prema Vrijednosti i Autoritetu, s prkosnom nadom „mogu ja i bolje”.

Već tada sam bio okrenut svojim vrijednostima, kojima ću do danas ostati privržen. Moja duhovna opredjeljenja su bila drugačija od Sarajlićevih. I u poeziji: moja sklonost ekspresionizmu, a još više refleksivnoj poeziji bila je u suprotnosti sa Sarajlićevom narativnom poetikom. Ni kada smo se upoznali stvari se nisu promijenile među nama, vjerojatno zbog razlike u godinama, a i zato što je on bio prijatelj mojih roditelja, kojima je bio bliži i po godinama i po svjetonazoru i životnom iskustvu. Nas dvojica smo jednostavno bili iz različitih generacija, pa među nama nije moglo biti ni bliskosti, ni spontane srdačnosti. Jedan dan je čak bez naročita povoda dreknuo na mene. „Kiko je prznica, nemoj mu zamjeriti” – reče mi njegov radni kolega. Nisam, samo sam se držao podalje od njega. A iz njegovih stihova sam kasnije shvatio, još više osjetio da osjetljiv čovjek, kakav je Kiko bio, ponekad mora biti i prznica e da bi sebe od grubosti svijeta zaštitio. Koju godinu po završetku rata u Bosni, 2000. godine dao sam intervju sarajevskom časopisu Dani, a u sljedećem broju će Sarajlić da Finci „nema pravo da govori o provincijalizaciji ovoga grada jer je i on svojim odlaskom doprinio toj provincijalizaciji. Ja imam pravo da govorim jer sam tu bio i sa drugima se borio da se zadrži nekadašnje duhovno stanje”. Mislio sam mu odgovoriti, reći nešto o tome tko ima „pravo govoriti” i tko mu takvo pravo može davati ili oduzimati, no u meni prevlada osjećaj da je u pitanju stariji čovjek, izmoren ratom, pa neka govori što hoće, meni ne šteti, a uostalom, možda je i u pravu, šta ja imam govoriti o onome u čemu više ne učestvujem i o čemu ne znam dovoljno. Kada poslije dugo vremena dođoh u moj rodni grad već drugi dan se zaputih do kancelarija P.E.N.-a, sretan što ću tu vidjeti drage ljude koje znam, s kojima imam o čemu. Došao sam rano, sekretarica Mira mi napravila kavu i dala časopis našeg udruženja, Sarajlić na naslovnoj strani, „Baš lijepo da ste stavili barda na naslovnu, sigurno se obradovao” – kažem. Sekretarica me zbunjeno, s nevjericom pogleda, onda izusti, nekako s oklijevanjem: „Kiko je umro”. Možda sam baš zbog neznanja te tužne a tako važne činjenice po prvi put jasno osjetio da sam se odijelio od mojeg grada. I da nekoga i nečega što je bio moj grad više nema.

Izet Sarajlić je za mene spadao u one koji su moj grad pretvorili u „pjesničku činjenicu”. Prije svega svojom poezijom, a kao jedan od utemeljivača Sarajevskih dana poezije učinio je da Sarajevo jednom godišnje bude pjesnički grad, grad u kojem je pjesnička riječ barem nekoliko dana vladala i bila glasnija od svake druge. Unatoč tome, u gradu ni danas nema ulice s njegovim imenom. Ja se tješim da je to možda zato što su sve ulice njegove („”Kada god mom gradu bude potrebna nježna riječ/ja ću biti tu”). Označio je i jedan park, i jednu herojsku generaciju („Mala velika moja/večeras ćemo za njih voljeti”), i jednu veliku, a sada sve više izgleda tragično uzaludnu borbu za slobodu, koju su pojeli štakori. Njegov cjelokupni pjesnički opus je postao sjena jednog doba, njegovih vjerovanja i nada. Sjena koja se iz prikrajka nadvija nad sadašnjost.

Ponekad su Izeta Sarajlića kritizirali, najčešće zato što je spominjao mnogo imena, nekako ne shvaćajući da je on time odavao počast imenovanima, slavio gradove i njihove znamenitosti, a i prizivao najbolje, najljepše onih svojih pjesničkih i ljudskih uzora koje je spominjao. Njegov zanos je bio srodan zanosu romantika, njegova elegičnost bliska Jesenjinovoj, a čistoća njegova srca i jednostavnost izraza slična Prevertovoj. Sarajlićev književni izraz ima bliskosti s pjesništvom trubadura, još više francuskih šansona, od njenih autora možda ponajviše sa šansonama Georgesa Brassensa i Jacquesa Brela, a pjesnik sam bi kao sebi bliskog vjerojatno označio sovjetskog pjesnika Bulata Okudžhavu, posebno njegovu Molitvu, koja može biti vodilja svake ljudske dobrostivosti. Izet Sarajlić je bio u lijepom smislu riječi „proleterski”, narodni pjesnik. Nježan i svima razumljiv. Sve što je volio činio je sebi bliskim. Bio je emocionalna ogoljelost, izloženost svijetu.

Siguran sam da bi neki dobri poznavaoci pjesništva osporili Sarajlićevu poetiku i svrstali je u vrstu sentimentalnog, nipošto velikog pjesništva. Ne sporim da je tako. Ali, strog kritički sud ovim poetskim naracijama nije primjeren. Njegovo dirljivo kazivanje čitatelj ne treba prosuđivati. Jednostavno ih treba voljeti i usvojiti ili ostaviti na miru. A kada neko neku takvu njegovu pjesmu zavoli, onda je baš usvoji. I u moje se srce uselio poneki njegov stih, pa ih u večerima kada me dohvati ganutljivost u sebi kao tužnu molitvu ponavljam, a od svih jednu Kikinu pjesmu najčešće. Nisam je mogao naći dok sam pisao ovaj tekst, ne znam kako se ta pjesma zove, ne znam ni gdje sam ovu pjesmu pročitao, jesam li je dobro upamtio ili sam je sam prema svojim osjećanjima preobličio, ali ona jest po tonu i senzibilitetu Sarajlićeva. U mojem sjećanju, i možda još više osjećaju ta pjesma glasi ovako: „Uzmite starinske gramofone/navijte starinske valcere/i uz zvuke kiše/tiho, demodirano, plačite, plačite, plačite…”. Ponekad, u posebnim raspoloženjima, ovu pjesmu sam sebi kazujem. Kazujem je poradi moje tronutosti, a i u čast pjesnikovu, pa mi ova pjesma postane kao da je moja vlastita. Siguran sam da kada je Sarajlićevo poetsko kazivanje u pitanju u tom osjećaju nisam usamljen. On je svoju intimu znao učiniti intimom svojih čitatelja.

 781 total views,  4 views today

Komentariši