Pjesnik je istinit kad je iskren

This post is also available in: Bosnian

Petog oktobra se, u okviru P.E.N.-ovih Književnih razgovora, u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine održala književna večer sa Semezdinom Mehmedinovićem. Bilo je to ujedno i prvo sarajevsko čitanje nakon 25 godina. Ovom prilikom, predsjednik i članica P.E.N. Centra u BiH, književnici Asmir Kujović i Adisa Bašić, govorili su o poetici Semezdina Mehmedinovića, kao i o njegovoj novoj knjizi – Ovo vrijeme sada – koja će pored aktuelnog Frakturinog, uskoro dobiti i Buybookovo izdanje.

Asmir Kujović je započeo razgovor uvodnim osvrtom na stvaralaštvo Semezdina Mehmedinovića, te je već u tim prvim rečenicama mnogobrojna publika mogla naslutiti par motiva koji će cijelu večer povezati u priču o Mehmedinovićevoj umjetnosti. Naime, spomenuvši zbirku Emigrant, te igru sudbine kojom aludira na sve što će se u životu Semezdina Mehmedinovića desiti nakon njenog objavljivanja, Asmir Kujović je opisao Mehmedinovićevo suptilno preplitanje poezije i proze (…) Postupak puštanja da slike i prizori sami govore, uz lirskog subjekta kao nepristrasnog posmatrača (…) otvaranje ka čudesnom, neobičnom. Novu knjigu Ovo vrijeme sada je opisao kao memoarsku prozu o osamdesetim godinama u Sarajevu, te napravio poveznicu između njene poetike i američkog novog realizma.

Adisa Bašić je u nastavku razgovora spomenula motiv Mehmedinovićeve slike koja pokušava da vrati svoje mjesto na zidu, time se nadovezujući na teme emigrantstva i slike, iz njih izvodeći tehniku uočavanja uzvišenog u običnom. U toj slici i čađavom tragu njenog rama na zidu, Adisa Bašić prepoznaje specifičan govor o pripadanju kao temeljnoj ljudskoj potrebi – cijeli svijet kao individualna, mala, kućna pripadnost, u kojoj se dešava poraz kolektivnog identiteta.

Semezdin Mehmedinović je istaknuo važnost ovog čitanja u Sarajevu nakon 25 godina, podsjetivši na promociju knjige Sarajevo blues 1993. godine u Kamernom teatru 55. Pitanje o tome kako nas strah počinje mijenjati usmjerio je ka pitanju odnosa umjetnika i svijeta: Pisao sam kad su vanjske prilike sugerisale da pisati ima smisla – naglašavajući kakao su ljubavne teme u njegovom stvaralaštvu nastale iz uvjerenja o pisanju o vlastitom iskustvu.

Pjesnik je istinit kad je iskren, a iskren kad piše o onom što se zaista događa.

Adisa Bašić je potom pokrenula temu hibridnosti poezije/proze, koja se kod Mehmedinovića uočava od knjige Sarajevo blues. Gost večeri istaknuo je bitnost individualnog unutrašnjeg osjećaja muzike – muzike govora pisca. Svoju sklonost poeziji objasnio je zahtjevom za slikom:

Slike najistinitije izražavaju emociju, a svako tumačenje emocija može se svesti na sentiment. U mom doživljaju svijeta, prvo je bila slika pa onda riječ. (…) To je odraz našeg vremena – slika je često iznad nas samih. (…) Ma što pisao, ti se približavaš autoportretu.

U nastavku je Semezdin Mehmedinović istakao da je njegovo zanimanje za opis vlastitog portreta povezano sa mijenama čovjeka kroz vrijeme – Mi smo stotine različitih autoportreta – a to razmatranje odnosa čovjeka i vremena u njegovoj se poetici otkriva kroz opsesivnu temu zaborava. Mehmedinović zaključuje da potreba za slikom potiče iz potrebe da se izmakne iz sadašnjosti.

Večer se privela kraju uz autorovo čitanje dijelova knjige Ovo vrijeme sada, ali i govor o Sarajevu nekad i sad. Mehmedinović je rekao da mu se čini da danas u Sarajevu postoji zazor, (…) osjećaj da stalno ulazim u nečiji prostor. Na koncu se razgovor dotakao i njegovog iskustva u novinarstvu, na što je autor rekao: Sve što sam radio, meni je bila književnost.

 263 total views,  3 views today

Komentariši