…iz monodrame KLEPSIDRA

DOM NA CESTI

Često sam odlazila od mjesta, ljudi, predmeta, emocija, jer imala sam potrebu neprestance se vraćati. Priznajem to je bila čudna potreba, više nagon. Baš čudan! Jer, kad bi se vratila nekomu ili nečem imala sam osjećaj kako sve počinje ispočetka. I to je vječnost postajala agregatno stanje moga bivstvovanja. Naime, sve je neprestance događalo se ispočetka.

Često mada je to bilo rijektko, znadoh se iskradati iz njegovih ruku, pretvarajući se tako u prosjakinju bez doma. Jer, bijah jedino dok bijah u rukama njegovim, slušajući monologe njegova pogleda.U par navrata činilo se kao da ću preživjeti hraneći se odbjeglim brusnicama. No, svaki pokušaj početka završavao je odlučnim krajem. Zbog ptice jedne što mi se ukaza u perivojima kasnih sati, progledah obnevidjela od tuge i odlučih ne odlaziti više od usana njegovih tih sjeveroistočnih obala moga Zapada.

Jedino što nije iskusilo moja bjekstva bila je riječ.Nju sam nosila  svugdje, brižno kao što majka nosi nedonošče. Čuvala bih je tako od grubog vremena, pogleda, svega što bi je moglo povrijediti. Riječ je bila moje žezlo, baklja Ivanjska, Salamonov mač i što sve ne. I nije me bilo strah pisati ju je, dapače! Taj poredak slova nikad me nije ranio, rasplakao. Riječ je bila moj prijatelj, suputnik, supatnik. Nekada bi joj se znala ispričati jer bih je možda izlagala i pogrešnim pogledima.

Ali ona je sve praštala, trpjela, bila vjernija od svih mojih muževa i ljubavnika.

 948 total views,  4 views today

Komentariši