Goran Simić : “Crni Haknpuc”

This post is also available in: Bosnian


Goran Simić

PJEVANJE PJESME

Pjevaju bunkeri, pjevaju granice,
pjevaju zidovi, pjevaju podmornice,
pjevaju trudne nuklearne krstarice sa čudnim glavama beba u utrobi.
Pjevaju odlikovani heroji kada pođu na groblje neznanih vojnika.
Tamo u vukojebini nema ni ograde između groblja i šume
jer vukovi nikada ne raskopavaju grobove
plašeći se zaraze.

Nema rime među žrtvama, samo žrtve među rimama
jer pjesmu vode sve rijeđi svjedoci
što nas dnevno hrane kostima naših bližnjih
i rado su viđeni na televizijskim kanalima u vrijeme kada djeca već zaspe
a očevi posežu za flašom rakije. Zapjevaju po koju vojničku pjesmu.
I ujutro se izvinjavaju.

Pjevaju ptice glasom promuklim od suzavca,
pjevaju stabla u šumi obilježena brojevima za sječu,
pjevaju žrtve refrena jer refreni su žrtve
kada se u šumi pojavi drvosječa sa motornom pilom u rukama.

Sami sebe pjevaju stari šlageri
kako ne bi povrijedili stare šlagere u pidžamama.
Pjevaju stare ispeglane uniforme u ormarima
i svi u kući se smiju kada se u tekstu pojavi osvojena planina
jer svi već znaju da se radi o običnom brdu.
Iako, tu i tamo, pojavi se riječ ljubav
kada se junački zapjeva katren u četvercu
a slobodan stih se zbog srama sakrije
pravo u ormar.

Pjevaju hidžabi skrojeni od kuhinjskih krpa,
pjevaju časne sestre u crnim odorama ne bi li se rimovale
sa gladnom djecom u izbjegličkim logorima,
pjevaju jagnjad, pjevaju telad, pjevaju krmad, pjevaju pilad,
pjevaju zubi, pjevaju stomaci, pjevaju zamrzivači, pjevaju treći zubi.
i nikako da se uhvati zajednički refren.

Da li to pjevam o strukturi pjesme?
O nijansama koje pomiruju glasove?

Sram me bilo ako je tako.
Ali, gle, mene
još uvijek me nije stid da pjevam.

CRNI HAKNPUC

Bez kucanja na vrata
u moj mali podrumski stan banuo je Crni Haknpuc.
Pročitao je moju pjesmu i rekao :
Ovo ti ništa ne valja!
Nemoj nikada nuditi pjesmu koju nisi sam sažvakao i pojeo.
Jesi li ikada pojeo pohovanu pljeskavicu napravljenu od zemlje.
Nisi.
I otišao je a da mu nisam upamtio ni lice.

ODOH U KAFANU

Kada se u mom kaputu probude moljci
moja draga me odjene u svečano odijelo
i poljupcima isprati
ka onoj mojoj omiljenoj kafani
u kojoj se sreća plaća osmijehom
a tuga liječi tiketima državne lutrije.

Samo da iza ponoći ne počnem pjevati
u sebi.

Tamo, pred mene stigne piće od mog raspjevanog školskog druga
koji baš taj dan slavi godišnjicu razvoda.

„ Po nalogu Suda mi je uzela kuću i još nije saznala da je puna termita.
Od tada pjevam svaki dan. To se zove ljubav“.

Nazdravimo u to ime.

Sljedeće piće stigne od našeg mesara
koji baš taj dan slavi datum kad mu je kasirka pobjegla sa mjesečnim pazarom.
Od tada se budi svako jutro i zapjeva. Ni ne prestaje cijeli dan.

„Otvorila je kafanu, zaljubila se u čestitog kelnera,
koji mi svaki mjesec šalje onaj dio novca koji mi je pokrala. To se zove ljubav“.

Nazdravimo u to ime. I zapjevamo.

Onda stigne piće od našeg omiljenog pekara
koji nam kaže kako mu je ljubomorna žena u zoru u Pekari odvrnula plin do kraja
i sama se ugušila.
Ko na to ne bi zapjevao.

„Znala je da sam bio u to vrijeme u kafani,
Koja je to bila ljubav, pa je ti ne opjevaj“.

I tako sjedimo i jedemo mesarevo meze,
pijemo piće od raspjevanog budućeg mladoženje
jedemo hljeb koji smrdi na plin
i skupa pjevamo neku pjesmu kojoj niko ne zna tekst.

„O čemu ste pričali cijelu noć“, pita me moja draga,
kad se vratim u zoru.

O ljubavi smo pričali draga,
o ljubavi,
i cijelu noć smo o ljubavi pjevali.
I otrijeznim se kad pomislim da će me pitati
da joj otpjevam neku od pjesama
koje smo pjevali do zore.

PAR SUZA ZA PSA TORNJAKA,
PAR SUZA ZA MENE

Imao sam psa Tornjaka.
Pravog Bosanskog.
Mudrog i postojanog. Mudrijeg od mene, pastira,
kojem je grad oduzeo dušu i ispljunuo me kao žvaku.
Da odem u brda.

Nisam morao brinuti kada ću zorom izvesti ovce na ispašu
jer me je Tornjak budio.
Nisam morao brinuti ni šta ću ručati jer bi se Tornjak
oko ručka pojavio sa jajetom divlje guske ili divljim zecom.
Još da mi je prije spavanja donosio četkicu za zube
gdje bi mojoj sreći bio kraj.

Ovce su ga slušale kao svoga.
Jednostavno smo srasli jedan za drugog.

I on je mene slušao kao svoga
i nikada me nije prekidao kada bih svako veče zapjevao
pjesmu o gradu koji volim.

Dole u dolini, supruga mi je služila samo za to da je tješim,
Kad se žala zato što ne živimo u gradu
kao sav normalan svijet nego na vrhu brda sa ovcama
i da mi zabranjuje da pjevam.

Tako je procijenila, da li iz ljubomore, da je moj Tornjak postao
suviše star i trom pa je dovela mladog psa Ovčara da ga zamijeni.
Nisam imao ništa protiv mladog Ovčara, ali on nije znao zajaukati kad god bih
u sumrak zapjevao pjesmu o gradu iz kojeg sam otišao.
I staviti mi glavu na rame.

Prvog jutra je mog Tornjaka lancima zavezala za ogradu
kada sam odlazio sa ovcama naa ispašu.
Nedugo potom Tornjak se pojavio na radnom mjestu pored ovaca
vukući za sobom cijelu ogradu. Makar da odurla refren moje pjesme tugovanke.

Noću je cvilio kao da umire kada bi ga moja supruga stavila u lance.

Drugog dana moja supruga ga je svezala za bunar ispred kuće
ali Tornjak se opet pojavio na radost ovaca vukući za sobom
ono što je preostalo od bunara.
Cijelu noć je cvilio kada g je supruga lancima okovala za kućni prag.
Kao da je pjevao rfren pjesme o gradu. Kao pjesmu oproštaja.

Trećeg dana
moj Tornjak se nije pojavio među ovcama.

Kad sam se vratio
nije ga bilo niti kraj srušene ograde. Uzaludno sam pjevao pjesmu o gradu
jer nije bilo refrena.
Nije ga bilo niti pored srušene ograde,
niti pored srušenog bunara,
niti pored srušene kuće.
A i žena mi je nestala. Vratila se u grad

Noću čujem Tornjaka kako me jaukom prati
odozgo sa vrha planine,
kada zapjevam pjesmu o gradu koji volim
ali se ne vraća.
Tako sjedim u kući bez krova, u kući bez ograde i bunara
i pjevam onu istu pjesmu bez refrena Tornjaka
i jedva čekam proljeće
da pođem gore, u planine sa ovcama, da se sretnemo
i odćutimo refren gledajući svjetla grada. Tamo dole.

On će otćutati pjesmu jer je takav kakav jeste.
I ja ću tiho, u sebi, pjevati pjesmu o gradu jer sam takav
kakav jesam.

ISPOVIJEST GOLUBA NAKON PROTESTA
U PARKU MIRA

Kada se i ovi protesti završe,
ma kako se završili,
makar se hranili neko vrijeme,
izgaženim posterima na kojima stoji fotografija mene,
okruženog debelim kćerima i suprugom na dijeti

neću se gaditi onih koji su bili najbučniji pred mikrofonom
što su se smjenjivali u pjevanju Državne Himne.

Neću se gaditi onih mirnih revolucionara koji su pobjegli kućama
Sa pospanom djecom
prije nego je počela kiša.

Gadiću se onih koji nisu došli da učestvuju.

„Dajte nam više demonstracija“, graktaće koristoljubive Svrake
graktajući Državnu Himnu na graktajućem jeziku.
Pri tome računajući na vrijeme kada će se gomila protestera razići
jer valja navaliti na nepojedene hamburgere u smeću, čips i kikiriki
prije nego u park nagrnu čistači smeća.

„Dajte nam više demonstracija“, pjevaće Jastrebovi ušuškani u oblake iznad grada
računajući na Vrapce ošamućene od dima duvana i marihuane.

„Koga god da izglasaju na Izborima neka to bude drug Tito koji nam je ostavio
čiste planine i zaštićene rijeke“, zapjevaće Orlovi sa okolnih planina.

„Smrt Golubovima kao simbolu mira!“, gugutaće Golub kojeg su podmitili
da za vreću kukuruza uzvikuje ono što ne misli.
Previsoko u vasioni javljaju se Zvijezde:
„Čule smo da nas pominje svako od demonstranata ali ništa nismo razumijele
jer smo isuviše visoko“.

A ja, gledajući svake Subote taj metež ljudi u raznobobjnim majicama
udebljao sam se toliko da više ne mogu poletjeti ni do susjednog krova.
Da zagugučem kroz prozor onim mladim revolucionarima, koji malo-malo
zapjevaju Himnu naše stare države
a koji neće shvatiti moj prezir
zbog toga što se nisu pojavili na protestima.
Niti ove Subote. Niti će se pojaviti u ponedjeljak.

Iza svih njih će ostati brdo osušenog hljeba,
taman da se udebljaju Svrake, koje će pojesti Jastrebovi čim im otežaju krila
od debljine.
Potom će Orlovi napasti debele Jastrebove dok punih stomaka budu kunjali
na krovovima grada u kojem s dešava revolucija.

Kao da se tu krug zatvara i o tom neće pisati niti jedne dnevne novine,
niti će se iko upitati :“A gdje su u svemu ovome Vrapci, vječni proleteri?“

Nema ih nigdje. Sakriveni ispod nastrešnica čekaju da pozobaju ono mrvica
koje preostanu iza demonstranata i kamiona Gradske čistoće.
I šćućureni cvrkuću napola zaboravljenu Himnu neke davne Domovine.
I čekaju sljedeću Subotu. Da prospu iz sebe silnu količinu izmeta
po posterima na kojima stoje uveličane fotografije Goluba sa porodicom.

Subota dolazi. Samo da ne počne padati kiša

koja će otjerati kući djecu da završe domaću zadaću o debelim golubovima
koji su postali toliko debeli da su izgubili čak i krila.

KRALJICA ŽIRAFA

Jedino su se rakuni bunili kada je na Izborima Žirafa postala Kraljica
Naše Šume. Dobila je izbore jer je šumu mogla posmatrati odozgo
i jer je uveče tako divno zvonko pjevala uspavanke da su djeca odbijala da zaspu.
Čak i djeca Rakuna.

Kad su joj na imenovanju uručili veliki Kraljičin štap do visine njenog lica
otpjevala je nekoliko pjesama uspavanki tako da su svi pozaspali
i aplauz je izostao.

Pogotovo aplauz Rakuna.
Koja beštija, govorili su Rakuni, dabogda crkla što prije, dabogda joj glas otkazao,
Dabogda joj ne usvojili Zakon o zabrani psovanja, i Zakon o besplatnim Obdaništima,
I Zakon o Pomoći siromašnim životinjama,
i Zakon o Besplatnim Staračkim Domovima,
i Zakon o Besplatnim Odmaralištima, i zakon o Zaštiti Radničke Klase.

Na radost Rakuna i na žalost ostalih stanovnika Naše Šume
Kraljica Žirafa se počela smanjivati a zvonki glas kojim je pjevala uspavanke
postajao je sve tamniji i sve više oronuo.
Toliko da su i sama šumska djeca zatvarala uši.

Uskoro je Kraljica Žirafa hodala pogrbljeno oslanjajući se teško
a svoj Kraljičin štap. Savila se skoro do zemlje.
I predala je svoj Štap nasljedniku Rakunu, taman toliko velikom
da se kao novi Kralj Rakun može osloniti dok proglašava novo Kraljevstvo.

A Kraljica Žirafa je završila u staračkom domu ni sama ne znajući
kako je tako mlada toliko pala sa zdravljem.
I zašto tako teško pjeva
bliža zemlji nego nebu.

Tajnu je znao samo Rakun koji ju je naslijedio.
A on je mislio: Da joj nisam svaki dan skraćivao Kraljičin Štap,
iz dana u dan, dok nije došao do moje visine
ne bih se domogao Prijestolja još dugo
još dugo, još dugo.

SARAJEVSKA KAMELEON PTICA

Priča se da se negdje prije rata u Sarajevu pojavila Kameleon Ptica.
Nikada je niko nije vidio. Nagađalo se i izmišljalo kako izgleda,
i u to vrijeme lokalne vračare i žene za liječenje od uroka
bile su najtraženije osobe po pitanju Kameleon Ptice.
Jedni su izmišljali da izgleda kao sami Đavo,
drugi su je izmaštali kao pticu sa krilima od suhog zlata,
treći su na kuće ugrađivali duple prozore da se ne bi čulo šta se u kući priča i planira.

Ali niko je nikada nije vidio.

Jedino što je svaki Sarajlija znao bilo je da Kameleon Ptica
čuje i pamti svaki ljudski razgovor
koji zna prenijeti istim glasom kojim je svaka riječ izgovorena.
Kome će i kada doći pod prozore i kome će čije tajne prenijeti ostalo je zagonetka
u gradu koji se naslanjao na staru mudrost : Neka svako vidi šta radim,
ali neka niko ne zna šta mislim.

Kada bi se nad gradom čula Sevdalinka Kamleon Ptice znalo se da će se neko obradovati
i da će neko oplakati.

Pričalo se sve one jadikovke i radost Sevdalinke potekle od Kameleon ptice
jer da se nekada pjevala drugačije.

Djevojke za udaju ponekad bi otvarale srca majkama žaleć se na udavarača
koji već godinama ne pominje ženidbu. Šta bi bio razlog, osim otvoreni prozori,
kad bi se nerijetko u zoru pojavio isti taj momak da zaprosi djevojku.
Sa druge strane, neki od momaka su se naprečac prijavljivali za vojsku
Ili bi glavom bez obzira pobjegli u neki drugi grad.

Trgovci u Čaršiji su i voljeli ili ne voljeli tu Kameleon Pticu.

Jedan trgovac sa Sedrenika se već je utanačio da otkupi uštavljene ovčije kože
od kožara prekoputa ali se predomislio preko noći i odustao.
Kažu da mu je neki glas kroz prozor došapnuo da su kože vlažne i pljesnive.
Pokazalo se kao tačno.

Šta reći o leziljeboviću sa Vratnika koji se od rođenja oženio rakijom,
pa je po jeftine pare prodavao godinama očevu kuću
tvrdeći da je u temeljima kuće uzidano deset ćupova zlata.
Pa se odjednom otrijeznio preko noći, počeo kopati temelje u potrazi za zlatnim ćupovima.
I našao je ćupove sa zlatom. I obogatio se. I više ni kap rakije nije popio.
Kleo se svim i svačim da mu je te noći neki glas starca došao kroz prozor
i posvjedočio da je isti taj glas vidio te ćupove kad su zakopavani.
Jedino mu je Kameleon Ptica mogla to prenijeti.

Uskoro su gradske Kafane utihle.
Pričalo se u pola glasa i cijelo se Sarajevo pretvorilo u šapat.
Trgovci su se dogovarali šapatom na uho,
žene su plakale u sebi,
strahovalo se od novog dana kao od novog skandala.

Nikakve fajde nije bilo ni od takmičenje u lovu na ptice što ga je Gradonačelnik organizovao
ne bi li Sarajevo glasno progovorilo nije pomoglo.
Ništa pernato i ustrijeljenošto bi palo s neba na zemlju nije ličilo
na čaršijsku maštu o Kameleon Ptici.Nastradalo je tek nekoliko golubova i pokoja svraka
a pjesme Sevdalinke su se pjevale u tišini. Ili u sebi.

Kad je rat pokucao na vrata grada isčezle su i priče o Kameleon Ptici
a Sevdalinka je jednostavno prestala ili se pjevala na vojnički način.
Razgovaralo se suviše glasno.
Neki tvrde da je Kameleon Ptica jednostavno spašavala glavu predviđajući užas.
Neki tvrde da je naprosto umrla od tuge kada je shvatila da je izgubila svoj vlastiti glas
sa kojim je rođena pamteći tuđe glasove.
Ko zna.

I ja sam na neki način Kameleon Ptica.
Ušuškavam maštu u gnijezdo grada
ne bi li poletjela i zapjevala.
A opet me je strah da će neko pomisliti
kako je istina sve ovo što govorim.
Svojim glasom.


Goran Simić, pjesnik, prozni i dramski pisac rođen je 1952. Autor je dvadesetak knjiga poezije, proze kao i dramskih tekstova za djecu. Knjige su mu prevedene na petnaestak jezika a za svoj rad je više puta nagrađivan u BiH, Kanadi i Americi. Poezija mu je uvrštavana u više antologija BiH pjesništva kao i Antologije svjetske poezije. U blizu 50 godina bavljenja književnošću bio je urednik nekoliko časopisa, osnivač „Bosanske Vile“, izdavač, osnivač knjižara, gost pisac na tri Univerziteta u Kanadi gdje je nakon rata boravio petnaestak godina. Autor je dvoje odrasle djece i poočim četvoro pasa lutalica kojima je pružio dom. Iz Toronta se vratio u Sarajevo 2012. godine gdje od tada živi.

 265 total views,  5 views today

Komentariši