MIRZA OKIĆ: BIO JEDNOM U HOLIVUDU JEDAN… TARANTINO

Nisam siguran koliko mi je godina bilo kada sam prvi put pogledao „Pulp Fiction“,  ali znam da sam bio očaran njime, i da sam mogao premotao bih ga i pogledao ponovo. Fotografija, gluma, muzika, kadrovi i nadasve dijalozi. Neka nova dimenzija filma. Bilo kako bilo, to je bio trenutak u kome sam postao i do današnjeg dana ostao fan Quentina Tarantina. Možda je to čak i momenat kada sam postao filmofil, poštovalac filmske umjetnosti. Film više nije bio samo zabava nego dimenzija više, komunikacija na višem nivou što su do tih mladih godina bile prije svega knjige.

Kako je prolazilo vrijeme, a tako i filmovi Tarantina, uvidio sam kako su uglavnom takvi da se ljudima sviđaju ili ne, no i takvi da se prema njima ne može biti ravnodušan.

Prva tri filma, ne računajući „My Best Friend´s Birthday“ i nezavršeni «Love Birds in Bondage»,  „Reservoir Dogs“, „Pulp Fiction“ i „Jackie Brown“ su prva faza rada ovog reditelja. Prva dva su predstavnici krilatice umjetnosti koja kaže da se u umjetnosti pravila mogu kršiti onda kada ih se savlada. Oni su pored toga i uvod u tarantinologiju. Ono što uvijek prvo izdvajam jesu dijalozi. Moć Tarantina da neizgled banalnu i dosadno temu pretvori u interesantnu i upečatljivu kao što to radi sa pričom o pjesmi „Like a Virgin“ u „Reservoir Dogs“ ili Holandiji i hamburgerima u „Pulp Fictionu“. Ti dijalozi u filmovima Tarantina obično su najava scena nasilja. Nakon Madonne, priče o telefonskom imeniku i rasprave o konobaricama slijedi scena krvavog izbušenog Tim Rotha, nakon dijaloga u autu Travolta i Samuel L. Jackson ulaze u scenu krvavog stana, te to postaje ono što se prožima kroz ostatak njegovih filmova više ili manje orginalno. Pored toga tu su kadrovi „iz gepeka“ čak i kada gepeka nema, scene nasilja na najvišem nivou, ples kada u filmu ima prilike za njega, takozvani „mexican standoff“ i stopala, privatni fetiš reditelja. Tarantinov nauk izvučen je iz mnoštva, njemu dragih, filmova i to je ono što svaki poznavalac umjetnosti, a tako i filma može da vidi. Baš kao što je Salvador Dali uzeo nauk renesansnog slikanja i digao ga na nivo samoga sebe i sopstvenog izričaja, tako je to i Tarantino uradio sa svojim znanjem o filmskoj umjetnosti. Jackie Brown, prema sopstvenom mišljenju, najlošiji je iz ove trilogije prve faze Tarantina. Uvijek mi se činilo da je u tom filmu bilo isuviše holivudskih kompromisa koji su ništa drugo do dodvoravanje publici i producentima (ili samo rediteljski eksperiment).
Bilo kako bilo, sve navedeno u njegovim filmovima je odlika umjetnika; raditi, odnosno govoriti, ono što želiš bez obzira na publiku; graditi prije svega na onome što je tvoje lično interesovanje i bar u podsvjesti biti svjestan da i drugi to negdje znaju i priznaju, da parafraziram Sartra – nije umjetnost ono što niko nije napravio već reći ono što je svima pred očima ali ne mogu to da dokuče.

Pitanje  koje se može postaviti jeste i zašto se to sve mene tiče ?

Možda zato što odgovara na neka pitanja, možda zato što nas suočava sa nekim jednostavnim istinama. Ljudi će, posebno u ovom vremenu, pitati mesara, kuhara, mrtvozornika kako mogu tako nonšalantno pričat prije nego će zaklati životinju, izrezati je, izvršiti autopsiju ili ponoašati se kao da truplo nije uopće tu, pa jednostavno to je posao koji ta osoba radi i na koji je navikla baš kao Vincent, Jules, Mr. Blonde, Django, Bride… itd., a pored toga tu su lični afiniteti i interesi.

Sa druge strane tu su i riješenja situacija koja bi čovjek riješio, onako kako to Trantino rješava u svojim filmovima, ali mu na putu stoje društvene norme koje se tako često koriste i protiv nas samih. Možda mi zaista nismo ono što u društvu jesmo nego likovi kojima se „divimo“ i za koje navijamo u filmovima. Često zaboravljamo da nas film rješava frustracija na način da lik u kog se involviramo izvršava sve ono što mi ne možemo ili ne smijemo.

Druga faza Tarantinovih filmova jeste sve ono snimljeno poslije filma „Jackie Brown“ pa do posljednjeg filma „Once upon a time in… Hollywood“. Svi filmovi ove faze su, prije svega, omaž dobrom western filmu ili nekoj formi istog. „Kill Bill“ je priča usamljenoj heroini i njenoj borbi protiv svijeta koji joj je nanio zlo kao što su: „Shogun Assassin“, „Lady Snowblood“, „The Tale of Zatoichi“, „Yojimbo“, „The One-armed Swordsman“… i sl. Samurajski i ninja filmovi nisu ništa drugo do kineski i japanski westerni. „Magnificent Seven“ nije ništa do američka verzija filma „Seven Samurai“ kao što „A Fistful of Dollars“ nije ništa drugo do western „Yojimbo“.

Kako to pokazuje i „Once Upon a Time in… Hollywood“ šezdesete, a tako i sedamdesete, godine napuštaju western i okreću se nekim novim formama, no duh dobrog westerna ostaje (ako ništa zbog univerzalnosti priče koju priča). Tako i Quentin Tarantino poslije filmova o Mladoj ostavlja samuraj – ninja, formu i snima „Death Proof“. Šezdesete godine su vrijeme nakon bitnika, vrijeme hipija, ljubavi i potrage za mirom, borbe protiv zatucanog sistema, vrijeme kada se konj kao simbol slobode i bijega od svijeta zamjenjuje sve više i više automobilom, pa tako  i nastaju filmovi kao što su „Bullit“, „Vanishing Point“, „Duel“, „Gone in 60 Seconds“, „Two-lane Blacktop“… itd.“ 
Tarantinov Death Proof nije samo omaž takvim filmovima već i trash filmu, koji unatoč svom imenu ne mora nužno biti smeće, štaviše; na sve to tu su i „badass“ ženski likovi kakvi su se znali pojaviti u tim godinama pa i kasnije, Thelma i Louise na primjer. „Death Proof“ je izašao kao dio Grindhouse-a zajedno sa Rodrigezovim filmom „Planet teror“ i oba su bili predstavljeni kao omaž njihove afekcije prema trash filmu. I dok se Rodrigez u svojoj režiji posvetio kratkim „cool“ dijalozima i gore scenama Tarantino je otišao u drugu stranu koja se najviše vidi u načinu montaže i snimanja tog filma pa i u izgledu likova, scenografiji, ali i u korištenim automobilima. Uz sve to u filmu se čak i pominju filmovi na koje se Tarantino naslanjao. Nije ni Bukowski bez razloga napisao svoj roman „Pulp“ posvećen lošem pisanju.

Drugi svjetski rat nikoga nije ostavio ravnodušnim, pa tako ni filmsku umjetnost. Western priča poprima novi oblik i to onaj koji priča priču o borbi protiv Nijemaca, Italijana ili Japanaca.
Američki filmski naslovi koji privlače pažnju su sasvim sigurno „The Great Escape“, „The Dirty Dozen“, „Where Eagles Dare“, „The Guns of Navarone“… itd.  Sa druge strane u bivšoj Jugoslaviji se snimaju partizanski filmovi koji opet nemaju ništa drugačiju formu od, opet naglašavam dobrog, westerna ili samurajskog filma. Kada to kažem i ne pomišljam na epske filmove kakvi su „Bitka na Neretvi“, Kozara“, „Bitka na Sutjesci“ ili „Desant na Drvar“ već na filmove kao što su „Diverzanti“, „Povratak otpisanih“, „Most“ ili „Valter brani Sarajevo“.  Čitava priča, metafora, Drugog svjetskog rata jeste priča o onome što vidimo kao dobro protiv onoga što vidimo kao zlo, ali i pored toga to je priča o slobodi. E baš tu dolazi naredni Tarantinov film „Inglorious Basterds“ (možda je interesantno pomenuti da postoji i Castellarijev film na temu Drugog svjetskog rata „Inglorious Bastards“).  Pomenuti film ne samo da ima sve odlike koje smo već naveli u tekstu već i dodaje jedan novi detalj; jedna scena koja mijenja tok historije. U slučaju ovog filma to je ubistvo Adolfa Hitlera i čitavog vrha nacističke Njemačke, no Quentin ne bi bio Tarantino da tu nema još nešto, a to nešto je pojava filma u filmu, pojava filmskih djelatnika, makar bili izmišljeni kao što je to Wilhelm Wicki (Gedeon Burkhard) u filmu, a i sama kritika filma (u ovom slučaju njemačkog); kod ovoga filma to je film u kom je protagonista lik Fredericka Zollera (Daniel Brühl). 

Šta je nakon svega ovoga, odnosno sve je vuklo prema tome, ostalo Tarantinu već da snimi ništa drugo do western koji se publici predstavlja kao „Django unchained“. Čini se da Tarantino namjerno uzima ime Django, kao što je, sa malom izmjenom, preuzeo i ime prethodnog filma, poznato svim poznavaocima western, odnosno, spaghetti, filmova (čime nam možda i pokazuje svoju afekciju i poznavanje italjianske kinematografije). Naravno Tarantino se ne naslanja samo na filmove kao što je italijanski serijal o Djangu već i na one kultne, one koji su ušli i ostali u sferi umjetnosti, kao što su „The Good the Bad and the Ugly“, „Once Upon a Time in the Wsest“, „A Fistfull of Dollars“  i „For a Few Dollars More“. Baš kao što su navedeni spaghetti filmovi izbjegli ispraznu i ofucanu priču o borbi kauboja i Indijanaca, tako i Tarantino izbjegava sve ono defektno iz američkog westerna i uzima najbolje iz spaghetti westerna. Djangova priča nije ta o borbi kauboja i Indijanaca, nije priča o kultnom šerifu ili odmetniku već tarantinovska priča o slobodi i borbi za nju, priča o zlostavljanju i rasizmu. Ukoliko ste pratili sjetit ćete se čitave kontraverze oko upotrebe riječi „niger“ u filmu „Django Unchained“. Upotreba riječi „niger“ u toj mjeri i na sve načine na koje je to on uradio nije ništa drugo do suočavanje publike sa njihovim sopstvenim rasizmom i borbom sa političkom korektnošću. Izbjegavanje određenih termina ne znači da smo riješili problem na koji taj termin ukazuje.

Tri godine nakon što, u filmu, Django u borbi za slobodu sebe i svoje odabranice propuca čitav ranč bijelih ugnjetača, na veliko platno stupa „The Hateful Eight“. Film koji je bio potreban da bi se stvorio „Once Upon a Time in…Hollywood“. Čini mi se da sve što ima da se kaže o ovome filmu može stati u to da je „Reservoir Dogs“ u kaubojskom stilu, ili u dobu westerna, da je sve ono dobro iz prethodnih filmova (prve i druge faze), ali ne nudi ništa novo. Tu su misterija, muzika, priča, dijalozi, likovi, scenario, suočavanje sa rasizmom… sve ono što nam Tarantino godinama daje no ništa posebno novo. Savršen način da se zaokruži jedan umjetnički izražaj.

Kako je „The Hateful Eight“ način da se jedan dio umjetničkog života završi tako je „Once Upon a Time in Hollywood“ dobar način da otvori nova faza stvaranja ili da se zatvori karijera. Kako ono kažu „prestani dok si u prednosti“.

Posljednji film Quentina Tarantina je sve ono dobro što su njegovi prethodni filmovi bili i još mnogo toga. Komentari na sve Tarantinove filmove prije ovoga su bili različiti, ali nikada tako dualno podjeljeni kao što je to slučaj sa ovim. „Once Upon a Time in…Hollywood“ je publici dobar ili loš, sviđa im se ili ne, pogledat će ga više puta ili samo jednom (neki će možda izdržati samo do pola).

Priča Rick Daltona (Leonardo DiCaprio) priča je o „navodnom“ sutonu karijere jednog glumca uz kog „u dobru i zlu“ stoji njegov kaskader i prijatelj Cliff Booth, priča filma je priča o kraju jedne holivudske ere koja možda i ne završava onako kako je završila s obzirom na kraj filma. Ako gledamo biografske filmove o nekadašnjim zvjezdama, posebno onima koje su ušle u legendu, uvijek je konstrukcija nekako takva da su dvije trećine posvećene rastu i uspjehu, a priči o padu i zalasku posvećena je jedna trećina. U ovom slučaju priča o usponu ne čini ni jednu desetinu filma. Ovo je film koji čine detalji i odsustvo „velike priče“. No, nije li tako i sa mnogim umjetničkim djelima?

Kroz lik DiCaprija, pa čak i lik Margot Robie mi imamo mali uvid u njihove filmove unutar filma, način na koji se ti filmovi snimaju, pripremanje uloge, potreba glumca da evoluira u ono što novo doba od njega zahtjeva, rediteljski pristup tome i načinu na koji reditelj tome pristupa dok snima film. Da, oni koji su pogledali film mogu reći „ali to su samo detalji“, no detalji su ono što čini ovaj film onim što jeste, baš kao što naš život čine detalji, sitnice, momenti – trenuci koji promjene čitav tok naše sopstvene historije. Lik Al Pacina, u svom kratkom pojavljivanju, govori više i bolje o obrascu rasta i propadanja jedne holivudske ličnosti nego li to rade mnoge biografije i biografski filmovi, baš kao što i o Charles Mansonu, u par kadara, i njegovoj ličnosti kaže više nego čitava masa medijski oblikovanih eksperata. 

Kroz priču zvijezde u „nestajanju“ i nove zvijezde u nastajanju (Sharon Tate/Margot Robbie) tu je i priča o prijateljstvu gdje je jedan od njih, kako to i film kaže, „more than a buddy less than a wife“. Baš tu se možemo osvrnuti na lik i glumu Brad Pitta koji više u ovom filmu ne glumi svojim šarmom i ljepotom (Seven Years in Tibet, Meet Joe Black), nekim egzotičnim naglaskom (Kalifornia, Snatch, Inglorious Basterds) već tijelom i izrazom lica na najbolji način teatarskih zvijezda, dostojan škole Stanislavskog i Mihail Čehova. Unatoč tome što DiCaprio drži tu ulogu protagoniste Pitt je preuzima u svoj svojoj veličini.

Neko od kritičara je ovaj Tarantinov film nazvao njegovim „najintimnijim filmom“ što i jeste, kritika objavljenja u „New York Times“ magazinu kaže Like most of Quentin Tarantino´s movies his new one, „Once Upon a Time in… Hollywood“, is driven by cultural nostalgia[1]. Ovo ne krije ni sam Tarantino što se može vidjeti kroz njegove intervjue kada govori o svojim sjećanjima na vrijeme u kome se odvija radnja filma[2].

Daltonov pad karijere stavljam pod navodnike iz prostog razloga što se film završava onako kako završava. Tarantino mijenja historiju na sebi svojstven način i kako je ta promjena u „Inglorious Basterds“ mogla uticati na čitav svijet ovdje je, u najmanju ruku, mogla uticati na ostatak života jedne filmske zvjezde koja misli da je u sutonu svoje karijere. No, sam Dalton (DiCaprio) na početku kaže kako ga možda jedan pool party, jedno poznanstvo, djeli od uloge koja ga može vratiti na pijedestal, zar se na kraju ne čini da je ta prilika upravo došla?

Gdje je tu onaj Tarantino na kog smo navikli?

Tu je, samo što sada otkriva malo više o sebi nego smo na to navikli. Rasizam kao refleksija jednog vremena u rečenici „Dont cry in front of Mexicans“. Dijalozi  Kroz čitav film. Muzika? Tu je. Nasilje? Na samom kraju kao šlag na tortu! Sve je tu. I više od toga ako to možete podnijeti.

Na kraju treba reći da je ovo jedna dobra, pored toga zabavna studija i škola filma, ali i onoga što okružuje svijet komercijalne filmske umjetnosti. Poslastica za sve filmofile. Omaž svemu onome što holivudski život jeste i što je nekada bio.

Ukoliko je ovo početak jedne nove Tarantinove epohe radujem joj se onoliko koliko jedan filmofil može, ukoliko je zadnje djelo jednog od najboljih reditelja današnjice onda mi je drago što je takav kakav jeste.

Mirza Okić je rođen u Sarajevu 1987.Radio je na scenarijima predstava i napisao song za predstavu “Raskršće”. Igrao u predstavi “Želim (u) dom” za koju je također sastavio tekst za pjesmu koja se izvodi u toj predstavi. Od 2005. do 2009. je radio u sklopu NVO gje je obavljao dužnosti PR-a i glavnog zaduženog za sektor kulture i umjetnosti. U međuvremenu je surađivao i sa teatrom S.O.S sela gdje je učestvovao u mjuziklu “Chicago”. Godine 2007-e uradio prvi BH stand up comedy. Bavi se prevođenjem. Objavio je dvije knjige poezije. Živi u Sarajevu.


[1] https://www.newyorker.com/culture/the-front-row/review-quentin-tarantinos-obscenely-regressive-vision-of-the-sixties-in-once-upon-a-time-in-hollywood

[2] https://www.youtube.com/watch?v=h_W12HmsIMY

 810 total views,  4 views today

Komentariši