Mile Stojić : “Ubili ste nas poljupcima”

This post is also available in: Bosnian


Mile STOJIĆ

Ubili ste nas poljupcima


Mjesto

Ostalo nam je samo mjesto, privrženost mjestu…
Zbigniew Herbert

Staklari su žurno obnovili prozore
Moleri okrečili fasade. Rupe od metaka
Zakrpili cementom i vapnom. Krovopokrivači
Stavili novi crijep, što se presijava na suncu.

Kirurzi su pokrpali rane, ulicama su hodali
Pseći anđeli. Ulice su ponovo bile pune
Na historijskim iskopinama nikli su blještavi
Oblakoderi. Kolporteri su opet izvikivali
Vijesti o užasima, koje nikog više nisu zanimale.
I sve je opet bilo na svom mjestu.

Ali, mjesta više nije bilo.


Ubili ste nas poljupcima

Ubili ste nas poljupcima.
Bratskim zagrljajima od kojih pucaju kosti
Rumenim jutrima, bez
Izlaska sunca. Zelenim proplancima, na kojima se
još dugo neće igrati djeca.

Ubili ste nas pjesmama
U kojima sklopljene oči predaka
sijevaju mačevima. Jezivim vokalima
Što odzvanjaju u pomrčini. Serenadama
pod prozorima usnulih djevojaka
Čije je lice, čas kasnije,
raznio kuršum.

O, proklete jeseni trubadurskih zanosa
O, prokleti vjetri što su barušili
Zlatne kose.

Opljačkali ste naše sirotinjske kuće,
Divljački nasrnuli na zlaćane nevjeste
Pljunuli ste u naše skromne večere
I urinirali po našim uspomenama.

Ubili ste nas crvenim
sarajevskim ružama
Očima u kojima nema
Više sjaja.

I sad opet želite doći
s topovima i dugim cijevima
Na brda, na groblja,
na tornjeve i krovove
I sad nas opet želite ubijati,
ali ne možete

Jer mi smo već ubijeni.


Pseći anđeo, Majakovski

Volođu čitajte, žreci domaćeg Lourdesa
Da ništa nema osim kanaanskog udesa
Prošlo je vrijeme bajki, vrijeme čudesa
Vaša je sudbina slična sudbini Kurda.

Jer on u duši nema nijedne sijede vlasi
Božanstvena tijela tu se suše il trunu
I Sve pređe u ispraznost, baš kao da si
Na glavu Trajanovu stavio zlatnu krunu.

Na trgu pseći anđeo plače, žaluje Krista
U sredokraći smisla i hodajućih skeleta
Pjesnik uzaludno ore Saharu bijela lista
a puk pjeva aleluje u čast zlatnog teleta.

Doći će bratski vitez sa glavom u čarapi
Da dovrši polako ovu ljubav bez kraja
Lupajuć u bubnjeve plaše nas Arapi
Rascvavši nad čelom krilo papagaja.


Apoftegme

Iz Homera
Ljudi su božja pljuvačka
Šo se cijedi po hridima Olimpa.

Razlikovni rječnik
Na srpskome se „jasen“ kaže
„srebro“.

Izbjeglica
Svoj križ
Nosi u zavežljaju.

Casanovin trag
Vodio je ljubav sa stotinu žena
A volio jedino operu.

Andreju Nikolaidisu
Srebrenica je lakmus
Naše ljudskosti.

Sevdalinka
Momci Srebro, a djevojke zlato
Hoće zemlja da se pozlaćuje.

Umjetniče duše
Hitler je slikao, Staljin pisao pjesme.
Previše metafizike za dvadeseti vijek.

Iz samoposluživanja
Hvala, ne treba mi račun.
Onaj kome sam polagala račune
davno je umro.


U Varešu

J. L. Borges, Zlato tigrova

U Varešu mlad mjesec
Ljubi djevojke
A po okolnim stranama
Englezi traže zlato. I naći će ono
Što nisu izgubili.

Ja sam svoje zlato bio našao
Pa ga izgubio. I više ga nikad
neću naći.

U Varešu.


Bivši

Jučer sam, u bivšoj ulici Kralja Tomislava
Sreo svoju bivšu ljubav
Pozvao sam je u kafeteriju Bonbon
(bišvši restoran Koševo)
Pričala mi je o svom bivšem mužu
Koji ju je napustio i otišao s njenom
bivšom prijateljicom.

Rekla je: prokleti smo mi
Rođeni u bivšoj državi.
Potpuno osiromašeni
U bivšem ratu. Razočarani
U bivše ideale, iznevjereni u
Bivšim ljubavima.

Navečer sam razmišljao
O mojim bivšim prijateljima
S kojima sam se veselio, opijao, pjevao
U krčmama s bivšim imenima
S kojima sam pisao manifeste
U bivšim redakcijama
Koji danas prolaze pokraj mene
Kao stranci.

I ovi reci što ih pišem, ove uspomene
Kao da ne pripadaju meni
Nego nekom neznancu
Iz moga bivšeg života.


Džamija u Gradskoj

Iznad drače i smilja skupljaju se meleci
Tavno i davno odzvanja glas mujezina
Sa trošnog minbera čuju se ljudski leleci
Pa potom glas Božiji, glas koji je tišina.

Šapat iz šadrvana, šum vode što je nema
Podivljala loza na zidu sad plete arabeske
Dok svijet pouzdano guta zaborava neman
Njezino slatko zrnje zoblju ptice nebeske

Penati i lari šapuću iz presahlog bunara
Besjede zapamćene od braće Kainove
Ranjena, u travu zarasla vitka munara
Duše upokojenih na dovu za žive zove.

Rijetki su ovdje gosti sinovi Ibrahimovi
Njihove molitve Bogu ne bjehu uslišane
U Kristijaniji led je i košmarni su snovi
A noć je, tama polarna, i nikako da svane.


Pjesnik Peter Handke, fotografiran
u jednom voćnjaku u Višegradu

Kako ste bajne, vi jugoslavenske jabuke,
Oh, kako ste rumene
Takvih nema u Österreichu
Ni u čitavom Četvrtom Reichu
Kako su vitke vaše grane.
Kao kose vilinje.

A jabuke šumore:
Nismo jabuke, mi smo djevojke
Crne jabuke
Nismo rumene, nego morne
Mi smo morne. Umorene.

Naše su grane slomljene
I kose počupane.


Pseći anđeo

Kad moja duša bude drhtala pred tronom
Okruženim prijestoljima i gospodstvima
Kad planet bude zrnce u jezivom beskraju
Ja neću znati gdje bio je moj dom i zavičaj.

Naći ću se u nedogledu prostora i vremena
Zaslijepljen veličinom tvoje moći i sjaja
Neću vidjeti tvoje lice, niti ćeš ti ugledati
Moje rane, i moju krv koju je upila zemlja

Bit ću kažnjen za sve neizgovorene riječi
Osuđen za sve propuštene ljubavi
Bit ću proklet za sve upropaštene dane
I odgovoran za sve neostvarene snove.

Nikoga sa mnom biti neće pred tobom
Stajat ću sam i uplašen čekajuć presudu
S mojom će jedino cviliti duša mog psa
Što me je vjerno pratio na onom svijetu.


Stupnjevi samoće

Velika je samoća pjesnika
Ali je ona upućena publici, čitatelju
Od kojeg se traži samilost
Ili utjeha.

Veća je samoća Jobova
Kada ga Bog iskušava
I on proklinje svoju majku
Što ga je donijela na svijet.

Najveća je samoća Huse Alića
Koji je bio na službenom putu
Kad su Nijemci bombardirali
Banju Luku.

Pala je bomba na
njegovu kuću i usmrtila mu ženu
i sve tri kćeri.

Dok se obavljala dženaza
Naletjeli su opet bombarderi
I sav se svijet razbježao.

Sa smrću što je vrebala iz oblaka
Huso je uzeo lopatu i sam dugo
zatrpavao četiri svoje ljubavi
Do posljednjeg grumena zemlje.


Rječnik ljubavnika

Rječnik ljubavnika vrlo je oskudan, svega
Desetak riječi

Nebeska tijela „sunce“, „zvijezdo“
Učas prelaze u posvojne zamjenice, „moj, tvoja“
I kanibalske metafore „pojest ću ti usta“, „ispit ću ti oči“
Imena ne baš lijepih životinja, kao „miš“, „koka“
I biljnih metafora, poput „grm“, „cvjetnjak“
Pa protuslovne sintagme „strašno lijepa“,
„užasno drag“.

Ti grozni epiteti brzo prelaze u
U piromanske metafore
To mi radi
Zapali me, dušo
Skočit ću u Neretvu da me ugasi.
Ili s blasfemičnim komparacijama
Tvoja stražnjica je oltar ljubavi
I riječi bivaju sve vulgarnije
A te opscene litanije ljubavnika
Bog prima sa smiješkom.

U poeziji, sve nestaje u magli i dimu
Tu nema traga o sreći
jezik ljubavnika biva apstraktan a stihovi
O nekim Julijama, Lottama, Laurama,
Akt su rasplinute pjesničke mašte
I ljubavnici ih ne vole i ne razumiju
Jer govore o samoći i ostavljenosti.


LJETOS

U snu sam se prikrao u Nausikajin vrt
Na obali elafitskog mora, Spavala je na ležaljci
Okružena grmovima lavande i žalfije
Vjetar iz Raguze donosio je mirise bora i česmine
Govorio sam joj stihove hrvatskih začinjavaca
Pili smo žilavku iz Čitluka i jeli jegulju s Hutova
Govorio sam joj da je naša sreća posađena na
Antarktiku. Onda sam je nježno
Uzeo u snu.

Bilo je to prije deset, prije sto godina
A moje ruke još uvijek mirišu
Na njenu bokove i njene grudi.

 1,218 total views,  30 views today

Komentariši