Ervin Mujabašić : Poljupci

Ervin Mujabašić

Poljupci

I don't want to die without any scars.”
                                                                                                         Chuck Palahniuk
                                                                                          „I don't need no make up
                                                                                          I got real scars
                                                                                       Goin’ Out West, Tom Waits

1.

               Pogledao sam dolje i ugledao nož sa crvenom drškom zariven u stomak, četiri prsta daleko od mog pupka. Polovica sječiva je bila unutra, u mom tijelu. Bijela majica koju sam imao na sebi vrlo brzo je bila natopljena krvlju. Krv je sa stanovitom ljepotom i dopadljivošću padala na tlo. Dođavola, volio sam tu majicu. Bio sam iznenađen ovom prvom pomisli, sućutnim refleksom prema komadima tkanine spojenih koncem. 

Nisam mislio da umirem jer je moj život odbijao protjecati u slikama ispred mojih očiju.

Sjetio sam se dana kad je umro moj djed, otac moje majke. Odmah poslije sjetio sam se svega što sam znao o ovom čovjeku. Uvijek je smrdio na cigarete, moj djed, otac moje majke, i uvijek je bio odjeven fantastičnim oblakom od cigaretnog dima. Brijao se električnim prenosivim brijačem podešenim na pola centimetra, pa je u svakom danom trenutku imao lice obraslo sivo-žutim čekinjama. Brijao se svaka četiri dana, ispred malog četvrtastog zrcala koje je volio skidati sa zida u kupatilu i vješati ga na drvo duda ispred kuće. Ispod brade je imao ružičasti keloidni ožiljak, duguljastu, sjajnu larvu. Na vratu ispod uha, blizu karotidne vene, ležao je još jedan takav, stariji, blijed i stvrdnut, u obliku kuke ili horizontalnog upitnika bez tačke. Na unutrašnjoj strani desne podlaktice, tamo gdje je koža mekanija i bez sijedih malja bila su dva vertikalna niza od jedanaest ožiljaka, svi predivno nejednaki i istovremeno identični, poput braće i sestara različite dobi i temperamenta, okupljenih nekom nevidljivom silom na jednom mjestu zbog skupne fotografije.

Kratio je kosu samo u noći punog debelog mjeseca, kako bi mu porasla još tmastija i snažnija. Imao je muštiklu sa izrezbarenim vinovim lozama i srebrnu tabakeru koju je dobio nakon dvadeset godina rada u solani. Jedanput mi je rekao (uvijek kad je pričao, riječi kao da su se, pakosteći dimu koji je istovremeno izlazio kroz nos u dvostrukom mitskom maniru, pretvarale u oblik onoga šta su značile) da riječ sol potječe od novca kojim su rimski vojnici kupovali ovaj dragocjeni mineral. Imao sam deset godina. Uopće nisam znao o čemu govori. Poslije susreta s njim, čitav dan nosio sam na sebi gorak miris duhana, bio je na mojoj odjeći, u kosi, na površini kože, zarobljen u dlačicama mojih nozdrva. Ponekad sam padao u san sa mirisom dima oca moje majke u mislima. Predvidivo, sanjao sam požare, i budio se u pidžami natopljenoj znojem i nikotinom.

Moja majka je dobila telefonski poziv od svoje sestre i svi smo znali da je djed mrtav. (Čak je i zvono na telefonu zazvučalo nekako drugačije. Zlokobno i trijumfalno, u isto vrijeme.) Njena sestra, naime, nije htjela reći zašto zove. Samo je odbijala govoriti nakon svakog upita moje majke. Majka je kriknula, pala na drveni pod hodnika i nastavila ridati obgrljena vlastitim rukama, sa desnom rukom koja je još uvijek stiskala slušalicu telefona. Otac je morao upotrijebiti vidljivu silu kako bi joj iščupao slušalicu iz ruke. Podigao ju je s poda i odnio na krevet. Kasnije sam znao da je rak izjeo dušnik i pluća mog djeda, oca moje majke, i da smrt nije bila iznenađenje već ishod s kojim se niko nije znao prikladno pomiriti. Moja majka mi nije dopuštala vidjeti ga sa rupom na grlu, par centimetara ispod Adamove jabučice, i električnom napravom koja mu je pomagala govoriti. Moj djed, otac moje majke, kiborg. Elektrolarinks je naziv naprave.  Kasnije sam znao.

Sjetio sam se svilene tančine s kojom moj djed, otac moje majke, rezbari komad razgranatog drveta u oblik mnogofalusnog muškarca sa disproporcionalnim licem. Sjetio sam se tankih uzanih listova bijelog drveta koji padaju na tlo, odsječeni od svog izvora, svrhoviti jer više nisu. Izrezbarenog muškarca sa četiri izdubljena penisa vješa iznad ulaznih vrata svoje kuće. Vazduh prolazi kroz izdubljene penise i izlazi kroz rupice na njihovim kvrgavim glavama, najavljujući jak vjetar i nevrijeme. Muzika koju proizvodi ovaj drveni amulet je zapravo sasvim umirujuća. Kao da mi, predosjećajući oluju, želi kazati da ne trebam da brinem o bilo čemu, da će sve biti dobro, da sve mora biti dobro. Isti takav amulet veličine nokta na palcu odraslog čovjeka, načinjen od trešnjinog drveta i svezan oko kožnog poveza, okačio je oko mog vrata.

Slične su nosili rimski dječaci – čujem ga kako govori dok veže čvor na kožnoj vrpci, nagnut nad moj potiljak. Čuvali su ih od zlih očiju. Zvali su ih Bulla– govori mi.

Zvonik za vjetrove iznad kućnih vrata čuvao je djedovu kuću od nesreće i opakih misli sve do njegove smrti, i nasmijavao poštara. Sad nasmijava mene.

Ovaj oko mog vrata još uvijek je tu.

Postao sam svjestan bola potaknutog i umnoženog minutama koje su prolazile. Umnožavanje je bilo pravilno, a poticanje bezdušno. Nisam mogao vjerovati da je sva krv koju sam mogao vidjeti na podu moja. Bila je predivna, morao sam sebi priznati, moja krv. Skupio sam svaki bol koji sam dotad poznavao i pronašao ih bezvrijednim naspram ovoga kojeg sam upravo osjećao. Skupio sam sve srhe radosti za koje sam dotad znao i pronašao ih još nevažnijim naspram ovog koji je upravo preplavio moj um. Osjetio sam udvojene potrese tuposti unutar optičkih impulsa koji su oblikovali moj vid. Predmeti oko mene – moje ruke, nož u blizini mog pupka, sjećanja na djeda – dobili su maglovitu ovojnicu nepoznate dimenzije. Kasnije sam znao: bio sam padao u nesvijest. Bio sam padao u san. Sanjao sam djeda, oca moje majke. 

2.

              Sami smo. Djed, otac moje majke, ja. Kuhinja. Sudoper od kamena u kojem se cijede oprani tanjiri i čaše. Mirisi deterdženta i nenaviknutog.                

              A sad pazi dobro – čujem ga kako govori.

Tajna je u tome da se posiječeš dovoljno duboko tek da osjetiš bol. Tajna je u kontroli. Ne želimo da iskrvariš na prelijepi ćilim svoje majke ili na pločicama kupatila, nije li tako? – govori mi moj djed, otac moje majke, i dok mi ovo govori iz kutije sa žiletima uzima jedan umotan u papirnu foliju i stavlja ga između vrhova srednjeg prsta i palca desne ruke.

Na mom tijelu pokazuje mi ključne arterije i vene koje trebam izbjegavati kad budem sjekao kožu.

Žilet uvijek uzmi ovako, poput mene, pažljivo i bez žurbe – govori mi sa cigaretom u ustima, i pravi siguran rez dug četiri centimetra i dubok jedan centimetar na svom bicepsu, vrlo blizu ispupčene vene, sa rukom postavljenom povrh sudopera. Tišina oko nas kao da je utrostručena, i uvjeren sam da čujem pucanje porezane kože, cijepanje elemenata od kojih je sačinjena. Uvjeren sam da je zvuk identičan onom pucanja zrele lubenice. Potom pravi još jedan zarez žiletom i rana sad liči na pljosnati badem. Na žiletu mu ostaje suvišan dio kože koji baca u odlivni otvor u sudoperu. Iznad udubljenja koje je napravio vidim tri ožiljka skoro iste dužine, istog bademastog oblika.

Moj djed, otac moje majke, zatvara oči u nedvosmislenom blaženstvu, i prije nego ih potpuno zaklanja kapcima vidim kako šarenice u oba oka drhtavo bježe prema gore, sasvim otkrivajući bjeloočnice. Cigareta u ustima ispada iz stiska usta i ostaje visjeti na vrhu njegove donje usne, zaustavljena labijalnom vlagom. Činilo se da ima vlastitu volju, cigareta u ustima mog djeda, instinkt koji ju je gonio da preživi jednu minutu dulje, magično prilijepljena za usnu.

Zbog lokvica krvi na udubljenoj kamenoj plohi postajem nespokojan i uplašen. Osjećam drhtavo otkucavanje u očima. Neopipljiv nemir negdje u centru svog tijela.

            Ja: Zar nećeš zaustaviti krv?

            Otac moje majke: Ako želiš.

            Ja: Molim te, zaustavi krv.

            Otac moje majke: Evo, zaustavit ću. Jesu li to suze u očima?

            Ja: Nisu.

            Otac moje majke: Jesu. Ne mari. U tome nema ničega lošeg. Da li si se uplašio?

            Ja: Nisam.

            Otac moje majke: Čemu onda suze?

            Ja: Onako.

            Otac moje majke: Šta pomisliš kad vidiš krv?

             Ja: Pomislim da je neko povrijeđen.

             Otac moje majke: Misliš li da sam bio povrijeđen, upravo sad?

Maramica zaustavlja krvarenje. Pokazuje mi zakorjelu krv kako bih se i sam uvjerio. Na ruci je ostao trag krvi koja je skliznula iz rane, niz podlakticu, prste ruke, sve do kamenog sudopera. Klimam sa osmijehom. Imao sa devet godina. Uopće nisam znao o čemu moj djed govori. Nisam znao da je mislio dobro. Strah koji sam osjetio, drhtanje u očima, nije bio strah.

Kasnije sam znao.

3.

                    Mislim da smo oboje spremni.

Kuća u kojoj živim ima oblik duguljaste zgrade bez unutarnjih zidova od kojih su uobičajeno skrojeni hodnici i manje sobe. Unutar zgrade postoji samo prazan, dalek prostor, zbog kojeg izgovorene riječi imaju akustičnu dubinu amfiteatra. Efekt važnosti, neshvatljive težine, opomene. Na sredini je veliki metalni luster, koji visi neobično nisko. Uz dovoljan skočni momentum, mogu ga dokučiti vrhovima prstiju. Načinjena je od crvene cigle koja, poput kamenih sjedala u amfiteatru, upija niske frekvencije ljudskog glasa.  Tvoj mozak nadograđuje ove nestale frekvencije auditivnog spektra virtualnim, tvoreći umjetnu visinu glasa. Isto se dešava kad s nekim razgovaraš preko telefona – rekao mi je jedanput djed, otac moje majke. Imao sam dvanaest godina. Uopće nisam znao o čemu govori. Zgrada ima visoke prozore u metalnim okvirima koji prave geometrijske sjenke na podu. Ima čelične stubove i grede od hrastovine koji podupiru krov, i tlo od betona. Ovo je nekada bila tvornica svijeća. Još uvijek mogu osjetiti vosak u zraku. Na sjevernoj strani je improvizovani ured sa zidovima od aluminija i kaljenog žutog stakla, sa kancelarijskim namještajem iz šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Izgledao je savremeno. Kad sam prvi put ušao u zgradu sve je bilo prekriveno debelim slojem masne prašine i ptičjih govana.

Mislim da smo spremni. Oboje. Znam da jesmo. Kažem joj da to učini. Pita me jesam li siguran. Odgovaram naravno da jesam. 

Silvana ima trideset i šest godina. Dvije više nego ja. Ima četrdeset i jedan ožiljak na svom tijelu. Tri više nego ja. Oboje ih pokrivamo odjećom, onoliko koliko možemo, kako ih drugi ne bi vidjeli. Stid je još uvijek upetljan u cijelu ovu priču. Možda ih, pak, ljubomorno prekrivamo, poput ukradenih umjetnina, jer hoćemo da pripadaju samo nama. Volim one na poleđini njenog vrata, na mjestu gdje prestaje rasti kosa, tri valovita ožiljka u vertikalnom nizu; podsjećaju me na simbol vode, podsjećaju me na mog djeda, oca moje majke, spasioca mene. Volim one na njenim bedrima još i više. Izgledaju poput malih preciznih ujeda.

            Poput žigosanih poljubaca – kazao sam joj kad sam ih ugledao prvi put.

            Načinila sam ih grickalicom za nokte – odgovorila mi je bez imalo oklijevanja, a ja sam na trenutak zaboravio kako da dišem.

Volim ih dodirivati, prelaziti prstima preko stvrdnute zacijeljene kože. Volim postaviti oči vrlo blizu njih, i nasuprot jakoj svjetlosti u prozorima upijati njihovu konveksnost naspram horizonta ravne kože.

Nož koji je držala u ruci mnogo puta ranije sam upoznao sa svojom kožom. Nikada previše duboko. Bili su prisni, moja koža i nož sa crvenom drškom od opala koja sa obrascem boja mimetično oponaša Jupiterovu površinu obasjanu Suncem. Bili su znanci. Prijatelji.

Oštrica je dugačka četiri inča, sa elegantnim zakrivljenim vrhom. Na sredini oštrice, pri vrhu tupog, ravnog dijela sječiva, očit je zarez za nokat. Mogu je s lakoćom preklopiti u ležište drške i nositi nož u stražnjem džepu hlača. Nož u Silvaninoj ruci izgleda vrlo prirodno, kao da mu je tamo i mjesto, kao da je dio nje. Tvore organski akord, ona i nož. Mislim da sam čak ljubomoran na njihov sklad.

Osjetio sam nestrpljenje u njenom pitanju i zategnutom govoru njenog tijela. Jesi li siguran? Više nije mogla podnijeti čekanje. Kapi znoja na čelu ilustrirali su njeno nestrpljenje. Pitanje nije imalo nepraktičnu prazninu zabrinutosti i suosjećanja, već jednostavnost životinjske gladi. Nezamršenost pobude, kompliciranost parafilije. Odmah poslije mog odgovora napravila je brz, jedva uhvatljiv pokret rukom i za svega jedan tik velike tanke kazaljke na satu sve je bilo gotovo. Načinila je dva koraka unazad, očiju raširenih od pohote i zadovoljstva. U ruci više nije držala nož. Sve je ličilo na opsjenarski trik. U jednom trenutku je bio u njenoj ruci, u drugom nije. Ponovo mi je prišla i prstima dotakla tanku liniju krvi koja je tekla iz rane, i oblizala krv sa prstiju. Progutala je krv. Pomjerila je nož samo pola centimetra prema van i rana zapečaćena nožem je otvorila put većem potoku tamno crvene krvi. Tijelo mi se zgrčilo od bola i zadovoljstva. Stavila je svoje usne na moje, izvijajući tijelo kako ne bi dotakla nož. Osjetio sam željezni okus svoje krvi na njenim usnama. Krv ima takav okus zbog željeza u hemoglobinu, hemikalije zbog koje crvena zrnca upijaju kisik potreban tvojim ćelijama. Ukoliko, pak, osjetiš miris bakra, u nevolji si sinko. Gubiš previše krvi – rekao mi je jedanput moj djed, otac moje majke.

U tvom tijelu postoji dovoljno željeza za napraviti klin težak četiri grama – dodao je.

Osjetila koja su slala poruke mom mozgu bila su upletena u dvosmisleno klatno obješeno negdje u unutrašnjosti, njišući se oko moje kičme. Pogledao sam prema gore i ugledao falusni zvonik moga djeda, oca moje majke, kako visi na tankom čeličnom lancu, na jednoj od drvenih nosećih greda. Bio sam zaboravio da sam ga stavio onamo. Učinilo mi se da mogu čuti njegovu pjesmu.

4.

              Elektronski glas mog djeda, oca moje majke, davao je upute kamo trebam skrenuti, i kako trebam držati volan na privremeno otuđenom očevom autu, kako mijenjati brzine pritiskujući kvačilo, kako biti nježan sa papučicom za gas. Moj osobni globalni pozicijski sistem, davno prije nego je ijedan bio izmišljen. Moj osobni instruktor vožnje. Neprestano sam pogledavao prema suvozačevom mjestu. Prema njegovom probušenom grlu. Fasciniran. Znatiželjan. Htio sam dodirnuti medicinsku napravu koju je s rukom prislanjao na grkljan čak i onda kad nije govorio, priviknut na ovaj bizarni stroj. Čuo sam njegovo disanje. Kao kada neko nenametljivo puše u usnu harmoniku. Držao je cigaretu u ustima. Dim je strpljivo kuljao kroz rupu na njegovom grkljanu.

               Ja: A šta ako nas zaustavi policija?

               Otac moje majke: Jebeš policiju.

Zaustavili smo se pored kuće sa velikom crvenom ogradom od željeza. Djed je ugasio cigaretu na željeznoj ogradi i bacio opušak na tlo. Pozvonili smo na vrata. Otvorio ih je muškarac sa licem obraslim u jaku bradu od četiri dana i u prljavoj košulji. U ruci je držao bilježnicu, jednu od onih sa spiralnom žicom koja je povezivala korice i listove, a iza desnog uha imao je drvenu olovku. Mislim da sam na rubovima košulje vidio sasušenu krv. Ili mrlje od kafe.

              Ime? – upitao nas je, gledajući prema meni.

             Tom Waits – odgovorio je djed, pogledao prema mom začuđenom licu i namignuo mi.

Čovjek sa prljavom košuljom je otvorio bilježnicu, skinuo olovku iza uha i sa naoštrenim grafitnim vrhom pratio niz ispisanih imena, s dna prema gore. Olovka je zastala pored, vidio sam, fonetski ispisanog imena koje je moj djed upravo izgovorio.

              Evo tu je. Poranio si.

Ušli smo u kuću i sjeli na stolice poredane uz dva suprotna zida širokog predvorja. Shvatio sam da moj djed, otac moje majke, nije ovdje prvi put. Još uvijek nisam znao gdje je to ovdje. Na stolicama su sjedile dvije žene. Jedna je imala četrdesetak godina, a druga je bila njena dvadeset godina mlađa i dvadeset kilograma lakša kopija. Pretpostavio sam majka i kći. Kći je imala velike smeđe kese ispod očiju. Izgledala je kao neko ko već dugo vremena ne spava dobro. Sjeli smo pored njih. Tom Waits ih je pozdravio klimanjem glave. Majka je otpozdravila isto. Kćerka je spustila pogled.

Lik sa prljavom košuljom ušao je kroz vrata na kraju foajea i prije nego ih je zatvorio, ugledao sam muškarca skinutog u hlače, kako leži na podu prostorije. Iznad njega je stajao drugi muškarac, veoma sličan čovjeku sa prljavom košuljom. Mogao je biti njegov brat. Držao je komad daske dugačak pola metra i udarao muškarca na podu po stražnjici i leđima. Čuo sam ga kako urla nešto o đavolu koji će uskoro izaći iz tijela sirotog čovjeka na podu. Lice čovjeka na podu je bilo u suzama i grčevitoj agoniji. Vrata su se zatvorila i urlikanje je postalo prigušeno, i shvatio sam da sam ove prigušene glasove čuo i kad smo tek ušli u kuću.

Djed se naginje prema meni i objašnjava mi. Elektrolarinks koji drži rukom ispod čeljusti podsjeća me na njegov električni brijač.

                Tom Waits: Ovo je klinika u kojoj batinama istjeruju bolesti iz organizma. Ljudi im svojevoljno daju novac za takvo nešto.

Ponekad koriste gumene policijske pendreke, ponekad savitljive štapove vrbe, ponekad čitavih pola sata lupaju šamare po licu.

Bez uzdržavanja. Bez isprike. Nemoj se brinuti.

Možda je ovo objašnjenje trebalo biti još čudnije jer ga je izgovorio svojim elektronskim glasom robota, no nije. Možda bi mnogo apsurdnije bilo slušati ga kako ćaska o vremenu, pozdravlja komšije ili poručuje kafu u bistrou.

              Ja: Da li to znači da ćeš ozdraviti?

              Tom Waits: Ne lupetaj gluposti. Ovdje sam samo zbog batina.

              Ja: Zašto si rekao da se zoveš Tom Waits.

              Tom Waits: To je vic. Shvatićeš jednog dana.

              Ja: Ko je Tom Waits?

              Tom Waits: Nemoj me tjerati da traćim dah. Imam ih još samo nekoliko.

5.

              Možete li mi reći svoje ime?

              Gdje sam?

              Uskoro ćemo doći do toga. Dajte da vas uspravimo. Ležali ste i više nego dovoljno. A sad ime. Znate li svoje ime?

             Naravno da znam. Arslan. Arslan Sarač.

             Vrlo dobro, gospodine Sarač. Znate li ko je trenutni predsjednik?

             Dajte, ko to zna.

             Hah! Razumijem vas.

Smisao za humor netaknut – govori u slogovima na sav glas i zapisuje te riječi u svoj tefter.

             Da li znate koji je danas dan? Mjesec? Godina?

             Ponedjeljak, mislim. Maj. Dvije hiljade i dvanaesta.

            Vrlo blizu. Danas je petak. Bili ste u nesvijesti skoro cijela četiri dana. Koliko prstiju držim?

             Jedan.

             A sad?

             Četiri.

            Vrlo dobro.

Prišao je sasvim blizu mog lica i napravio ispred mojih očiju nekoliko trzaja lampicom instaliranom na vrh hemijske olovke s kojom je zapisivao moje odgovore. Osjetio sam njegov dah. Cigarete i žvakaća guma od mente. Htio sam ga upozoriti da cigarete ubijaju vrlo sporo i vrlo podmuklo. Htio sam.

            Kognitivni refleks zadovoljavajući. Pacijent je priseban. Zjenice reagiraju. Rana zacjeljuje izvrsno – istovremeno govori i zapisuje.

Vrlo, vrlo dobro. Izvukli ste se iz šume, kako bi se reklo. Imali ste mnogo sreće gospodine Sarač. Da je kojim slučajem vaša djevojka zakasnila samo deset minuta na putu do vaše kuće, vjerovatno ne bismo imali ovaj razgovor. Pravi je anđeo čuvar, vaša djevojka. Sinoć je provela čitavu noć s vama. Slušali ste zajedno Tom Waitsa.

Silvana. Osmijeh na licu.

             A sad da odgovorim na vaše pitanje, iako vam je sve vrlo vjerovatno već jasno. U bolnici ste, na odjelu za intenzivnu njegu. Da li se možete sjetiti šta vam se desilo?

Nož sa crvenom drškom. U jednom trenutku je bio u njenoj ruci, u drugom nije.

               Ne, ne mogu.

               Bili ste napadnuti. Zadobili ste tešku ubodnu ranu u desnom donjem dijelu abdomena. Izgubili ste mnogo, mnogo krvi. Skoro trećinu. Glavom ste udarili o tlo i izgubili svijest prije nego što ste stigli iskrvariti.

Miris bakra.

              Sjećate li se sad? Sjećate li se vašeg napadača? Čovjeka koji vam je učinio ovo?

              Ne.

              Sjećate li se bilo čega što se desilo taj dan?

              Sjećam se tog jutra. Sjećam se doručka, i kako perem prljave tanjire. I onda ništa. Kao da je neko izbrisao sve što se desilo poslije. Glava mi hoće eksplodirati. Moram leći.

              Hm. To je bilo za očekivati. Lokalizirana amnezija je sasvim uobičajena u ovakvim slučajevima. Možda ćete se sjetiti svega nakon nekoliko sati, nekoliko sedmica, nekoliko mjeseci, a možda nikada. Sad se odmarajte. Javit ću vašoj djevojci da ste došli k svijesti. Sestra će doći da pojača dozu sedativa.

Postpartum

              Ponekad, dok ležimo sami, sagne se, podigne moju majicu i poljubi bjeličast, atrofiran, već davno i savršeno zarastao ožiljak na mom stomaku, četiri prsta daleko od pupka. Ponekad vrhovima prstiju prelazi preko njega – nervni završeci na mom ožiljku i njenim prstima prave gomilu minijaturnih kratkih spojeva – nesvjesna da ovo čini.

Silvana. Trideset i osam godina. Šezdeset i dva ožiljka. Četiri više nego ja.

 1,968 total views,  4 views today

Komentariši