Goran Sarić : “Lastavice”

This post is also available in: Bosnian


Slika

Očevu sliku,
koju drži iznad kauča na kojem spava,
katkad okrene ka zidu.
“A što, mati?”
“ ’Nako. Naljutio me noćas.”

Ne pitam kako ju je mogao nareziliti onaj
koga već frtalj vijeka pokriva crnica.

Što ju je, bit će,
iznenada pregorio,
ostavio samu u pustoj kući.

Nama, koji smo je, uz rat,
takođe napustili,
ništa ne prigovara.
Naše slike – ikone!

On je on,
a mi smo njeni anđeli.

Kad je zauvijek otišla,
prije povratka u Novu Zemblu,
sve raspremim,

A Njegovu sliku ostavim tako,
na polici.
Valjda će se sad,
kad na istom su mjestu,
konačno izmiriti,
pa možda i,
opet,
zaljubiti
u lijepog brkajliju.


Lastavice

Na malu terasu
s pogledom na brda
doselile se laste.
Zaposjele lusterić,
i tu napravile gnijezdo.

Ništa ljepše, reče je mati.
Ali se brzo ujede za jezik.
Brabonjak joj ka(k)nuo
ravno u kafu!

Poslije smo danima,
čistili terasicu
sve dok jednom
nisam zgrabio metlu s velikom drškom
i rasturio im kuću.

Nisu se vratile.
Uskoro je omrknuo rat.


Gvozdeni kikot

Polica za knjige i fotke.
Na najvišoj:
Andrić, Tariq Ali, Cotzee, Klaićev, zlata vrijedan, Rječnik stranih riječi…
Ali i slika:
plaža, karirana ležaljka,
i Ona,
još djevojčica,
u haljinici,
stidljivo skupljenih koljena.

Na onoj ispod (Eco, Grčević, Grosman, ),
tri od-usta-do-usta nasmijana sina,
sa šiljastim šarenim kapama.
Harlekini!
Kraj njih, omot od čokolade
sa Maršalovom slikom.
Da nam se, k’o bíva,
vrati.

Ispod
(Japin, Kolakovski, Kadafi, Česlav Miloš, Dizdar),
još dvije žene mog života:
majka i ujna,
na prvom poratnom izlasku na Boračko.
Majka k’o čvarak,
zebe,
a ujna,
s cigarom u jednoj i šćapom u drugoj,
drsko zuri u kameru.
Iza njih, skelet šumareve spaljene kuće.
Kažu da ju je,
sve ridajući,
sâm zapalio,
kad su mu “njegovi” rekli da je,
iz taktičkih razloga,
mora napustiti.

Soba se polako puni glasovima,
tihim žamorom,
šapatom
ćućorom.
Gvozdenim kikotom.

Kao na vašaru,
ili na procesiji.

 761 total views,  3 views today

Komentariši