Čahure straha, kosmosi sna – hipnizam Magdalene Blažević

This post is also available in: Bosnian

Magdalena Blažević, Svetkovina, Kontrast, Beograd, 2020.

PIŠE: Lamija Milišić

Dakle, kako? Ja „jesam“. Ali sebe još nemam. Prema tome, mi još nigde ne znamo šta smo, suviše nečega nedostaje. (…) Pa ipak, to „jesam“ sebe nema, mi ga samo životarimo. Sve se ovde može samo osetiti kako se tiho kuva, pomalo kipeći.

– Ernst Bloh, Experimentum mundi

Pripovjedačka je uloga instanca moći. Da je tomu slučaj najočitiji su primjer sveznajući i nepovjerljivi narator/ka. Drugim riječima, ta moć proizlazi iz znanja, iz viška informacija koje ostaju odsutne u književnom tekstu, no pripovijest nas na njih upućuje kroz iskričava ukazanja istih. Pojam instance u prvi mah priziva distancu (usputno primijetite njihovu fonemsku bliskost) – koja u biti proizlazi iz ideje naratora/ke kao subjekta koji opaža. Lik nikad zaista ne opaža naratora (čak ni u intradijegetskom slučaju; čak ni u dobro uštimanoj fokalizaciji). Međutim, u slučaju debitantske zbirke kratkih priča Svetkovina Magdalene Blažević, naslućuje se komešanje odnosa narator-lik.

Krenimo od same strukture djela. Zbirka se sastoji od dvadeset pet kratkih priča, tematski obuhvaćenih u pripovijesti o zloj ženskoj kobi, o fatalnim strategijama patrijarhata, o majčinstvu, o sunovratu. Već će vas uvodna Uspavanka uputiti na ove teme, istovremeno naglašavajući osjećaj invazije prirode, uopće invazije (fiktivne) okoline u protagonist(ic)u. Možda ćete čak početi zamjerati naratorki radi te invanzivne stilizacije, poetizacije mjesta radnje, zbog kog se sama radnja zasjenjuje. Međutim, nakon što pročitate jednu od Magdaleninih priča, kratkih i skrojenih u britke redove, zavest će vas ta ista poetizacija, u invaziji ćete početi tražiti posredne tragove radnje i u njima prepoznati lice glavnog/e junaka/inje.

Proza Magdalene Blažević upravo navodi čitatelja da pomno prati jezik kojim se radnja odmotava – taj jezik je toliko prodoran, da čitatelju rečenice diktiraju dah, uređuju disanje. Cijela stvar je tehnički, naratološki vrlo zanimljiva. Zbirka počinje s prvih par kratkih priča ispripovijedanih u trećem licu, a sam diskurs naratorke vas vrlo šturo, hermetično izvještava o radnji. Sve se odvija u krupnom kadru. Trik je u tome što su tu stvari bliske do neprepoznatljivosti. I upravo na toj granici neprepoznatljivosti operira Magdalenin pripovjedački glas – on riječi u rečenici uredbuje u izvještaj, ali pri tom tu izvjestiteljsku vanjštinu gustim poetskim jezikom deformiše u nutrinu glavne/og junakinje/a. Time se postiže igra moći, između dominantnog naratorskog glasa i književnog lika. Radi krupnog kadra nestaje ona ranije spomenuta distanca, a samim tim naratorka pristupa gradnji lika drugačije – ona raznolike likove žena u svojim pričama ne vidi kao učahurene ličnosti u borbi s vanjskim svijetom, već vrši distorziju tih ličnosti… Svaka od tih žena se širi po svim mogućim rubovima teksta, dešava se disperzija lika u vanjski svijet, brisanje granica.

Da ne bi sve ostalo u ovako poletnoj, kritičarskoj igri riječi, slijede argumenti. Glava joj je okrugla zdrava jabuka. (str. 6); Noći su tihe svetkovine. (str. 29); Tjelešce joj tanka poljska preslica. (str. 111) U Svetkovini ćete svako malo naići na rečenice poput ovih – one nisu formulisane kao poređenje, već kao ogoljena metafora. Ne morate pogađati šta je okrugla zdrava jabuka, sam(a) narator(ka) vam daje njenu definiciju. Magdalenina naratorka daje nova određenja stvari u fiktivnom svijetu, ona ih nanovo definiše, a samim tim održava onaj ton pripovijesti kao izvještaja. Ovakvim rečenicama, naratorka postiže efekt transformacije (ranije spomenutih) vanjštine u nutrinu. Moglo bi se reći da začarava taj svijet koji vidi u krupnom kadru, kako bi on postao čehra njenih likova.

Repetitivnost stila je u svakom slučaju sigurna zona Svetkovine. No, ona predstavlja i izvjestan izazov ove zbirke, budući da ju prati namjerna repetitivnost motiva. Tu su: motiv žene na prozoru (Rusalka, Babydoll), motiv mrtvog djeteta (Mlin, Bulka, Kapa, Šaš, Patike, Mačka, pa čak u prenesenom značenju u Lutki i Narančama), motiv preljube (Mrtvačka ura, Uže, Kvočka), motiv bijega (Nar, Jorgovan)… Iako je prvih par priča napisano u trećem licu, zbirka se polako krene otvarati ne samo ka prvom licu/intradijegetskom naratoru, već i naratorskim pokusima kakav je npr. u priči Mlin, ispričanoj unatrag (ne toliko retrospektivno, jer ne zavisimo od naratorkinog/junakinjinog sjećanja, već od izvještaja); ili u priči Kapa, koju pripovijeda mrtva djevojčica u futuru (kao da se sugeriše predskazanje mrtvog – naratološkim se sredstvima proširuje činjenična radnja priče).

Ipak, ova naratološka ludičnost ponekad prijeti konfuznošću, kojoj će čitatelji možda naći slučaj u priči Rusalka. Tu naratorka različite stvari provlači kroz istovjetna poređenja/metafore, tako da one počnu sličiti. Na primjer, na početku kaže: Trepavice su bile smeđe u korijenu. Prema vrhovima glatka, bijela svila. (str. 107) Nešto kasnije opisuje četkicu za brijanje: Vlati na četkici pri dnu su bile vlažne. Tamnije. Pri vrhu nježne i suhe. (str. 109) Na ovaj način, Magdalena Blažević istinski i opojno luči ljepotu iz svog fiktivnog svijeta. Umnožavanje motiva poput ovih vlati/trepavica u Rusalki poetizira njenu radnju do ozbiljno zakučaste tačke. Dešava se distorzija svijeta pod fokalizacijom lika pa njegova/njena sudba se nekim čitateljima može učiniti neprepoznatljivom. U svakom slučaju nepristupačnom.

Stoga je proza Magdalene Blažević prkosna – za nju se valja potruditi. Svi ti raznoliki ženski (ali i muški, pritisnuti patrijarhatom) glasovi,  sve te neispričane, napola nijeme, od smisla udaljene i traumi drage ženske sudbine – naći ćete u Svetkovini (mada ove fraze već postaju ustaljenim u feminističkoj kritici i treba ih razbuditi). A onda ti glasovi često potonu, likovi skončaju, u većini slučajeva, kobno. Upravo se iz tog razloga ne treba praviti površna pretpostavka da je, budući da se radi o pričama sa ženskim protagonistima, zbirka Svetkovina feministička knjiga. Naprotiv, naratorska instanca moći s kojom je počeo ovaj tekst se kod Magdalene Blažević razvija u mjeri da postaje sam sebi svrha. Ostavljam otvorenim pitanje: gdje je tu nestao ženski lik i njegovo autentično iskustvo koje se utapa u naratorkinoj poetizaciji i smrtnoj presudi većini njenih likova; i još važnije: da li je to bila početna namjera ovog djela?

Neka vas (previše) ne zavede Magdalenina igra izlijevanja lika u tekst – sve je to pomno naratorski orkestrirano – što opet ne znači da to izlijevanje nije nekakav čin slobode. Komešanja.


LAMIJA MILIŠIĆ je književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnji je dopisnik časopisa za književnost i kulturu „Život“. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 1,127 total views,  6 views today

Komentariši