Goran Sarić: “Mala Meraja”

Ovih dana je u Zavidovićima sahranjen moj dobar poznanik i drug  još od prvih dana izbjeglištva u Holandiji Drago Parlov. Umro je, već sam o tome višekratno pisao, na za mene, ne mogu se drugačije izraziti nego: ukleti datum 4. jula. (Majčina smrt, amputacija…) 

Dirljiva mi je ta Dragina zadnja želja da ga odvezu sa sjevera i na vječni počinak polože u zemlju bosansku. Jer, iako mu cijela obitelj – supruga, sinovi, nevjeste i unuci – već dugo živi u Zemlji Lala i Kanala i niko od njih se, barem koliko ja znam, ne kani trajno vraćati u domaju, on je ipak htio da mu baš tamo, simbolički kazano: ispod njegove jabuke, bude posljednje počivalište.

Nije se, naprosto, primio u vlažnoj ravnici. 

I eto, kao moj skromni obol njegovom posljednjem ispraćaju, ova priča. Sve što je u njoj dirljivo i pozitivno neka ide na konto pokojnika, a ono što nije pripišite tvorcu ove priče. Na kraju krajeva, radi se o književnom liku, a ne o stvarnoj ličnosti. A to su, po definiciji, dva suštinski različita pojma. 

Mala meraja

Draganu Parlovu

K vragu, kud im rekoh da dođu baš danas!, bijesno otrese nogom, pogledom prelazeći preko police za knjige. Tražila je ključeve od auta. Maločas se u žurbi okliznula u kupatilu. K’o da idem na bal, a ne u dom za đuturume, protrlja rukom zglob na nozi.

Za sve je kriva starija kćer. Danas je bio njen red da ode do oca, ali ju je sinoć nazvala i rekla da će imati ogromnu gužvu na poslu. Osim toga, dolazi joj jedan važan klijent. “Strašno mu se žuri, mama. Izbacila ga žena na ulicu, pa mora hitno da se useli u novi stan. Moramo se sastati sutra popodne,” zabrzala je kćer, i prekinula vezu. “Da je ne bih odbila”, šapne, kao da je neko u praznom stanu može čuti. 

Odmah poslije kćerke nazvala ju je Vedrana, pitajući kad bi ona i muž, koji je dugo bio u bolnici, skupa s njom mogli njemu u posjetu. Nije je mogla odbiti. Zove već treći put. Pomisliće da ih izbjegava. 

Zato joj je danas sve na trku. Prvo, zorom, na čišćenje. Jutros je imala dvije dobrostojeće porodice, obje na drugom dijelu grada. 

Napokon iza malog svijećnjaka ugleda ključeve, zgrabi ih i izjuri na stubište.  

*** 

“Hajde, bona, šta se lickaš? Pa ne idemo na svadbu!”, viknu Damjan. Čekao ju je kod stepenica, s razapetim velikim kišobranom. Sijevalo je, a on se oduvijek strašno plašio groma. Volio bi sresti čopor vukova usred šume, nego stajati napolju dok sijeva i grmi. Osjećao je kako mu blago podrhtavaju koljena. Ta tek je prije par dana ustao iz kreveta. Pluća više nisu škripala, ali se i dalje plašio do kraja udahnuti zrak. A sad je još mora čekati na meraji. Puše k’o mahnito!

Vedrana se napokon pojavi na vratima. U kabanici, s kokuljom na glavi.

“Čekaj, moj ti, kud si navr’o? Pa imamo vremena!”

Imamo, pomisli Damjan, ali kod tebe su ključevi. Dok ja ovdje čekam… Okrenu joj leđa i krenu ka autu. Nije imao živaca za svađu. 

“Koji ti je đavo,” upita ga kad su sjeli, ona za volanom, on do nje. “Ako ti se ne ide, mogao si ostati kod kuće.”

“Ko kaže da mi se ne ide? Samo mi se ne dreždi vani, na kiši.” A dobro je osjetila. Nije mu se išlo. Dosta mu je njegove muke, a sad još treba gledati zėmu koji je,  kažu, stoput gori od njega. Ali moralo se. Znaju se još od prvog Centra.

*** 

Teška priča, taj njegov drug iz malog mjesta u sjevernoj Bosni. U ratu kao civil ranjen u rame prisilnom na kopanju rovova. Jedva ga spasili. Morao vani na operaciju – ona s njim – pa ih tako ovde izbacilo. Ruka ostala skoro nepokretna. Prestar, radno nesposoban, samo je gledao naše programe i vegetirao. Živnuo bi tek kad se ljeti vrati u zavičaj. Pod jabukom u dvorištu, uz rakijicu i mezu, pa i u ruševnoj kući – njegov raj!

Ali ga je to i prenijelo. Više je pio, pa se, lohotan, nekoliko puta gadno razbio. Jednom tako pao sa stepenica da je i onu zdravu ruku slomio na dva mjesta. To je bio početak kraja. Na koncu su mu, kad se vratio u Njemačku, ranjenu ruku morali odsjeći zbog infekcije.

No, ni tada mu đavo nije dao mira. U dnevnom bi se boravku stalno nešto saginjao, istezao i protezao, najčešće da nešto dohvati. Pa bi se opet skargao. Up’o, kako se govorilo u zavičaju. Pošto su on i žena već odavno sami – djeca odrasla i otperjala – ona je jedno vrijeme nekako durala i deverala, sve dok se zadnji put nije tako polomio da nije bilo druge nego da ga smjeste u starateljski dom. 

*** 

I eno ga sad tamo, k’o ikebana. Ni riječi njemačkog, a i da ga zna ni’š koristi. Pri jednom od padova oštetio vratne tetive, nagnječio glasne žice, tako da ga je sad samo njegova žena mogla razumjeti. A i to ne uvijek. 

“Kako se drži,” upita Damjan Vedranu, zureći pred sebe, kroz vlažno, zamagljeno staklo.

“Ko?”

“Ah, ko. Kenjac! Ona. Za njega znam, to mi ne moraš govorit’.”

“Ah, kako? Zna joj duša!”

Iskosa ju je pogledao.

“Kaže da je tvrdoglav i nezahvalan,” nastavi žena, pažljivo zaokrećući u glavnu ulicu. “Čim s nekim popriča duže od dva minuta, on se odmah buni i krešti, mlatara rukama, traži da ga povede u šetnju.”

“Tak’i je oduvijek,” progunđa Damjan. “Tvdoglav i nedokazan. A ljubomoran k’o ćuko.”  

*** 

Još je nema. A rekla je da će mi danas dovesti i onog smotanjera i njegovu ženu. Navalili da dođu, kaže. Koji ću im ja hakurik? Da mi se smiju ispotiha? K’o da sam željan njegove priče? Ali hajde, bio je bolestan. Nek’ dođe, kad je navalio.

Opet nervozno pogleda na sat, pa se pridignu na postelji i pritisnu dugme na zidu iznad kreveta. Otkad je ono zadnji put pao u pokušaju da se domogne kolica, strogo su mu zabranili da sâm izlazi iz kreveta. Onda nek’ priskoče. To im je pos’o, uostalom. Danas je na dežuri ona mlada, riđa. Dobra k’o metak.  Lijepo ju je gledati. Pomoći će mu da se smjesti u kolica, a dalje će sam. Do lifta, pa u prizemlje. Tamo će ih sačekati.

*** 

Strčala je do izlaza, sve ćuteći peckanje u zglobu. Znala je da sigurno već gleda na sat. Barem sreća da joj ne može kvocati. 

Čudno joj kako taj čovjek – a živi s njim evo već tolike godine – ni sada nema osjećaja za realnost. Još misli da je glavni, da mi može naređivati. U Bosni me je znao u pô noći dizat’ iz kreveta da njegovom društvu pravim mezu i doturam rakijetinu…  

A i ona je radila. Bila prodavačica u granapu. To joj bješe sav izlazak u svijet. “Tamo je to bilo normalno, ali ovdje… Nećeš, bogami! 

Za razliku od njega, ona je brzo naučila jezik. Doduše, ne perfektno, ali dovoljno da se može sporazumijevati.  

Pošto je, zbog godina, iz opštine nisu tjerali da radi, našla je jednu ženu da joj čisti kuću. Prvo jednu, pa dvije, da bi ih, kad se pročulo,  imala i po pet-šest sedmično. Love do krova! A gazdarice prezadovoljne.

Šta one znaju šta je čišćenje? Kod nas je sve moralo bit’ cakum-pakum. A bila si i domaćica, i radnica, i ljubavnica. Ove nit’ po kući lickaju, nit’ kuhaju. Sve im rade muževi. K’o da su im koke od zlata! 

Zlurado se nasmješi, otresajući kišu s kose i okrenu ključ u bravici auta.

***   

Rano popodne, a već sumrak. Namrčilo se i utišalo, kao da će sad ljuljnuti. Srećom, jedan dio dvorišta u starateljskom domu je bio natkriven. Tu su žene mogle pušiti i torokati, a njih dvojica lijepo odšutjeti. Doduše, Mato je isprva probao nešto kazati, ali nije išlo. Damjanu je bilo bezveze da se pravi kako ga razumije, a nije imao pojma o čemu on to. Isprva bi ga je nešto i priupitao, naginjao se k njegovim usnama, ali je brzo odustao. Zašutio je i gledao u sopstvene šake, još blijede od dugog ležanja. Katkad bi digao pogled i zagledao se u dva velika kaveza u uglu dvorišta. U jednom nekoliko šarenih ptica, a u drugom – pravi kokošinjac! Oroz, kvočke i pilići. Valjda da se starci, na maloj meraji, imaju čime zabaviti…

Divio se Nijemcima i njihovoj brizi za stare i nemoćne. Čudno. S jedne strane individualizam na kvadrat, a s druge velika, katkad čak i neočekivano kreativna briga za one s ruba zajednice.  

Žene se baš rastorokale. Prepušten samom sebi, Mato se u jednom trenutku stade buniti. Napinjati glasne žice, rukama išaretiti njegovoj gospođi. Ova ga iskosa pogleda, uzdahnu i reče:

“Eto vidite? Već se buni! Hoće da ga vodim u šetnju.” Kao slučajno mu puhnu dim u lice. “Neka ga, nek’ još malo sačeka.” I nastavi s pričom.

Na to se Mato ljutnu, odgurnu nogama unatrag, i kolica krenuše u rikverc. Vedrana skoči s klupe.

“Neka, moja ti. Pusti ga! Nek’ se malo ispuše, i opet vrati za sto. Nema on kud.”

Vedrana zastade u pokretu, pa opet sjede za sto.

Gledao je kako Mato bijesno okreće kolica i kreće ka drugom kraju dvorišta. Dođe do kaveza s kokôšama, pa se tamo zaustavi, i umiri.

Damjan se opet isključio. Nije obraćao pažnu na smisao žubora riječi kraj njega. Zamišljeno je gledao u svoje, pa u ruke dvaju žena. 

Pa onda u oblake. I, niže, prozore soba u domu. Većinom nikog, tek poneka starica, u šlafruku.

Kocke, tvrde i sive, pod nogama.

Opet pogleda prema kavezima i Mati, tom čovjeku na koga se sve skargalo. Leđima okrenut, u kolicima ispred žice. O čemu li misli? 

Mato se naglo okrenu, s širom iskolačenim očima. Mlatara rukama, a usta mu širom otvorena. Kao da grca. U donjem dijelu usne duplje nakrivljena bijela niska s roskastim mesom. Ispala proteza.

Damjan krenu da upozori žene, ali ga nešto zadrža. Sjedi tako, kao u gustom blatu okovan, dok po nastrešnici lupkaju i plešu prve kapi kiše.

(Iz rukopisa priča “Isus na dovratku”, koji bi do kraja ove godine trebao objaviti Buybook iz Sarajeva)

Goran Sarić

 685 total views,  10 views today

Komentariši