POLA GLAVE

Piše: Jasmin Agić

U prvoj sedmici oporavka poboljašanja koja je osjećao u organizmu bila su toliko očigledna da Mustafa počeo sumnjati ne samo u doktorovu dijagnozu nego i u strahove koji su se prve noći rojili u njegovoj glavi. Zabrinutost koja je bila više nego opipljiva, stvarna na jedan nevjerovatno tjelesan način, počela je kopniti kako je počeo shvatati da njegovo tijelo vraća sve prvobitne funkcije. Nestalo je drhtavice i oduzetosti, svi su se grčevi povukli iz mišića i tetiva, a stvarnost je bio u stanju spoznavati na jednako snažan kognitivan način kao i jutro prije nego će se tragedija desiti. Proganjala ga je još samo primisao da će motoričke funkcije biti oštećene i da će biti neka vrsta invalida nesposobnog voditi samostalan život, ali nakon što se već u danu nakon udara pridigao u postelji, a zatim i ustao iz bolničkog kreveta počela mu se nazirati jedna umirujuća i uspokojavajuća misao u kojoj je sebe vidio kao poptuno cjelovitog i neoštećenog čovjeka.

Moždani udar bio je iznenadan i bolan i dok je potisivao otpunsi list užasavajući se prljavštine koju čistačice bolnice nisu mogle prikriti bio je zahvalan nekoj tajanstvenoj i nepoeznatoj sili što je učinila da se sve svrši poprilično bezbolno i bez većih posljedica. Nije želio razmišljati o neprijatnom činu koji je njegov život, kako se čini, samo na trenutak izbacio iz balansa a slika u kojoj je samog sebe vidio kako bespomoćan leži na pločicama kuhinjskog poda podsjećala ga je na neki potpuno izmišljen prizor Fjdora Dostojevskog koji u istom stanju grčevite obamrlosti leži savladan teškim epileptičkim napadom. Prošao sam dobro, govorio je sebi, zahvalan što život neće provesti kao paralizovan čovjek ne usuđujući se ni pomisliti šta bi ti značilo za integritet njegovih ionako zbrkanih misli. Nije vjerovao u Boga, bar ne u onog institucionalnog, strašnog, starozavjetnong koji traži neprekidno pokoravanje duše, ali nije mogao ne primjetiti kako mu se zadnjih nekoliko dana često zahvaljivao i kako je u nekim neopisivim stanjima ekstatičke sreće dizao pogled u pravcu nebesa.

One neumjerene i neprijatne užurbanosti, koju stvaraju bližnji kada se sjate oko bolesnika, nestalo je isključivo na insistiranje samog Mustafe koji je s pretjeranom žestinom odbijao da se prema njemu osjećaju kao prema spašeniku i već nakon nekoliko dana po povratku kući uspio je život vratiti u umrtvljujuću kolotečinu. Vodio je računa da sina i kćerku redovno obavještava o svome zdravstvenom stanju, ali nije dozvoljavao da dolaze svaki dan u posjetu i da ga uvlače u duge telefonske razgovore. Grozio se čak i same pomisli da je sada oskrnavljen čovjek, neko biće koje se nalazi na pola puta između potpunog zdravlja i mrtvačke nepokretnosti i zato je snagom preobraćenika, koji je iznenada i neočekivano pronašao dugo traženi smisao života, svoju svakodnevnicu organizovao aritmetički precizno i tog se rasporeda pridržavao sa nevjerovatnom i njemu do tada nepoznatom disciplinom. Sve je kućanske poslove radio sam odlazeći dva puta dnevno u duge i okrepljujuće šetnje, a kada je primjetio da mu fizčki poslovi gode, da bude u njegovim gotovo atrofiranim mišićima davno zatomljenu snagu i čilost trudio se raditi što više majstorišući ponekad i više nego su obaveze zahtijevale. Otkrio je da je snaga uma u velikoj mjeri položena u krepkosti tijela i osim što je hodao do granica iscrpljenosti, a kućanske poslove pretvarao u neku vrstu religiozne zadaće počeo je Mustafa i sa više pažnje posmatrati svijet oko sebe.

Nije on to svoje novoprobuđeno interecovanje za zbivanja fokusirao na vizuelno ispitivanje značenja oblika predmeta ili promatranje prirodnih mnijenja kojima je bio okružen. Takve ga stvari nisu interesovale i kada biste ga pitali da vam opiše prostoriju u kojoj je boravio cijelo jutro mogao bi minutima stajati nijem pred vama zbunjen namjerama vašeg pitanja i svojom nemogućnošću da pruži bilo kakav valjan i smislen odgovor. Mustafu su, što ga je isprva malo čudilo i plašilo, počeli interesirati ljudi, njihov izgled, njihovo ponašanje, sadržaji onoga što su govorili i još više interesiralo ga je da iza svega toga otkrije tajnu njihove ljudske prirode. Ono što je smatrao izuzetno neobičnim bila je jasnoća njegovog uvida jer je nakon samo nekoliko minuta posmatranja i opservacije bio u stanju vidjeti osobu ogoljenu do njene suštine, bio je u stnaju opaziti ono skriveno, nutrinu koja se teško oslobađala maski nametnute obmane. Bio bi to uvid toliko ispunjen saznanjem da bi Mustafa nakon jednog takvog prodora u ljudsku dušu ostajao zatečen onim što bi zatekao, ostajao bi zapanjen jednostavnošću koja je iskrila u dobroti i jarkosti koja bi grijala zlo.

Ali, ono što Mustafa više nikada nije bio u stanju uspostaviti jeste osjećaj da se ljudsko biće posmatra u nekoj neodređenoj kompleksnosti opravdanja, više njegov um nije mogao iznalaziti objašnjenja za nevidljivo ili ono što se u prirodi čovjeka možda tek moglo nazrijeti. Njegov je pogled u dubinu čovjekovog postojanja bio strelovit, dubok i donosio je nedvosmislene uvide, neupitne istine o tome ko je ta osoba i kakave su njene namjere, pred tim razoružavajućim pogledom više nije bilo moguće ništa sakriti. I tek je tada Mustafa shvatio šta su posljedice bolesti za koju je mislio da ju je lako prebrodio – nije to bila nepokretnost, niti invaliditet tijela, nekakva nakaradna deformisanost udova, niti potpuni gubitak govora, ništa od toga, jedina posljedica, trajna i nerješiva bilo je stjecanje moći koja je omogućivala njegovom unutrašnjem oku jednu vrstu božanskog saznanja.

Posljedice tog stanja, počeo je nazirati, bile su mnogo strašnije od uobičajene oduzetosti. I dok je savršeno vladao razumom i sposobnošću govora Mustafa je počeo slutiti kako mu je oduzeto nešto sasvim drugo, nešto mnogo složenije i potrebnije ljudskom životu, a to je bila moć opravdavanja, jer svaki njegov uvid u ljudsko biće bio je bez ostatka jednodimenzionalan i konačan. Počeo je razumijevati da je u njemu samome umrla sposobnost kognitivnog razvijanja empatije za sve ono nakaradno, izobličeno i prijetvorno, počeo je shvatati da je izugubio kreativnu moć samozavravanja i da je time izgubio doslovce pola svoje glave i pola svoga života. Početnu radost i utjehe koje su preplavile sada već usplahirenog čovjeka nesigurnog u svaki svoj korak zamijenio je strah od razotkrivanja ljudi. Sin Samir i kćerka Amira, na njegovo veliko olakšanje, pokazaše se kao prostodušne i jednostavne osobe, lišene bilo kakave primisli o zlu, pomalo čak naivne i nezrele, ali iskrene i pune ljudske dobrote. Ako je nekada u svojoj oholosti i dvojio kako u njima ima nekih neiskrenih namjera prema njemu hranjenih mržnjom jer je napustio njihovu majku sada se uvjerio da su te sumjne bile sasvim izlišne i pogrešne. Ni jedno od njih dvoje nije ga krivilo za bračni brodolom, a sva ona kivnja, za koju je vjerovao da je neiskorjenjiva iz njihovih srca, izgleda da je s godinama nestala.

Prve sumnje u sposobnosti racionalnog rezonovanja Mustafa je prmijetio u usputnim razgovorima sa komšijom Milanom koji više ničim nije mogao sakriti neizlječivu tugu. Veslost i razdraganost, spremnost da uvijek bude zabavan i duhovit krili su jedan podmukao osjećaj nezadovoljstva koji je neugasivo tinjao u njegovoj utrobi i svaki put nakon razgovora Mustafa je jasno vidio koliko pati što mu djeca i unuci žive u Americi. Nasmijani Milan bio je olupina od čovjeka koja je neprekidno proklinjala život, a samoća koja ga je okruživala bila je gusta, mračna i na momente suicidalna. Mustafa nije mogao ne primjetiti da se nesreća Mialnovim životom širila poput zmijskog otrova i koliko god se trudio pokušati proniknuti iza barijere koju je podigao između sebe i svijeta nije uspio intervenirati nekim gestom koji bi djelovao kao lijkoviti serum i jedino što mu je preostalo bilo je nemoćno posmatrati kako čovjek kojeg je smatrao prijateljem lagano umire nemoćan da se izbavi iz kandži sopstvene nesreće.

Sa svakim novim susretom Mustadfin se život pretvarao u sve veći košmar, jer više nije posjedovao sposobnost da pažnju svoje intuicije zadrži na kopreni koju su ljudi stvarali oko svoga bića. Pravo lice ljudi postajalo je sve teži teret njegovoj izmučenoj psihi, a epizodična oduševljenja ljudskom iskrenošću smjenjivala su se dugim periodima razočarenja u kojima je otkrivao licemjernost u postupcima ljudi za koje je vjerovao da nose u sebi nepatvorenu klicu poštenja. Život mu se pretvorio u turobno magnovenje i što je odlučnije želio okretati svoje pola glave u nekom drugom smjeru to su mu prikaze ljudskih nakaza sve češće titrale pred očima. Količina ljudske neiskrenosti poljulja u njemu uvjerenje kako je, pored svega, svijet jedno dobro mjesto i on umjesto da iznenadnu sposobnost uvida počne doživljavati kao neprocjenjivo bogatstvo stade kuditi svooju sudbinu priželjkujući vlastitu smrt. A onda mu se desiše dvije stvari, odvojene i povezane istovremeno, dva susreta iz kojih nije mogao ništa razumjeti ali koji vratiše izgubljeno povjerenje u ispravnost poretka stvari.

Nekoliko mjeseci nakon što je u potpunosti shvatio ograničenja svoga novog stanja nađe se u prilici da razgovara sa jednim starim znancem prema kojem je oduvijek osjećao jednu vrstu odioznosti. Uvijek smjerljiv, ljubazan i pričljiv, taj je osrednje građeni čovjek, ćelav i uvijek uredno odjeven, bio oličenje osobe koja se žrtvovala za druge. Trudio se uvijek biti na usluzi, uvijek pomoći nekom sitnom ali potrebnom gestom, dati savjet i baš je ta neumjerena smjernost i opetovana dobronamjernost Mustafi bila sumnjiva, ali svaki put kada bi pokušao krugu zajedničkih prijtelja dati do znanja kako misli da je Malikova ljubaznost možda samo dobro smišljena predstava bio bi prekidan i obeshrabrivan da iznosi svoje sumnje i podozrenja. Svi bi zajednički prijatelji, u glas, kao jedan,  govorili da je Malik dobar čovjek nalazeći uvijek bezbroj primjera u kojima je pokazao razmjere svoga nesebičnog drugarstva. I svaki je put Mustafa morao zadržati za sebe svoje misli u kojima je jasno naslućivao da je sve to bila dobro smišljena i pažljivo istrenirana poza. S godinama i sam je počeo sumnjati u svoja ubijeđenja spreman vjerovati kako Malikovom ponašanju podsvjesno daje sasvim suprotno značenje, a sve vođen nekim nejasnim osjećajem ljubomore i zavisti. Lijepe riječi koje su prijatelji iznosili o Malikovoj pažnji u njemu su izazivale bijes s kojim se nije znao nositi i uplašen da bi se mogao naći u situaciji gdje ne može kontrolisati svoj temperament Malika i cijelo društvo počeo je namjerno izbjegavati.

Ali, ovog puta njegove sumnje se pokazaše kao sasvim tačne i ispravne. Sjedio je zajedno sa Edinom, Arminom i Farisom u ljetnoj bašti na  ušću Babine rijeke u Bosnu kada nenajavljeno za njihov stol dođe Malik. Početna neprijatnost koju je Mustafa osjetio ubrzo se preobrazila u osjećaj otvorene gadljivosti a svaka riječ koju je Malik izgovarao lijepila se za unutrašnju staranu Mustafinog mozka kao neuništivi ljepak. Obučen samo u majicu sa nekim vulgarnim natpisom, zrikajući malenim očima iza debelih crnih dijoptrijskih naočala Malik se Mustafi počeo obznanjivati upravo onakvim kavim je cijeli život i mislio da jeste. Riječi pune doziranih laži lebdjele su iznad stola kao komarci puni ljudske krvi, a gestiklacije tijelom više nisu bile u stanju sakriti pokvarenost i laž.

Taj je čovjek zao mislio je Mustafa u sebi nemoćan da kaže bilo šta što će razbiti iluziju Malikovih obmana u očima zajedničkih prijatelja. Gledajući Edina i Armina kako s velikom pažnjom slušaju Malikove laže i Farisa koji je s odobravanjem slušao konstatacije pune opštih mjesta u Mustafi se slomi nešto, oćuti kako je život prolazan i besmislen, kako je život nepravedan i nepošten, a u slatkastom mirisu likera od višnje koji je isparavao iz čašice na stolu poče naslućivati da je vrijeme samo obična varka uma. Sve mu se učinilo nepovezano i besmisleno, a mučnina koju je osjetio gledajući potkresanu Malikovu bradu širila se njegovim tijelom nezuastavljivo i on u jednom trenutku osjeti olakšanje nadajući se kako će se taj neprijatni osjećaj preliti iz njegovog stomaka u ono pola glave koje mu je ostalo i da će tu nakon eksplozije izazvati reakciju od koje više neće biti u stanju čitati ljudske nutrine. Sjedio je nepokretan i beščujan čekajući da novi udar prekine agoniju, ali kako je vrijeme odmicalo poče nazirati kako će njegova želja ostati neuslišena.

Tog je istog dana Mustafa doživio jedan drugi napad –  napad očajanja od kojeg je prvo bešumno ležao potpuno nepokretan u svom krevetu zureći u policu s knjigama, a onda je gnjevan počeo proklinjati Boga. Nije želio više imati pola glave, želio je biti kao i svi drugi ljudi, želio je biti neotporan na laži i opsjene, želio je biti izbavljen od neprekidnog suočenja sa istinom. Život bi mi bio lakši da sam oduzet ili nepokretan, da ne mogu do kraja sastaviti rečenicu nego živjeti ovako, mislio je u sebi, ovako nezaštićen od ljudske zloće, od čovjekove hinjenosti i prijetvornosti. Ne želim vidjeti pravo lice svakog čovjeka kojeg sretnem u životu, želim vjerovati da je svijet bolje mjesto, želim živjeti život kao i svi ostali, govorio je dalje ne znajući tada da neće proći mnogo vremena a sreća će se opet poigrati njegovom sudbinom.

Ljeto je doseglo svoj zenit u isrpljujućoj i bespoštednoj vrućini kada se Mustafa tokom ranojutarnje šetnje bulevarom susrete sa čovjekom kojeg nije nikada prije vidio. Neodređenih godina, ali svakako star, taj čovjek kojem Mustafa nikada neće saznati ime sjedio je na klupi posmatrajući kako se voda lomi na jednoj riječnoj kaskadi. Još dok ga je gledao osjetio je kako prostor oko njih ispunjava lahoreći vjetrić koji je donosio mirise nekog dalekog i nepoznatog svijeta. Poslije je Mustafa vjerovao kako je taj miris bio neka nezabilježena mješavina eteričnih isparavanja cvjetova kiselih agruma i od tog je mirisa osjetio škakiljanje u nozdrvama. A onda je osjetio blaženstvo, čistu sreću življenja i u mislima mu se pojaviše slike svih onih ljudi koji su svijetom širili mržnju, ljudi od kojih se gnušao i od kojih je bježao, samo što sada s njihovim likovima, u njegovoj rasplućenoj glavi, poče klijati jedna gotovo revolucionarna ideja. Bila je toliko jasna da je imao ojsećaj da je može opipati rukama, toliko nedvosmilena da se u njegovim nadimajućim grudima ukazala kao dohvatljiv i opipljiv objekat. Zastade i pogleda čovjeka pravo u lice, čisto i lijepo, lice koje je bilo ukrašeno inteligentnim zelenim očima nad kojima se nadvijalo visoko bijelo čelo. I dok je pokušavao odrediti koliko duboko zalisak zasijeca glavu Mustafa oćuti kkako stoji pred čovjekom potpuno čiste duše. Prestani biti uplašen i zbunjen, reče mu nepoznati čovjek glasom koji kao da nije bio sa ovog svijeta, i počni činiti pravdu. Izgubio si pola glave s razlogom, izgubio si sposobnost samoobmanjivanja kako bi neprekidno svjedočio istinu, nastavio je govoriti istim nepromjenjenim tonom. Sada zatvori oči i suoči se sa ovim riječima, a kada ih otvoriš nastavi živjeti, ali ne više kao čovjek koji je izgubio nešto, nego kao čovjek koji je određen da ispunjava misiju.

Mustafa zatovri oči, a kada ih otvori nepoznatog čovjeka više nije bilo na klupi. Bila je noć i Mustafa nije mogao odrediti koliko je dugo stajao na tom mjestu. Mjesečina je razlila svoju varljivu svjetlost po površini rijeke i samo je jedan, jedva primjetni dašak vjetra, lebdio među drvećem. Napokon je znao zašto od udara nije ostao oduzet ili paralizovan, zašto nije hodao uz pomoć štake ili štapa i zašto je izgubio pola glave, a s njom i sposobnost da vidi laž, opsjene i obmane. S tom spoznajom Mustafa načini prvi korak svog novog života.

 

1,035 total views, 4 views today

Komentariši