Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ : Svjetlost reminiscencije u tami trenutka

Svjetlost reminiscencije u tami trenutka

                                                                                                       Ameli i Marku

Bio je petak, s početka septembra, kada smo Amela i ja namjerili u zemlju Humsku. Dan prije me je baš moja draga obradovala viješću da su mi Vešović, Hajdarević i Ešić (Marko, Hadžem i Šimo – op. a.) naumili dodijeliti nagradu u Hercegovini iz koje i sam, po mojoj dobroj majci, potičem. Svaki ponovni susret sa trsom, kamenom, smokvom i šipkom, Bunom i Bregavom, vitinskim i ljubuškim mahalama, Vriošticom i Trebižatom, slapovima Kravice i Koćuše, u meni bi probudio uspavana, a prekrasna sjećanja. I, naravno, stvorio onaj patljivi i medni okus u ustima kakav imaju mala djeca nakon slatkog i okrepljujućeg sna.

Škoda je pocupkivala po dragim stazama i bogazama. Odzvanjao je smijeh dvoje ljudi koji su jedno drugom davno rekli znakovito da. Dragi Bog je uredio da naša obljetnica bude začinjena na način kakav bi oboje poželjeli. I stvarno, bili smo sretni i zadovoljni. Njene oči su bojile moje baš kao i šest godina prije, u istu boju, u isti valer. Krenuli smo iz Tuzle, našeg ishodišta, preko dragog nam Konjuha, pitoresknog predjela Nišićke visoravni, šeher Sarajeva, Konjica snenog i tavlenog. U Pećini smo predahnuli, slušajuć’ vrevu Mostara – bijele perle, uživajuć’ u onim divnim kazama i haberima hercegovačkim. Gledali ljude, Neretvu, sjedili u avliji Koski-Mehmed-pašine džamije, veselili se mostu vječnom. Naš karavanski put smo nastavili skrećući u brda i žureći u Stolac, Radimlju i Begovinu.

Tamo je danas puno bolje nego prije 10 godina. Dijelom su obnovljene Šarića-kuća i čuvena gradska jezgra. U parku je spomenik znamenitom Mehmedaliji-Maku. Ljudi nanovo pokušavaju živjeti zajedno i to je zasigurno dobitak. Sve bi bilo ljepše da ih je više zaposleno. Ovako, nerijetko se čeka pomoć rodbine iz inostranstva što nije idealno rješenje. Pogotovo ne za poslovično marljive i preduzimljive Hercegovce koji nisu navikli živjeti od danas do sutra…

U hladovini pokraj Inat-ćuprije smo sačekali Alenka i Elviru Burinu, naše domaćine. Pojeli grožđe i smokve, ispričali se sa brižnom Hikmetom Rizvanović i u pratnji profesora Turkovića odsjeli u vili Ragusa. Pred nama je bilo otvaranje književnih susreta «Slovo Gorčina» i poklanjanje sjeni velikog Dizdara. Kada su zvijezde uzorale nebo ponad Stoca, a noć vratila oduzeti kuvet, sa finim smo se Burinama zaputili na Radimlju. Slušali smo recitale pjesama Bisere Alikadić, duboko iznutra osjećajući da se dešava nešto ozbiljno i vrijedno. Polako sam shvatao da nastavljam veličanstvenu tradiciju: bilo je prekrasno biti dio te ćilibarske halke. Amela je uživala, Alenko je, možda jedini tog akšama, bio nervozniji od mene. Nakon što su pročitali mišljenje žirija i postavili mali kip Gorčina otvorene šake u moje ruke zapuhao je hladan vjetar, a ja sam zagrlio Amelu i ušuškao „Mančića“ (tako Stočani od milja zovu statuetu za pobjednika – malu k’o šaka, a tešku k’o tuč) u džep sakoa, doživljavajući ga kao prinovu u porodici. Tako sam ga definitivno i usvojio.

Ostatak noći smo potrošili na Alenka, Elviru i ostalu finu raju. Svi su željeli čestitati, podariti osmijehe, odati počasti za nagradu „Mak Dizdar“. To su činili ljudski i skromno, neposredno, stalno me vraćajuć’ na porijeklo i korijene iz tla kamenita. S jutra smo u Šarića-kući prisustvovali otvaranju izložbe o liku i djelu Hamida Dizdara (koji se školovao i u mojoj Tuzli), ali i postavke akademskog slikara Radoslava Tadića iz Sarajeva. Ostatak dana je bio ispunjen okruglim stolovima o životu i radu Maka Dizdara i Alije Isakovića, građana Stoca i svijeta. Lijepo, nego šta! Još bi mi švrljali po čaršiji i ćeifili, ali smo zbog porodičnih obaveza trebali krenuti natrag. Predstavu „Bosanski kralj“ i koncert Ibrice Jusića ćemo (mislili smo), pogledati neki drugi put. Sve do Sarajeva smo putovali u društvu profesora Marka Vešovića, čudesnika. Svako malo me je sa zadnjeg sjedišta zafrkavao riječima koje su mi baš imponovale: „Pa gdje si se krio do sada, pjesničino?“. Njegova pojava u našem automobilu je bilo garancija za uspješnu karavanu što je stigla dok dlanom o dlan. Bilo bi divno zapamtiti sve ono dobro i pozitivno što je izgovorio! – pomislio sam nakon što smo se rastali ispred Alipašine džamije. No, čekala nas je naša Tuzla i naša djeca, Azra i Benjamin! Dovoljni razlozi da požurimo i stignemo prije nego usniju (kod moje sestre na čuvanju)! (2007.)

* * * * *

Priče, pjesme i putopise pišem bezmalo 35 godina. Počelo je nepretenciozno, u sjeni srednje škole i studija medicine: u tom tonu se nastavilo i do ovog vakta. Malo vremena nakon što sam počeo pisati, počeo sam i publicirati. Onda je trebalo pro(te)ći puno vode dok se nisam odvažio izmjeriti sa drugima, uvijek na anonimnim konkursima. Nekoliko puta su me počastili nagradom za priču, pa još jednom za najbolju knjigu. Cijenjena profesorica Meliha Terzić mi je govorila da su moje priče lijepe, išareteći kako su moje pjesme još ljepše.

Manifestacija „Slovo Gorčina“ u Stocu baštini opipljivu vrijednost već skoro 50 godina i bila je „pravo otvoreno prvenstvo u pjesmama“. Naime, na njoj se (nezvanično) dodjeljivala nagrada za najbolju neobjavljenu knjigu poezije u našoj nekakadašnjoj Jugoslaviji, a danas u našoj Bosni i Hercegovini. Dosadašnji laureati su bili veliki pisci i pjesnici: Mile Stojić, Hadžem Hajdarević, Diana Burazer, Dragoslav Dedović, Goran Simić, Naida Mujkić, Miljenko Jergović, Fatmir Alispahić, Almin Kaplan… Nagrada „Mak Dizdar“ je ozbiljno pomogla da se za njih čuje i da im pjevanja dožive širu recepciju čitalačke javnosti.

Uvaženi bosanskohercegovački pisac Mehmed Đedović je bio jedan od troje izabranih koji su se popeli na Gorčinovo pobjedničko postolje. On je glavni krivac za slanje pjesama na ovaj prestižni konkurs. Očito je imao pravo kada me je prijateljski nagovarao da sudjelujem. Zato mi je duša punija, a oči bogatije. Moj privatni Gorčin stoji na polici sa knjigama.

* * * * *

Jutrim u miljeu gotovo napuštene bašte tik nad Inat-ćuprijom. Ispijam kahvu bosanku i udišem varljivi hercegovački vjetar, osnažen opojem kadulje i nane. Pakujem slike prošlosti u sehare za crne dane i drhturim na zubatom jutarnjem Suncu. Posmatram Azru i Benjamina dok bude usnuli Stolac svojim smijehovima. Porasli su, očovječili. Milujem ih pogledom, a da ni ne znaju. Neka, tako je možda najbolje u ovom trenutku. Njihovi glasovi zvone, ljepšajući brbor Bregave, dajući mu blagost i smisao. Nukaju me na zagrljaj, snažan i dug, sa sjećanjima koja nestaju među prstima. Predajem se, bez garda, ogoljen i dovoljno odmaknut, a moj pogled klizi ispod krivih lukova mosta i nestaje, pomiješan sa rijekom koja odlazi. (2016.)

* * * * *

Stolac / Tuzla, u proljeće 2020.
dok sve cvate, a samo COVID „ore“ po Balkanu

 1,304 total views,  4 views today

Komentariši