Omer Ć. Ibrahimagić : “Quattro Stagioni”

POZNAVANJE PRIRODE I DRUŠTVA

Odlazak u prirodu nam se nekako posve neprirodnim činio.
Asfalt smo gradski glačali uzduž i poprijeko.
Društva željni.

Spoznavali ga i usvajali, ali će nas svako malo iznenaditi.
Taman kad pomislismo kako ga tanjimo i varimo – nešto bi pošlo krivo.

Znam, bilo ga je prirodno tražiti.
Prirodno je bilo i naći ga i od njega se, kad nije kako valja, razdružiti.

Druženja praveći i društvo saznavajući – smanjivasmo i druženja i društvo.


Tako sam ja, kroz godine, izučio društvo,
a da prirode nisam.
Pa sam u ovom vremenu neprirodnom,
nekako sve manje društven.

Stoga se prirode hvatam.
U društvu prirodnih.

NOVI SVIJET

Očajnički tragamo za virtualnim prijateljima
koje nikada nećemo posve upoznati,
slijepi za sve one što godinama strpljivo žive pored nas i
čine dobročinstva što ih roboti u nama ne osjećaju.

Zamjenu za majčinsko mlijeko
podgrijavamo u mikrovalnim pećnicama
pokušavajući potrefiti temperaturu tijela dojilje,
potajno se nadajući kako neiskusne bebe neće primjetiti razliku.

Tastature mijenjaju pomno zašiljene olovke,
tipka po kojoj je ispisano delete najbolja je gumica.
Memorije su negativi biblioteka čiji članovi ne hodaju između polica i vitrina,
fajlovi imitiraju nove knjige koje tek treba otškrinuti.

Softver je prijatelj bez mita,
novi veb poput prekrasnoga mjesta za izlazak.

Sa desktopa osvaja fotografija zamamne livade
oivičene crnogoricom i rijekom koja je pitka.
Doima se sasma stvarnom.

Vidiš, ekran kompjutera je jedini preostali prozor u svijet
u kakvom su doskora uživali tvoji roditelji.

Razbiješ li ga,
izgubio si svoj jedini kontakt s prirodom.

KONJUH

Kada kiša prestane,
kada magle nestane,
ko zakićen svat,
ko najljepši bajramski kolač,
smije se, Suncem okupan.

Gleda nas, sitne i beznačajne,
poput štita od vremena,
poput drevnog učitelja,
otac što hvali i prekorijeva.

Uspijemo li da se uspenjemo,
tu je da nas privije (k) sebi,
da nas podrži, i smiraj nam da.
Pružiš li mu ljubavi, pamti,
sve će ti se (to) u sevap upisati!

KRIVAJA

Koliko puta si me milovala svojim travama
i oblutcima škakljala po tabanima.
Hladila moju kožu usijanu zrakama Sunca sa Konjuha.
Hranila i pojila sobom.
Bila sjajna kolajna na mom vratu.

Eh, koliko sam se puta u tebe zaljubio!
I takav zaljubljen, zaljubio opet.
Gledajući lice i naličje vode, trenutke sreće i trenutke tuge,
čitao sam stranice života, ne listajući.
Dičio se tobom.

Dok sam istraživao tvoje porijeklo
pratio sam te, krhku i skrovitu, u Bioštici i Stupčanici.
Vrludao nebeskomodrim limanima, osluškivao maternje im jezike.
Ti jesi nalik svojim roditeljima, ali zem-zem, vala, nisi!
Voda što bukti ti si.

Što ideš dalje od kuće rođenja, od Olova mjesta,
sve više rasteš i pupaš.
Ljepšaš.
Malo-malo pa fursetiš.

Zbog tebe se opija duša i tijelo čisti.
Zbog zelenog Buka ja zavolih duboku vodu.
I divljinu tvoju zavolih, gledajuć kako pitoma je.
Zavolih tvoje ime.

A kad takva, poistiha, uđeš u Bosnu i stopiš se s njom,
prvo mi bude krivo što te više nije, a poslije drago što si,
kako god da okrenem,
u Bosni.

 1,736 total views,  3 views today

Komentariši