Edin Krehić: Skinut ću ti zvijezde u kašiku

This post is also available in: Bosnian

Mati je uvijek bila zabrinuta.

“Ismare, moraš, to je za tvoje dobro!”

Zalud.

Otac je šutio.

I povisila bi ton:

“Ismare, nemoj me ljutiti, umorna sam!”

Zalud.

Otac je šutio.

I vrisnula bi, dižući kuhinjsku krpu kao da zamahuje.

“Ismare, dobićeš batine, kunem ti se!”

Zalud.

Otac je šutio.

Scena je uvijek bila ista: namrgođeno dječije lice gotovo zariveno među tanjire na blistavom stolnjaku kuhinje koja miriše na pitu i kolače, prijeteća nadvijena mati i otac kako lista novine ili pregleda radove svojih učenika donesene tog dana iz škole.

I naposlijetku bi rekla:

“Enese, vidiš da me ništa ne sluša, vala možeš to ostavit da jedemo u miru i Ismara nahranit!”

Otac bi progovorio.

“Hoću ženo, šta god ti kažeš.”

Mirno bi odložio papire, privukao stolicu do sinovljeve, pa polako uzeo kašiku. A dječak bi odjednom živnuo, uspravio se i dotakao oca po obrazu, kako je radio kada je bio beba, što nikada niko nije znao objasniti. Niti će.

Deranove oči upijale bi oca i čekale…

“Znaš šta ćemo sada raditi”, upitao bi ga otac.

“Znam.”

Igra za kuhinjskim stolom je bila ista svakoga dana.

“Da čujem”, nastavio bi otac.

“Skinućemo zvijezde s neba i staviti u kašiku”, odgovorio bi dječak ushićeno.

“A, onda…”, nastavljao je otac.

“Onda ćemo zvijezde pojesti.”

“Bravo. A, zašto?”

“Od supice sa zvijezdama se raste. Da budem veliki kao ti.”

“I još veći, sve do zvijezda”, rekao bi otac i prinio kašiku dječakovim ustima i ovaj bi konačno počeo jesti.

I mati bi odahnula i osmijehnula se, a dječak je nije primjećivao.

“Ima puno zvijezda, nikad ih nećemo sve pojesti”, govorio bi prije druge kašike.

“Kad jedne pojedemo, rode se druge”, objasnio bi otac.

“I nikad se neće prestat rađati.”

“Nikad”, rekao bi otac i prinio novu kašiku, a potom maramicom nježno obrisao dječakovu bradu, ako malo supe iscuri po njoj.

Dječak je tada imao po prilici nepune četiri godine. I rastao je. I otac bi redovno išao u radnju da kupi novu tjesteninu za supu u obliku sitnih zvijezda, jer je njegov Ismar drugačije ne bi pojeo. Davno je to bilo…

Ali ne prođe dan da se Ismar ne sjeti oca, supe, zvijezda, bezbrižnog djetinjstva prekinutog prenaglo kada je imao devet godina i kada je njegov otac, s malenim ruksakom na leđima iz kojeg je virila plastična flaša davno popijene Coca-cole od 1,5 litara u koju je bila natočena voda, otišao u koloni što se poput rijeke uspinjala vijugavim brdima koja bi u svim drugim prilikama bila kao iz bajki, obložena gustom šumom i rijetkim poljskim travama što se uvlače u nosnice, opijaju mirom i tjeraju na sladak san.

***

Ismar Hukara svake godine, barem jednom i to uglavnom ljeti, baš kao i onda kada je otac kretao, stane pred ta brda i gleda ih dugo, često od zore do zalaska sunca.

I šuti. Uzdahne. Pa, onda još jednom. Tada ne osjeti vjetrić na koži, niti vrele zrake sunca, miris šume i rijetkih poljskih trava. Tada mu je u nosu očev miris, kojeg godinama pokušava udahnuti još jednom. Pred očima mu je očeva ruka što ga je nježno pomilovala po razbarušenoj kosi. I odlučne riječi.

“Budi dobar, slušaj mater.”

Bio je dijete. Zaplakao je prigušeno, jer je to bila jedina stvar koju je otac mrzio. Jedino tada bi ga ružio i poprijeko gledao. Ismar bi odmalena u takvim trenucima, do bola u stomaku i plućima, suzdržavao plač što mora jesti posno povrće ili ne može izaći napolje po kiši, iako su sva druga djeca već na školskom igralištu ili… Samo da odobrovolji oca, onog na kojeg liči kao jaje jajetu, kako bi govorila komšinica Rada svaki put kada dođe kod majke na kafu, što se dešavalo svakog poslijepodneva.

Plakao bi Ismar i zbog manje bitnih stvari, što se mališanu čine velikim poput planine. Recimo, dok je bio sasvim mali nije plakao kada ga kupaju poput većine vršnjaka, ali jeste ako bi neko drugi prije njega otvorio vrata banje.

“Ne, ne… Hoću ja da otvorim!”

Ili ako bi neko odvrnuo slavinu kada ga strpaju u kadu da saperu blato nakon fudbala na livadi gdje bi usred suše našao baru da u nju zarije glavu.

“Što si ti otvorio, hoću ja…”

I suze bi krenule, a otac povilenio.

“Živote moj, sve ću ti dati, samo nemoj plakat. To ne trpim nikako.”

Ipak, otac bi popustio, zatvorio vrata kupatila ili slavinu da Ismar može da ih ponovo otvori i dječije suze bi presahle, a počinjao smijeh, škakiljanje i igra vodom. Majka bi kasnije rekla da im je sin, makar jedinac, isuviše razmažen, njen suprug previše popustljiv, ali danas to Ismar naziva čistom ljubavlju. Ili očevim predosjećajem da će sve kratko trajati.

I puno godina poslije, kada Ismar otvara vrata ili odvrće slavinu na česmi, neizostavno se sjeti oca i osmjehne nošen tom čistom ljubavlju. A već slijedećeg trenutka bi mogao zaplakati, jer mu otac fali. Ali bori se, kao onda kada je bio mali, da ga ne naljuti.

Otac se zbog sinovljeva plača nije naljutio samo jednom – onog dana kada je odlazio s malenim ruksakom na leđima iz kojeg je virila plastična flaša davno popijene Coca-cole od 1,5 litara u koju je bila natočena voda. Ismar je tada bez suzdržavanja zaridao silno da bi se brda tresla, ali ga u masi istih sudbina niko nije mogao čuti, ugušen u vlastitim jecajima rastanaka.

Na istom mjestu, puno godina kasnije, Ismar uvijek zaplače. Krišom se osvrne da ga ko ne vidi, pa ni leptir koji se vrti oko njegove glave, zbunjen ili čak uznemiren jecajima sa svih strana. Tada, u masi svijeta, prvo vidi majku, a potom druge ljude, svake godine nešto starije, ali oni njega ne vide u trenutku tuge što ne jenjava, pogleda zamagljenih suzama i izgubljenih u prošlosti u kojoj im je oduzet najveći dio srca.

Onda Ismar zaustavi suze.

Otac bi se ljutio. I mati bi još više patila ako mu priđe i vidi ga uplakanog, svake godine u isto doba, na ljetnoj žegi podno šumovitog brda, gdje su stope hiljada ljudi jednom davno utabale travu koja se kasnije podigla, za razliku od ljudi što su ostali tu ležati zauvijek.

***

Prvo je oca sanjao redovno, a onda su snovi postajali rjeđi, slike u njima sve bljeđe. Rekla mu je mati da tako bude vremenom, jer lice, blago i drago, nestaje u dubini svijesti i izroni tek ponekad. Valjda da čovjeka želja mine.

Ali, lako je majci, ona ga i dalje sanja svaku noć. A Ismar joj zavidi. Otac ga je volio. On je volio oca. Najviše na svijetu.

Bio je nastavnik. Dobar, ne samo kao pedagog, već kao čovjek. Sjeća se, bio je dijete kada bi otac došao kući iz druge smjene i rekao s vrata, da ne zaboravi ili da ga šta drugo ne bi smelo:

“Slušaj, ženo, ima jedno dijete, dobro dijete…”

Majka bi ga gledala pozorno.

“Na ciči zimi dolazi u džemperu, nema jakne, ne mogu njegovi priuštit da mu kupe.”

Majka bi bez riječi izvadila onaj zajednički ofucani novčanik iz bifea u ormaru dnevnog boravka i izbrojala novac za jaknu. Sutra bi otac obradovao dječaka. Sebe još više. Nekoliko dana kasnije, neko drugo dijete bi po kiši dolazilo u sandalama. I Ismarovi roditelji bi mu kupili nove cipelice. Nekoliko dana kasnije…

Počeo je rat! Mati bi, dok je bilo kafe i drva, stavljala džezvu na šporet, kako bi dok piju i sjede jedno pored drugog, dijelili brigu o Ismaru.

Prvo je nestalo kafe. Pa drva. Onda hrane.

Otac se prijavio u vojsku. I rijetko bivao kući. A kada bi došao, brzo bi izašao, u jednoj učionici okupljao djecu i učio ih da čitaju, pišu, računaju… Nema veze što napolju padaju granate. I mrtve glave.

“Škola… naučiti… znati… zapamtiti…”

Ismaru tada nisu smetale okolne detonacije, ni to što mora učiti. Jer je bio uz oca. I gledao ga kako sićušnim ostacima krede piše na tabli. A onda šetka razredom i svako malo neko dijete pogladi po kosi. Mnogo kasnije će se sjetiti i shvatiti da su to uglavnom bila djeca koja su već ostala bez očeva ili majki.

Djeca su voljela njegovog oca. Svi su ga voljeli…

***

Ljeto je bilo u jeku. I glad. I smrt. Ismar je stajao uz majku, sav uplakan, u mnoštvu istih. Otac je čučnuo s onim ruksakom na leđima iz kojeg je virila flaša davno ispijene Coca-cole u kojoj je bila voda. I privukao sina. I čvrsto zagrlio.

Ismar bi se zakleo da je vidio suze u tim očima punim ljubavi, što su u jednom kratkom trenutku bljesnule poput zvijezda koje je jeo iz kašike dok je bio manji. Jeo bi i dalje, ali godinama nije bilo zvijezda, ni prodavnice u kojoj su ih kupovali, ni prodavača čijeg sina bi Enes redovno pogladio po kosi u razredu ili na ulici.

***

Tog dana kada je Ismaru otet dio srca, otac ga je poljubio snažnije nego ikada. Ili mu se to samo učinilo. I stavio mu je ruku na kosu.

Kao onoj djeci bez očeva i majki. I okrenuo se, s ruksakom na leđima iz kojeg je virila flaša davno ispijene Coca-cole u kojoj je bila voda. Stigao je još samo reći:

“Ako…”, malo je odšutio,  “ne stignem… nemojte plakati, biće mi teže…”

Tada je nestao u masi istih sudbina.

Majka sada o sinu brine sama, bez obzira što je odrastao. A sin ne zna da je utješi. Samo jednom, davno, sjeo je da joj pravi društvo uz kafu. Nisu progovorili ni riječi. I majka je, nakon posljednjeg gutljaja, rekla:

“Idi napolje sa društvom, živi dalje.”

Ismar je poslušao. Dobio svoje dijete. I dao mu ime Enes.

***

“Gdje je moj dedo što sam dobio ime po njemu?”

Ismar sinu ne zna odgovoriti. Premali je. Kako da mu objasni da tijelo još nisu našli. U mnoštvu istih.

Zato digne ruke prema nebu i pokaže:

“Gore, među zvijezdama, one se uvijek rađaju.”

A onda mu punu kašiku zvijezda prinese ustima…

KRAJ

__________________________________________________________________________________________________________

Edin Krehić

 828 total views,  3 views today

Komentariši