Andrej Nikolaidis: „Odlazak“ je priča o neizlječivo oboljelom čovjeku

This post is also available in: Bosnian


Razgovarao: Jasmin Agić


Andrej Nikolaidis: „Odlazak“ je priča o neizlječivo oboljelom čovjeku


Crnogorskog romanopisca i kolumnistu Andreja Nikolaidisa nije potrebno posebno predstavljati jer je malo onih koji nisu čitali njegove kritički intonirane tekstove. Nemilosrdan u raskrinkavanju ideoloških podvala, Nikolaidis je često bio meta javnih napada, a i danas se najviše pamti onaj režisera Emira Kusturice koji je „Nika“, kako je piscu nadimak, „poslao na sud“ tražeći zadovoljenje nakon opužbe za ugrožavanje časti i ugleda.
Za svoj rad Andrej Nikolaidis je nagrađen nekim od najprestižnijih književnih nagrada u regiji, a za roman „Mađarska rečenica“ (2017.) dobitnik je „Meše Selimovića“, priznanja koje se dodjeljuje za najbolji roman na jezicima BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
Poznat kao pisac koji se intenzivno bavi aktuelnom zbiljom, Nikolaidis je u svojim romanima pisao o društvenoj i duhovnoj stagnaciji, izazovima tranzicije i zataškavanju ratnih zločina, a kritičari njegovu književnost često opisuju kao oštru, direktnu i otvorenu.
U novom romanu “Odlazak“, koji je objavljen u izdavačkoj kući Buybook iz Sarajeva, Nikolaidis dalje razvija i razrađuje svoje opsesivne teme, a motiv samohranog oca svojevrstan je novitet u našim književnostima.

Roman „Odlazak“ donosi, koliko ja vidim, nekoliko formalnih i sadržajnih novina u književnostima naših prostora. Predlažem da intervju započnemo po nekom ustaljenom redu, s tradicionalnim postavkama razgovora. Naslov romana sugerira da je riječ o fikciji koja se bavi odlaskom, a njegov kraj ne iznevjerava čitateljska očekivanja. Samo kod Vas je riječ o dvostrukom odlasku, ili bolje o potpunom odlasku, jer kćerku protagonista usvaja žena iz Velike Britanije, a on sam skončava kao žrtva državno-mafijaškog ubistva. Kolio je taj krležijanski obrnuti trop zapravo osnovni motiv romana – glavni likovi odlaze zauvijek, dok se kod Krleže u pravilu vraćaju zauvijek?


Sad kad ste pomenuli, jasno mi je da ste u pravu. Nisam to imao na umu. Pretpostavljam da sam bio odveć fokusiran na motiv odlaska. Koji je, kako ste rekli, potpun. Odlazi, naime kći, čiji otac posljednje, kako bi se reklo, „atome snage“ koristi da je skloni iz ovog prostora koji su zaposjele države čije se zastave njišu kao ludačke košulje što suše se na vjetru. Potom odlazi i otac, koji je bolestan i zapravo nema šta da izgubi, osim svoje malodušnosti – stoga njegovo malo „herojstvo“ to i nije. Sa istorijske scene odlazi i muškarac kojeg on predstavlja. Zapravo: u romanu svi nekamo odlaze, prije svega junakovi prijatelji – neki u parodiju herojskog čina, neki među prezrene. Svi odlaze i sve odlazi – i sva sreća da je tako. Za mog junaka, svijet i život su nesnošljivi. On drži kako je najbolje što se o ljudskoj egzistenciji može reći to da će okončati. Ovo je knjiga o ljudima koji ne žele besmrtnost: o ljudima koji ne mogu zamisliti ništa strašnije od besmrtnosti. Zato je tragični kraj glavnog junaka hepiend. „Odlazak“ je priča o neizlječivo oboljelom čovjeku koji malu kći preda nepoznatoj ženi, da je odvede u Englesku, a njega potom ubiju. Pri tome, to je najveselija knjiga koju sam napisao: sa najviše nade. Ovo govorim bez trunke ironije: na kraju knjige sve je izvrsno, sve je najbolje što u datim okolnostima može biti. Dakle, čist, punokrvan hepiend.

Za naše književnosti neobična je i situacija u kojoj se nalazi protagonist romana. Naime, on živi sam sa malodobnim djetetom, curicom koja jedva da ima pet godina. Koliko ovako postavljena životna situacija ima inspiraciju u nekom stvarnom životu, makar je uvijek veoma nezahvalno tražiti izvore fiktivnih sadržaja u stvarnim životima?


Ja sam čovjek bez mašte. Sve što sam ikada napisao imalo je inspiraciju isključivo u „stvarnom životu“. Sav moj tekst je uzaludni pokušaj da sebi objasnim takozvanu stvarnost i život. Zapravo sam neprijateljski raspoložen prema mašti – ima nešto ogavno eskapističko u njoj. Za naše književnosti je mnogo toga neobično – a svakako neobičan jeste takozvani „samohrani“ otac čiji su najbliži prijatelji gay par. Jeste, za naše književnosti neobičan je čovjek koji svoju kći povjeri u ruke ljubavnici njene majke. Što će reći da naše književnosti u odstupanju od retardiranih pravila patrijarhata daleko zaostaju u odnosu na stvarnost, čak i onu našu.

Da sociolog struktuira razgovor vjerovatno bi prvo pitanje bilo zašto je u romanu majka odlučila napustiti porodicu i šta to govori o savremenom crnogorskom društvu? Kao pisac, moram dodati da je ovakav rasplet priče izuzetno neobičan za naše književnosti, koliko je taj motiv odredio sižejnu strukturu romana?


Majka u romanu napusti dijete jer sebe ne prepoznaje u jednačini ona=majka. Odnosno majka sa velikim „M“. Pretpostavljam da je jasno kako je žena koja napusti dijete i dalje majka. Pretpostavljam, još, kako je jasno da biti majka ili biti otac nije titula. Pretpostavljam, takođe, kako je jasno da za mnoge majke i očeve važi: najbolje što mogu učiniti za svoje dijete je da ga napuste. Bilo da ostaneš uz njega ili da ga napustiš, sjebaćeš svoje dijete. Ne može se odrasti neoštećen.
U pitanju je ženski lik koji sam počeo graditi u „Mimesisu“ – „Odlazak“ je, zapravo, nastavak, tačnije kraj tog romana, koji je imao open ending. Moj junak poznaje moju junakinju i u tom njenom činu ne pronalazi ništa iznenađujuće. Niti je osuđuje zbog toga. Koncept „osude sredine“ je za oboje neprihvatljiv i oboje to preziru – i koncept i sredinu. Napokon, on je nije volio zato što je nije, nego zato što je jeste poznavao. Tako da on kaže ovako:
„Kada je otišla, neki bi rekli: kada nas je ostavila, primio sam to mirno. Ionako bi se desilo, nakon još nekoliko mjeseci, možda i godina mrcvarenja. To što je napustila dijete nisam joj zamjerio. Naprotiv, smatrao sam to sretnom okolnošću. Za dijete bih se borio. Ta bi borba bila uzaludna, jer bi na koncu ono pripalo majci.
Ljudi govore: “Kakva je to majka koja napusti dijete?”
Ako želiš dijete, a nisi mu spreman trpjeti majku, kao što je bio moj slučaj: savršena.”

Uz mnogo odličnih esejističkih pasusa roman propituje i neke sada već potpuno etablirane društvene navike. Recimo opsesivno pomodarsko ustrajavanju u zdravom životu. Koliko je ta moda u suštini samo jedna vrsta kapitalističke omađijanosti u kojoj individua gubi slobobu a da toga nije svjesna?


Junak romana je alkoholičar i mizantrop na samrti – prirodno, nije pristalica ideologije zdravog života. Nije pristalica života, preciznije.
Ideologija zdravog života je dio paketa koji znamo pod imenom „First World problems“. To je, dakako, stvar ocvalog kapitalizma.
Što se slobode tiče…, mislim da ona nije visoko na ljestvici ljudskih potreba. Ljudi žele da imaju para i da imaju seks. Ako nemaju to dvoje, nedostaje im sloboda. Tada na scenu stupaju ideali. Koji su, uzgred, skupi. Bogati nisu dovoljno bogati da bi imali ideale: njih sebi može priuštiti samo fukara.
Još je Benjamin, u fragmentu „Kapitalizam kao religija“ iz 1921, primijetio da je kapitalizam religijski kult. On tvrdi da je kapitalizam jedan od najekstremnijih religijskih kultova u ljudskoj povijesti. Veli da je taj kult uokviren nesputanim slavljenjem bez sanjanja i milosti. Kapitalizam je, kaže, jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje. Svaka religija, ili religijski kult, posebnu pažnju poklanja pitanju prehrane i pitanju seksa. Kapitalizam nije iznimka.

S druge stvari ispisujete sjajne stranice o pušenju, koje se ne predstavlja kao „loša navika“ ili „smrtonosna navika“ nego kao potpuno individualan čin otpora teroru zdravog življenja. Da li je pušenje neka vrsta borbe za slobodu od kapitalističkih mehanizama manipulacije ljudskim umom?


Za mene i za mog junaka nije. On pušenje predstavlja kao takvo, no on, sarkastično, logiku sistema koristi da bi odbranio ono što sistem smatra nedopustivim. On i ja pušimo zato što nam je merak da pušimo, ne zato što se tako borimo protiv kapitalizma. On i ja mislimo da je u naše vrijeme borba protiv kapitalizma tek još jedan od kapitalističkih životnih stilova. Naravno, ne svaka i ne svačija borba. Ali uglavnom je baš to i tek to.

Ne štedite ni savremeni crnogorski kapitalizam i njegove tranzicijske i postranzicijske mehanizme osvajanja bogatstva. Koliko je ta kapitalistička kultura gramzivosti izmijenila način života, ljudske navike a u konačnici i izgled gradova. Naprimjer Ulcinja u kojem je smještena radnja romana?


Da, junak drži monolog, ili monologe o ružnoći gradova na crnogorskom primorju. Ako njega pitate, govorimo o letalnoj dozi ružnoće.
“Gledaš u put ispred sebe: sve, dokle pogled seže, beskrajno je ružno. Divlja naselja bez kanalizacije. Kuće bez fasade, ili sa rozim fasadama, kuće bez krova iz čijih zidova viri željezo, jer će vlasnik, čim dođe do novca, podići još jedan sprat. Svaki put kada prođete tim putem, bilo kojim putem, sve je samo još ružnije. Jer siromaštvo je ružno. Pohlepa je ružna. Bezakonje je ružno”, kaže on.
Najraskošniji primjerci ružnoće o kojoj govorimo nisu kuće siromaha, nego vile, zgradurine i hoteli onih koji imaju. Kuće ljudi koji su imali dovoljno novca da naprave bilo šta, a podigli su spomenike gnusobi. Crna Gora je društvo po mjeri tih ljudi. Mnogo puta sam rekao sebi: “Ako je njima ovo lijepo, ne usuđujem se ni pomisliti šta je po njima etično”. Naravno, to je tek dosjetka: vrlo dobro poznajem njihovu etiku, koja je jednako neskrivena kao njihova estetika. Zato sam oduvijek osjećao da sam u Crnoj Gori u neprijateljskom okruženju. Da se razumijemo, tako bih se osjećao i drugdje. Ali “drugdje” čovjek može biti anoniman – a to je blagoslov čiju vrijednost poznaju samo ljudi iz sredina koje ne poznaju anonimnost.

Kada govorimo o Ulcinju interesira me koliko je biti drugačiji teže i komlikovanije u manjim sredinama, u provinciji, nego što je to slučaj u metropolama? O tom fenomenu dosta pišete u romanu bilo da opisujete situaciju siromaštva, ili romske pomjerenosti na gradsku marginu ili potpune društvene isključenosti kakav je slučaj homoseksualnog muškog para Steve i Zorana?


Da, da… Pitanje anonimnosti je tek dio problema. Grad od 200.000 ljudi, kakav je Podgorica, formalno je veći od grada koji broji 20.000 ljudi, kakav je Ulcinj. Ali i jedno i drugo su „mala mista“. Ne znam kako je biti Rom ili gay, ali biti ja je bolje u Ulcinju nego u Podgorici. Svi mi znamo da postoje gradovi bez bulevara, ali ako niste bili u Podgorici, možda ne znate da postoje i bulevari bez grada. Ta činjenica je bitno odredila taj bulevar koji je glavni grad Crne Gore.

Dvije su mi stvari, isto tako, veoma interesantne. Prva je lik kafanskog komuniste Mirka koji svršava mrtav nakon jednog grotesknog pokušaja revolucionarnog ustanka. Ali, smrću se njegov „slučaj“ ne završava, jer se njegova posljednja želja ne može ispuniti. Naime, zaželio je da bude kremiran u državi u kojoj ne postoji niti jedan krematorij. Da li je za vas narativ o revolucinarnom preokretu svijeta jedna potpuna besmislica, kako se može protumačiti iz sudbine Mirka shvaćene u njenom alegorijskom značenju?


Nije besmislica. Ja samo mislim da svijet nije moguće mijenjati – čak ni na gore. Da je bolji svijet moguć, neko bi ga do danas već napravio. Imalo se kad. Što me ne čini konzervativnim: držim kako je jasno da o svijetu i poretku u njemu, poretku sagrađenom od laži, kako je pisao Kafka, mislim sve najgore, te se podrazumijeva da taj poredak ne želim konzervirati. Ja sam, prosto, skeptičan. Ono što je drugima vjera, meni je sumnja. Negdje sam čitao kako je Sidran – ako nije, ispričavam se – napisao da je ono što vidite 99 posto strah a jedan posto Sidran. Za mene važi ovo: ono što vidite je 99 posto sumnja i jedan posto Nikolaidis. A i u taj jedan posto ozbiljno sumnjam.

Ima u romanu, i to jako izražen, taj robinhudovski motiv. Svi ti poraženi marginalci kradu od bogatih kako bi spasili bolesnu djevojčicu. Otac žrtvuje i vlastiti život kako bi ona mogla živjeti u komforu zapadne Evrope. Je li to bajka, utopija ili ironija, to vjerovanje kako je neko od nas spreman žrtvovati se kako bi pomogao onome ko je materijalno ugrožen?


I bajka i utopija. Ironija nije – osobito ne u ovom romanu. Nemam ironijski odnos prema ljudima koji su spremni žrtvovati se za druge. Ono čega se gnušam su ljudi koji uvijek paze da ne stvore neprijatelje. Protiv njihove takozvane „umjerenosti“, koja se još predstavlja i kao „mudrost“, koristim i ironiju i sarkazam. Gnušam se mudraca koji su protiv svakog radikalizma, onih koji su radikalno umjereni. Živjeti i biti sa svima dobro, živjeti a ne stvoriti neprijatelje, znači nikada se doista ne založiti za nešto veće od sebe, za nešto drugo osim za svoju guzicu. Ako je to mudrost, moja je ludost.

Za kraj jedno pitanje koje se ne tiče vaše poetike nego više uloge koju pisac ima danas u društvu/društvima. Koliko pisci i angažirani intelektualci danas posjeduju moć da utiču na društvene fenomene ili da svojim mišljenjem oblikuju politiku?


Pisci još i imaju nekakav nazovi uticaj, koji to nije, naročito ako su kolumnisti, fejsbukče ili osnuju partiju. Ali njihova književnost taj uticaj nema. Kažem uticaj koji to nije, jer biti opinion maker ne znači biti uticajan. Mišljenje nije uticajno. Strah jeste. Pohlepa jeste. Štošta jeste. Ali ne i mišljenje.

 478 total views,  1 views today

Komentariši