Poligoni humanističkih posrnuća

This post is also available in: Bosnian

Doba kože, Dubravka Ugrešić, Fraktura, 2019

PIŠE: Ivana Golijanin

Postoji jedno mjesto u knjizi Predavanja o lošem ukusu Milivoja Solara na kojem piše kako je ideologija glavni krivac lošeg ukusa tokom cjelokupne epohe modernizma. Ova je misao vrlo korisna u interpretaciji atmosfere knjige eseja Doba kože, posljednoj objavljenoj knjizi Dubravke Ugrešić. U njoj je sakupljeno i uglavnom hronološki poredano, kako je istaknuto u autorskoj napomeni, šesnaest eseja čije su osnovne preokupacije usko vezane za kulturne, književne i ideološke matrice kako jedne države tako i čovječanstva. Ugrešić se, kao i u svom ukupnom književnom stvaralaštvu, pokazuje kao izvrsna analitičarka simptoma različitih sociokulturnih bolesti, a ideologija (po)ostaje ne samo krivac za loš ukus, nego se odsustvo ideološke emancipacije zadržava na svim poljima i u periodu koji je došao nakon modernizma.

Ova knjiga eseja reflektuje neke od njenih misli prisutnih i u Kulturi laži, Napadu na minibar ali i u romanu Lisica. Riječ je o seciranju popularne kulture kroz nizove retoričkih pitanja, propitivanju egzila i (ne)mjesta koje azilanti imaju, progonstvu i otporu te, na kraju, pokušaju da se objasni kakvu ulogu ima književnost u svijetu deficita umjetničke imaginacije i neskrivenih derivata fašizma.

Iako danas izgleda kao da su ljudi slobodni da sami biraju pravac vlastitog života, Doba kože nam govori kako smo ipak nemoćni kada je riječ o definitivnoj propasti svih naših sistema – etičkih i demokratskih, dakle etičkih, uopšte uzev. Svoj upirući kažiprst Ugrešić proteže i do ove knjige a on se, od prve do posljednje teme, pretvara u stameni srednji prst u oko svih negativno markiranih izama koje smo afirmisali u stvarnosti čiji smo dio. Dok ideologija promoviše iluziju vječne sadašnjosti, popularna kultura briše sve granice i nije više jasno što je umjetnost a što zbilja, što je imitacija života a što sam život, i što imitacija imitacije (str. 18), napisaće Ugrešić u eseju Doba kože zatim i naglasiti kako u tom svijetu naša koža odavno nije samo naša, a da se ona uz koju smo se stisli postepeno pretvara u odvratnu lešinu.

Nakon što ustanovi kako je naše doba – doba kože Dubravka Ugrešić će tu kožu razvlačiti na još dvjesto stranica kako bi nam pokazala da je ona, koja je u isto vrijeme (iz)ranjavana kasnim kapitalizmom, domoljubljem, sociološkim izopačenostima, ipak koža ljudi/zombija koji na svijetu najviše vole sebe i kako je cijela savremena kultura zapravo podij za paradiranje samoljublja. Implikacije digitalnog doba su za Ugrešić sadržane u tome što se život pretvorio u karneval koji traje beskonačno i time izgubio svoju primarnu namjeru – i život i karneval. Takvoj atmosferi autorica suprotstavlja citate koji stoje kao uvod svakom eseju; u pitanju su dijelovi knjige romskih bajki Bože, pretvori me u mrava i pionirske Početnice, priručnika za podučavanje djece i mladih u SFRJ. Oni su podsjetnik na svijet koji ne postoji ili nikada nije bio moguć – svijet različitosti – i prkose ovoj populističkoj stvarnosti.

Ipak, teško je odvojiti se od misli o sveprisutnom ciničnom fatalizmu koji u ovoj knjizi, možda i ponajviše od svih njenih knjiga eseja, reflektuje jednu svijest o tome kako smo došli do izvjesnog kraja: don’t take it personal, kao što stoji u naslovu jednog eseja, čin je koji moramo priuštiti sebi u trenutku kad svi smetaju svima, ako želimo preživjeti rat sviju protiv svih koji je, ako je vjerovati Dubravki Ugrešić, tu i traje.

Zanimljivim, ali i neophodnim se čini naglasiti kako vrijeme u kojem su nastajali eseji iz knjige obuhvata period od 2014. do 2018. godine, pa posredstvom te odrednice možemo pratiti ton kojim se Ugrešić obraća svijetu. On je, od početka do kraja pa čak i u eseju iz 1992. koji nosi naziv Esej koji svome adresatu putuje več četvrt stoljeća, nikako da stigne, a po svemu sudeći i neće, isti sa povremenim blagim iskliznućima ka potpunom očaju autorice koji maskira u prezir prema svijetu i kulturi koja se zove populističkom samo zato što naziv neofašistička nije korektan, iako je posve prikladan.

Dubravka Ugrešić misli i istražuje zatim i prezentuje sve prikupljene dokaze za svoje tvrdnje. Ipak, njeni nekada teško uhvatljivi, premda pojedinačno vrlo jasni „skokovi“ pri odabiru primjera za opisivanje nekog kulturnog fenomena (od Isaka Babelja do senzorne proze), mogu nam se činiti nezgrapni te, u najboljem i najispravnijem slučaju, nebrojeno mnogo puta ponovljeni. Ugrešić, naravno, ne ponavlja doslovno vlastite primjere, već su oni koje koristi u službi prezentovanja dokaza za teme kojima se bavi decenijama – egzil, nove književne prakse, proizvodi popularne kulture i tehnološki napredak uopšte. Naslovni esej sadrži nekolicinu misli o Lenjinovim balzamerima, tattoo majstorima iz Amsterdama i krupnijoj ženi iz zagrebačkog tramvaja i autorica ih spaja u jednoj ideji kože kao simbola popularne kulture opterećenog različitim značenjima.

Ljudi su velika nesreća, naslov je jednog u nizu eseja i upravo on označava smisao koji Ugrešić nudi vlastitom interpretacijom politike, književnosti, filma, egzila i popularne kulture, uopšte. Ona nam pokazuje kako je ideja da u vremenima slobodnog izbora sve možemo kontrolisati zapravo stvorila jednu atmosferu sveprisutnog haosa; on nije niti dobar niti nužno loš ali ga određuje haotičnost, pa ga je samim time teško obuzdati i njime upravljati – on se prostire od demokratije do loše književnosti i loših ljudi.

Govoreći o književnosti, Ugrešić se u eseju Umjetnici i ubojice eksplicitno obračunava sa trendom prema kojem sve više osuđenih i oslobođenih krimosa utjehu i moralno opravdanje za svoje postupke pronalaze u pisanju:

Čini se da ubojicama i krimosima umjetnost služi kao tuš za moralnu dekontaminaciju. Zato je umjetnost tako popularna. Svi bi da se njome moralno properu (str. 131).

Taj antropocentrizam vrišti i odjekuje ovom knjigom, a spisateljica pruža otpor različitim oblicima mizoginije i fašizma te svim represivnim i načelno lošim praksama u kulturi i životu. Kritika lošeg ukusa je u ovoj knjizi predstavljena kao otpor prema odabiru bilo čega što nam je po ukusu – radikalni patriotizam čistog hrvatskog zraka je po mjeri onih koji ispisuju kukaste krstove, govor mržnje i govor ljubavi čini savremenu regionalnu književnost a opšta patrijarhalizacija je ukus postjugoslovenske demokratije.

Doba kože je Dubravka Ugrešić at its finest. Ona katalogizuje želje i nesreće, pravi arhiv ljudskih iskustava, a sakupljeni u cjelinu knjige ovi eseji pokazuju kako su kasni kapitalizam, tehnokratija i populizam na čelu sa čovjekom, prekoračili sve granice i kako oni sada više ne umiju da se promijene, preispitaju ili odustanu, već srljaju po starom, naprijed a sve dalje i dublje u ovaj kasni, za njih već možda i prekasni sat.


IVANA GOLIJANIN (Istočno Sarajevo, 1995), BA Komparativne književnosti. Oblasti njenog interesovanja su, pored književnosti, i pozorište i filmska umjetnost a forma izraza esej i umjetnička kritika. Autorica je nekoliko književnih prikaza u bh časopisima za kulturu i književnost Život, Izraz, Bosanska vila, te kragujevčkim Koracima, i dramske adaptacije na bosanski jezik priče o Karađozu „Čarobna lampa“  Džengiza Ozeka koja se izvodi u Pozorištu mladih Sarajevo. Trenutno piše filmske kritike za Oslobođenje koje možete čitati na web stranici istoimenih novina.

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 578 total views,  5 views today

Komentariši