Melida Travančić : STRAH OD SOPSTVENE PRAZNINE

This post is also available in: Bosnian


STRAH OD SOPSTVENE PRAZNINE

(Prikaz knjige priča Smrt u sedam poglavlja, Ervina Mujabašića, Planjax Tešanj, 2018.)


U knjizi priča Ervina Mujabašića Smrt u sedam poglavlja iz naslova je jasno, a u to ćemo se uvjeriti i tokom čitanja, da je tematski motiv knjige smrt. Ona je pokretač i života i pisanja. Smrt kao sastavni dio života, smrt kao čovjekova opsesija, smrt kao tema književnih djela, nasilna i prirodna smrt ovdje su jednako inspirativne. Mujabašić u zbirci od osam priča donosi svjedočanstvo o čovjeku, njegovom sasvim (ne)običnom životu i njegovoj tragediji. U pričama se govori i do detalja prikazuju neke od mračnih aspekata ljudske prirode: samoća iz koje često proizilazi smrt (ubistvo i samoubistvo), usamljenost, bolest koja se manifestira raznim psihičkim poremećajima, dok je, s druge strane, strast, ljubav i odanost, nerijetko i opsesija. Čovjek se možda i najviše plaši da ostane sam sa sobom, plaši se praznine u sebi i na tom dijelu, na tom unutrašnjem stanju Mujabašić posmatra čovjeka i njegove relacije prema svijetu, sebi i drugima. Iz stanja samoće proizlazi nezadovoljstvo, nesreća, a zlo koje se manifestira različito, ponekad je zlo usmjereno na sebe, ponekad na druge. Iz samoće proizlazi i čudno ili pomjereno ponašanje koje uzrokuje smrt i strah. Ove priče (kao da) nastaju, oblikuju se i postoje samo pod uvjetom da autentičan život isiše iz nekog ljudskog organizma. Pa nam ostaje pitanje da li je pisanje, uslovno kazano, stvaranje, ubijanje ili ipak način da se lakše podnese samoća.

Smrt u sedam poglavlja jeste knjiga koja oslikava vječnu težnju čovjeka da se suoči, da razumije i da prihvati smrt, odnosno da izađe iz prostora (najčešće zadatog u skučene okvire) ljudske spoznaje. U pričama se reflektira poetika i simbolika smrti i života, prikazane su obje strane, i ona u kojoj pulsira život, i ona koja je s one, druge strane u kojoj se život gasi. I sve je to utkano u realne i fantastične prizore, situacije i događaje u kojima se često prikazuju poremećena stanja ljudske svijesti, ponekad okrutne scene i zlo u ljudima, ili upliv magije kroz slike proricanja budućnosti. Snovi, buđenje, prolaznost, odanost, žrtvovanje sastavni su dio života i teme su Mujabašićeve knjige priča, o kojima on govori iz jednostavnog razloga: pokrenuti (čitatelja) na razmišljanje i suočavanje sa egzistencijalnim problemima i unutarnjim strahovima, kao i navođenja da se u svakoj situaciji može (i često treba) kazati ne pritiscima, ucjenama i životnim situacijama (ono što Ema nije učinila). Možda je bolje kazati da je u knjizi riječ o emocijama i psihičkim stanjima kroz koje prolazi obični čovjek koji u većini slučajeva živi sam (kao sudbinska odrednica) ili je u trenutku radnje izgubio nekoga bliskog.

Kako je već spomenuto, ove priče povezuje i ljubav, a najčešće je ona prikazana kroz bol zbog gubitka partnera (ili stvarnog ili onog oblikovanog u mašti, koji postoji kao iluzija,  npr. priča „Poslije smrti“). Gubitak ljubavi, jednak je smrti. Kroz nekoliko priča (npr. „Poslije smrti“, „Gdje dječaci odlaze da umru“, „Smrt u sedam poglavlja“) likovi na efektan način prihvataju, objašnjavaju, razumijevaju šta je to smrt/život, ali možda najbolje smrt opisuje Ema neposredno prije samoubistva.  

Znala je duboko u sebi da, iako su mnogi tvrdili i još uvijek tvrde drugačije, smrt ostaje jedina istinska nepoznanica u ljudskom trajanju, i da jedan može upoznati njezine okolnosti, ali nikada i nju samu; čovjek jednostavno ne može iskusiti smrt – promišljala je Emma – jer u smrti čovjek prestaje biti: čovjek više nije! (MUJABAŠIĆ: 74)

Izdvojeni dijelovi pojedinih priča pokazatelj su da pisati o smrti znači pisati o njenom pokretaču, o životu prepunom neočekivanih, čudnih i bizarnih situacija. Priče su izgrađene na napetim momentima i neočekivanim obrtima, poput ubistva ili samoubistva nekog od glavnih likova, najčešće iznenada i bez ikakve najave ili objašnjenja zašto je to urađeno, tako da  ostavljaju čitatelja zaprepaštenog i šokiranog. Ovdje je posrijedi postmoderno poigravanje žanrovima, tako da se često tokom radnje neke od priča susrećemo sa elementima trilera i krimi priče, posrijedi je ambijent i enigma vezana za izvršavanje zločina, a prisutna je i atmosfera napetosti. Radnje ovih priča imaju elemente čudesnog, nadrealnog i misterioznog, te se kroz njih potvrđuje da ljudska mašta nema granice, a da tekst možemo shvatiti i kao igru u kojoj se prepliće/ kombinuje stvarno i imaginarno, ono što je bilo sa novim i originalnim.

Mujabašić na dva ravnopravna načina gradi priče. Prvi je odnos čovjeka sa samim sobom, odnosno (ne)suočavanje sa sobom i problemima u/oko sebe. Drugi način jeste suočavanje čovjeka sa drugim, prijateljima, poznanicima ili potpuno nepoznatim ljudima. Osam priča koje su vezane istom temom, temom smrti, jasan su pokazatelj da čovjek nije ništa drugo do gubitnik, a to eksplicitno pokazuju životne situacije prenesene u priče koje upućuju na to da propast nije moguće izbjeći. Ovdje mnogobrojni likovi funkcioniraju kao „iščašene“, alijenirane (otuđene) po nečemu drugačije (ponašanjem ili sudbinom) individue. Govoriti o otuđenim individuama, ne podrazumijeva unutrašnje otuđenje nego se misli na stanje unutar priča u kojima postupci ili ideje likova postaju suprotstavljena moć što ih potčinjava. Alijenacija i ovdje funkcionira u najširem smislu: likovi su odvojeni od kolektiva, strani su kolektivu, izišli su iz ustaljenih društvenih normi. Navest ćemo najreprezentativnije alijenirane individue, mada svi likovi koje „susrećemo“ u pričama mogu ući u ovu kategoriju, ipak se svojom pojavom izdvajaju Pascal Kisch, pomoćnik glavnog patologa koji pokušava „spasiti smrt“, Maks Oblakov, čovjek koji „fotografira“ smrt (tijela umrlih), Akim Vetrov „sadista, napasnik, đubre i ne-čovjek“, Abel Krall, profesor na katedri psihološkog odjela za kriminalističko-homicidno ponašanje, sociopata Cain Stern i Mihovil Spleh, čovjek koji je zaboravio spavati, koji posmatra „smrt i truljenje“. Kako se i navodi u jednoj od priča ovdje su posrijedi likovi koji žive svoj život poput protagonista u filmovima čije lice možemo vidjeti na ekranima, na prvu, ni po čemu posebni, ali u njima, u njihovoj svijesti, sobi, poslu, glavama počinju da isplivavaju najčudnovatije misli, koje ih „tjeraju“ na neke doista začuđujuće i zastrašujuće postupke, pred kojima zdrav razum uzmiče. Likovi su (ili kao da jesu) u stanju pomjerene svijesti, a Mujabašić majstorski prikazuje njihove snove, želje, halucinacije, iluzije, vizije, kao i razne oblike psihičkih poremećaja. Svaki od njih je svojom pojavom ili ponašanjem prešao, narušio ili je u potpunosti srušio granice ustaljenih društvenih normi. Kao takvi, obitavaju na margini društva, a njihovi postupci i ponašanja od strane kolektiva su neprihvatljivi, jer i ubistvo i samoubistvo ni u jednom društvu nisu ni opravdani ni prihvatljivi.

Ervin Mujabašić kroz knjigu Smrt u sedam poglavlja oblikovao je diskurs o svakodnevnom životu i diskurs o njegovom završetku. Pričom i pričanjem smjenjuju se slike ljudi, događaja – pokazatelj koliko se život troši iz dana u dan. A misija pisca je da kaže ponešto o svakodnevici i ljudima koji u njoj žive i koji nisu nimalo „svakodnevni“. Mujabašić stvarnost preoblikuje u jednu drugu dimenziju, dodajući elemente čudnog i misterioznog, tako stvarno nastoji sačuvati u tekstu, odnosno kroz tekstualnu reprezentaciji stvarnosti.

Ono što nam je jasno jeste da knjiga Smrt u sedam poglavlja pokazuju raskoš pripovjedačkog glasa Ervina Mujabašića, iznimnu imaginaciju, umijeće oblikovanja drugih svjetova i osjećajnost da se gradi život pored života, dok autor kroz cijelu priču/e, do samog kraja drži čitatelja u stanju napetosti i nelagode. Iako nam se čini da se sve priče događaju mimo nas, mimo naše zemlje, negdje drugdje i daleko, one nas, zapravo, okružuju u našoj stvarnosti bližoj ili daljoj, u prošlosti ili sadašnjosti, na suptilan način suočavaju nas sa problemima u društvu, devijantnim likovima, zlom, nedaćama, strahom i smrti. Priče iz ove knjige dio su nas, dio naših života (preživljene/proživljene), ili se odvijaju pored nas i govore o ubrzanom vremenu u kojem živimo. U takvom vremenu Riječ nije samo poveznica teksta, nego i života transformiranog u priču, u knjigu koja je danas prava dragocjenost.

 548 total views,  4 views today

Komentariši