Branislav Antov Mikulić: Mudrac u amsterdamskoj biblioteci

Ranije sam čuo za njega, starca, mudrog i umnog, koji je cijeli život posvetio spoznaji istine. Istine o nama, o svrsi i smislu naša postanka i postojanja, o vezi našoj sa svijetom ovim i onim, i s nečim što nas ljude i oba svijeta izrodi i vodi. Znao sam da su ga mnogi bili pohodili u njegovom kraju, u dalekoj otočnoj zemlji na Istoku, u malom i zabačenom selu, gdje je provodio obilato darovane mu decenije života, povučen u sebe, umujući. Svi oni su dolazili k njemu po savjet, mudru riječ i besjedu. Bilo ih je različitih, nepismenih i vičnih peru, ubogih ali i bogataša u svili, mladih i starih, vjernika – budista, kršćana, muslimana i hinduista – kao i onih koji nisu imali nikakve vjere ni religije, a koji su je za sebe tražili.

A onda ga slučajno sretoh. Ugledah ga u biblioteci, novoj amsterdamskoj javnoj biblioteci, Openbare bibliotheek, kako se na lokalnom jeziku zove ta velelijepna i multifunkcionalna građevina, pravo čudo moderne arhitekture. Bio je sam. Prije toga je očigledno imao sastanak s nekim. Taj neko ga je bio konsultovao, tražio mudar savjet, pa otišao, napustio ga.

Ohrabrih se, pa mu priđoh. Stajao je tu, odmah kod golemog prozora kroz koji se vidio čitav Amsterdam, osunčan i blještav, kanali, voda i brodice po njoj, muzej Nemo pored vode i u samoj vodi, kao u ogledalu. Zurio je u daljinu i ljepotu grada, okrenut meni poluprofilom. Prepoznao sam ga, vidio sam taj lik već ranije, na internetu dok sam lutao po Amazonu tražeći rijetke, polovne knjige filozofske.

Priđoh, stadoh do njega i zagledah mu se u lice. Pa prije nego sam se predstavio neznancu, tiho, kao za sebe, progovorih: “Šta je istina, najveća istina što postoji? Da li je čovjek umom može dokučiti?”

Ne pomjerajući se, dade mi odgovor: “Sve je Jedno. Samo postoje različita imena, forme i pojave toga Jednoga.”

“Šta je to Jedno, kako ga spoznati, gdje i kojim putem?”, izgovorih sebi u bradu novo pitanje. Pritom nisam podizao pogled s njega, kao da sam mu s lica htio pročitati odgovor, saznati tajnu najveću, onu što je on otkri, pa je sada u sebi drži.

On mi spremno, baš kao da je takvo pitanje očekivao, kao da je te moje misli prozreo i prije nego sam ih izustio, pojasni: “Bezbroj je staza što k tome Jednom vode. Religije koriste različite puteve. No, nijedna te tu ne može poučiti. Slijedi svoj vlastiti put.”

Zastadoh, zamislih se kratko nad riječima njegovim. Onda se okrenuh k njemu s namjerom da ga upitam gdje i kako da odgovor tražim. On ponovo prepozna moj ispitivački pogled i u istom trenu mi saopšti ovo:

“Knjigu svoga srca moraš otvoriti. Tamo se sve nalazi.” Onda načas umuknu, kao da je time želio dati mi priliku da ove riječi dobro upamtim. Potom još doda:

“I voli, budi pun ljubavi! Kroz ljubav možeš sve spoznati, pa i Boga samoga”, poruči mi, pa nestade s vjetrom što kroz otvoren prozor naglo uletje u prostoriju. Ja potrčah za njim. Desetak koraka dalje, nađoh ga na podu. Pa ga podigoh.

Taj svezak papira ukoričenih pogledah sprijeda, ne vidjeh piščeva imena. Samo stajaše naslov. Okrenuh ga na poleđinu, tu nađoh par škrtih riječi o autoru, meni poznatih.

Yogaswami (1872-1964) lived in Northern Sri Lanka. Early on in his life he chose to practice austerity, and the small hut in which he lived for the rest of his days, became an oasis of wisdom.’ [i]

Unutra nisam zaglēdao. Nije bilo potrebe. Odgovore sam dobio tren prije nego je vjetar prekinuo naš nenadani susret.

.

U Amsterdamu, 24/10/2014

.

.


[i] Yogaswami (1872-1964), živio je na sjeveru Sri Lanke. Već u ranoj mladosti je izabrao put isposništva, a mala koliba u kojoj je boravio mnoge godine svog dugog života, postala je oaza mudrosti’ – izvor: Positive Thoughts for Daily Meditation,  Element Books, Ltd., Rockport, USA, 1993

 1,630 total views,  4 views today

Komentariši