Marko Vešović : “Filozof Spale”


Marko Vešović

FILOZOF SPALE

Došao mi, nedavno, na san filozof Spale. I sjetio se da u knjizi Poljska konjica imam o njemu pjesmu pod naslovom Nemoj ga preda mnom braniti:

Njegova mokra filozofija se, donekle,
razlikovala od suhe. Kad je trijezan –
smjeran ko monah pravoslavni,
a kad se nakiti, svrati do mene da pita:
Je li vas stvarno Srbi gađaju s Trebevića?
Ako! Aaako! Mooolim! Sjutra nije ti jasno:
je li te vrijeđao Spale ili rakija?

Negdje pred okončanje rata, otišao je u Trebinje.
I na Srni pokazan je kao najnovije
četničko dostignuće. Što li je ovdje
ostao rat cijeli – dragoga Boga pitaj.

Pokojni Feđa Avdić je govorio:
Noge mu na Markalama, a glava na Palama.
Nemoj ga preda mnom braniti!
Četnik je ono dopisni, ako nije redovni,
ne lažu mene ove oči koje su na Grbavici
u Lenjinovoj ulici gledale leševe muslimanske
iz kojih je proraslo po metra trave.

Agrarac pravoslavni.To je rođeno
sa devet koža, u prosjeku. Zagrebi noktom
u časnog srpskoga domaćina, naći ćeš četnika.
Zagrebi u četnika, naći ćeš časnoga srpskog
domaćina. Opet zagrebi u domaćina, opet ćeš
naći četnika. I tako dopodne. To je sa devet duša.
Jedna mu je u kravi. Druga mu u kobili. Treća
u onom orahu više kuće. Četvrta u njivi.
Gdje mu je deveta, ni on sam ne zna.
Krije je i od sebe.
Ili treba da ga hvalim
što me i on odozgo gađao nije? Da dignem spomenik
svima koji su ćutali? Zar šutnja o klanju nije
pomogla koljačima? Zar je klanje prirodna
pojava, kao poplava ili zemljotres, protiv kojih
nema se šta kazati? Nikola Koljević je
u svojoj rodnoj Banjaluci uredno srušio
šesnaest komada džamija. Njegov stariji brat
o tome nije pisnuo ni crnu ni bijelu.
Očito, šuti u interesu istrage.
U interesu istrage poturica.

Prvih osam stihova sam čuo od Sadudina Musabegovića, mog Sandžaklije iz Prijepolja, koji je, prije rata, sa Spalem često pio, i znao ga mnogo bolje nego ja. Sadu sam stavio u usta i ono što sam o Spaletu čuo od sarajevskog slikara Feđe Avdića, a dva stiha u poenti moje su lične izrade. Neću mu reći puno ime i prezime, neka ostane Spale, jer je umro.Ne bih mu remetio vječni san. Toliko je od mene zaslužio. Ako pak pop Risto Radović umre prije mene,svaki dan ću u govoru ili u pisanju pominjati njegova nepočinstva, da mu ne dam spavati u grobu.
U snu sam, u kafani udruženja Slobodan Princip Seljo, sjedio sa Spalem, koji me pitao: „Što ne odstrane ovu ološ?“ To je bilo rečeno na adresu muslimanskog Sarajeva. Rekao sam mu svašta. Počeo sam pitanjem: „Đe će ološ no u kafanu? I ti si u kafani obična ološ!“, a završio tvrdnjom koja je, uostalom, bila sasvim tačna, da je njegova velika pamet bila jalova: “Za 78 godina života napisao si samo doktorsku tezu“.Jalovije a pametnije muške osobe moje oči nijesu viđele . Mada je pokojni Kasim Prohić, koji je napisao gomilu knjiga, u jednom društvu, kad je neko rekao nešto slično mome mišljenju o Spaletu, kazao: “Ništa ja ne znam je li bolje ovo moje ili ono njegovo”.

Onam zašto je Spale ostao u ratnom Sarajevu, čemu se Sado čudio: nije mogao sa četnicima koji su mu, u drugom svjetskom ratu pobili ne znam više koliko članova familije.

Spale je čitao ono što sam u ratu pisao protiv Karadžićevih Srba, i jednom rekao Njegoševim riječima: „Imaš pravo, ali ne toliko“. Kad je procenat alkohola u njemu bio veći nego uobičajeno, zalaufao bi se i svašta pogano mi napričao, a ja sam uzvraćao: „Ti si ženu i kćer smjestio na sigurno. Te ako tebe ubije četnička granata, vrlo važno, naživio si se. Ali moja žena i dijete su u Sarajevu, i to mi daje pravo da pišem protiv Rašovih Srba ono što mislim, bez dozvole i tvoje i takvih kao ti“.

Prije rata, njih troje su živjeli u stanu Spaletove punice, mislim da je bila Hrvatica, kao i moja, i za vrijeme opsade Sarajeva ostao je sâm sa starom. Još pamtim kako nam je pričao da joj je jedared donio cvijeće, a ona ga pitala: “Što mi, mjesto cvijeća, nisi donio mesa?“.Spale je odvratio: „Uhvati se, gospoja, za guzicu, i eto ti mesa“.

Spale je bio jedina osoba koju je, za 48 godina našeg zajedničkog života, moja Gordana išćerala iz kuće. Došao nam je, dakako, pjan.Tih dana od raka je umro Mushin Rizvić, naš kolega sa Filozofskog fakulteta. Pamtim da je Spale je rekao: „Nije umro od raka, nego je crkao kad je shvatio da od džamahirije nema ništa“.

Meni je Muhsin bio drag, pored ostalog zato što me znao zaustaviti na falkultetskom hodniku i reći: „Znam da voliš priče iz staroga vakta. Evo ti jedna“. Da sam ih zapisivao, danas bih imao ciklus usmenih priča Muhsinovih, ali sam se uzdao u svoje moćno pamćenje. Koje je takoreći prekonoć isparilo. I Muhsin spada u pokojnike kojim ću zauvijek ostati dužan: kao da mi je na čuvanje ostavio imovinu koju sam prokartao. Ali ovu sam priču zauvijek upamtio.

U Sarajevu, prije drugog svjetskog rata, živjela je ženska, potom je Muhsin dao njene generalije koje nisam upamtio, a na osnovu njenog njezinog nadimka Tifa nije se moglo pouzdano znati je li bila muslimanka ili vlahinja. Bila je vrlo slobodoumna, jela je i pila u kafanama sa sarajevskim gazdama, pušila na muštiklu, a ni muško joj nije bilo nije mrsko. I enfendija taj i taj, pa ponovo Muhsinove generalije, kojih se naravno ne sjećam, jednom joj kaže: „Ženska glavo, ti još da šmrčeš burmut, svaka bi ti rupa ćejf imala“.

Ove Muhsinove pričice sjetio sam se pri kraju opsade Sarajeva, ili je to bilo odmah iza Dejtona, i o njoj sam u novinama napravio esejčić gdje sam citatom pokazao da ovo nije ni muslimanska, niti vlaška priča, nego bosanska. Znam da sam njegove priče, kad ih čujem na hodniku, često komentirao, vaktile ništa od onoga što mi se dopadalo nije smjelo ostati bez moga komentara, kao da sam bio mtva straža esha jezika, ali se ne sjećam ničeg, jedino pamtim da Muhsin u tim razgovorima bio nagodan. Bosanski rečeno. A danas bih kazao: ne mogu da se, na našem jeziku, sjetim konteksta u kojem bi leksem rupa imao takvu snagu.

Gordana je pitala Spala: ima li vijesti od svoje žene, zaboravio sam joj ime,i kćerke Jadranke, kojoj sam iza rata predavao na opštoj književnosti, znam da je bila jako pametna i još se sjećam da sam joj, kad je konukurisala za postdiplomsku stipendiju, napisao preporuku u kojoj nisam ništa slagao.

Spale je znao da su njegova žena i moja Gordana bile skupa u porodilištu, možda su čak isti dan rodile, stoga je njeno pitanje bilo posve prirodno, ali je odgovorio: „Šta imaš TI raspitivati za moju ženu i šćer?“ Gordana je povilenila i rekla; „Smjesta napusti ovaj stan. Nešto slično mi je rekao Rajko Nogo, ali u kafani, ne u mojoj kući“. Spale je pogledao u mene, ali iz mojih očiju mogao pročitati jedino pitanje hoće li čim prije izvršiti ono što mu je Gordana naredila. Obuo je cipele, otišao, i nikad ga više nisamo vidjeli.

Jednom, u hotelu Evropa, valjda su bili Sarajevski dani poezije, pjesnici su nazdravljali svemu i svačemu, čak i ekseru na koji Bog vješa gaće. U neka doba, Gordana je predložila da nazdravimo za zdravlje Petra Noga, mlađeg Rajkovog sina koji je rođen kao sedmanče, jer je iz majke pobjegao od žutice, radilo se o rezuz faktoru, i dva mjeseca lebdio između života smrti. Rajko nije znao čak ni da li želi da mu sin preživi, jer mu ljekar kazao: ako i preživi, ostaće defektan.

Srećom, sve je završilo kako treba, i Ćamil Sijarić, kad mu je Rajko telefonom javio da je sa Petrom sve u redu, radosno je viknuo: “A znao sam ja, boga mi. U nas ima izreka: vlaščadima i paščadima ne može biti ništa“! I danas nasmiješim se, i to vrlo široko, kad se sjetim Ćamilovih riječi koje su bile pune ljubavi za vlašče. Treba li reći da smo ja i Gordana, koji smo deset godina čekali da se rodi Ivana, dva mjeseca dušom učestvovali u Noginoj nevolji.

Na Gordaninu želju da ispijemo za Petrovo zdravlje, Nogo je uzvratio: „Hajde, ne pretvaraj se. Kako ti, nerotkinja, možeš istinski željeti dobro mome sinu. Iz očiju ti bije zavist i praznina“.

A šta je na to kazao Gordanin muž? Ćutao je. Prije rata, Marko Darinkin je bio veliki pizdun. Od čega se, od početka rata naovamo, liječio i tako što je o zlikovcima, nitkovima i lažovima napisao jedanaest knjiga. Koje su pouzdan dokaz ne samo da pisac pravi knjige već i da knjige prave pisca.

Ovaj tekst ću završiti običnim riječima o Gordani: „Nekada sam zborio miloj: / Ja sam tvoje vječito đače. / Ti si moja najveća dika. / Valjaju ti oči Venedika. / Sad mi ostaje jedino da plačem: / Sve je to bilo, bilo, bilo“. Stih u kurzivu pozajmljen je od Aleksandra Bloka. I prje nego što sam ustinu doznao šta kaže, ta obična riječ me ponavljanjem raspamećivala.

 4,402 total views,  2 views today

Komentariši