Predrag Finci: Post-borgesovska tiskara

This post is also available in: Bosnian

Nakon smrti Velikog bibliotekara, u godini koja se  završila tog proljeća i bila najkraća koju pamti pisana povijest, dođe doba nove kolere. Sve poče nestajati, samo je po nekima ljudi i dalje bilo previše, a po onim još radikalnijim ljudi su proglašeni potpuno suvišnim, jedinim stvorovima koji su u svom dugom razvoju štetili prirodi i remetili njenu harmoniju, pa su zagovarali svijet u kojem će roboti nositi najveći teret proizvodnje, a ljudi i sve što ih je ljudima činilo imati sve manji značaj. Vremenom počeše nestajati i knjige na papiru, što je pravdano skupoćom materijala i nedostatkom prostora, a zapravo je morala biti uništena svaka memorabilija iz boljih vremena. Bilo je još takvih knjiga, ali sve manje. Slova se više nisu utiskivala u papir, nego objavljivala u elektroničkom obliku, kako bi što je moguće brže nestajala. U mraku usnulom piscu razum nije bio od pomoći. U noći bez nade demoni sumnje su postavljali teška pitanja, pitali što će biti naš cogito naša protežnost naša misaonost naša sloboda volje duh tijelo što naše udruge rukovanja dodiri zagrljaji strasti duše susreti hoće li još biti sve što je stvorilo naše djelanje i mišljenje, hoće li još biti ili pak više biti neće? Sve više je pritiskala misao da ništa više nije vrijedno pamćenja, a ni duga postojanja. Sve se svako jutro započinjalo, u stvarnom mementu, u kao dan dugom momentu događalo i u sumrak zauvijek završavalo. Svaka vijest je po isteku dana postajala bez ikakva značaja. I zainteresirana publika je nestajala. Ljudi su utekli sa ulica i trgova, jer su na otvorenim prostorima svaki čas odjekivale eksplozije potmulog kašlja i reskog kihanja, pa uskoro nestade i izgovorena riječ, a s njom i usmena predaja. Oni koji su još čitali sve su više posezali za elektroničkim medijima, za portalima u kojima su se vijesti smjenjivale i po nekoliko puta dnevno. U njima su ispočetka još pisali stariji pisci, koji su pamtili ratove i mnoge krize, mislili da još ima mjesta nadi i ljepoti, ali tih izmorenih stvorova narušena zdravlja brzo nestade. Onda elektroničke novine počeše objavljivati na svojoj beskonačnoj traci samo imena umrlih, šture smrtovnice sa ili bez fotografije preminule osobe. Ovih kratkih vijesti je bilo toliko da je čitatelju (koji je povremeno bio i pisac) trebalo svo raspoloživo vrijeme da ih pročita i vidi je li na spisku i netko njemu drag, blizak  ili barem odnekud znan. Čitatelju su u čitanju i sastavljanju ove nove Knjige mrtvih isticali dani. Budno je pratio stranice smrtovnica, bilježio njemu znana imena, povremeno i sam oglašavao imena svojih prijatelja, a onda je  jednog dana osjetio shvatio znao uskoro će i sam biti dnevna vijest, njegovo će ime biti objavljeno, došao mu red da bude u listu umrlih upisan, htio bi izmaći, pred zoru se otimao, trzao, jedina mu nada svanuće, valjda će, a malo kasnije, dok je trljao oči, pokušavao razabrati je li konačno završio svoj tekst ili je to bila noćna priča zloduha ili je to  samo svanuo novi, a opet isti dan.

 2,188 total views,  2 views today

Komentariši