ODBAČENI ČOVJEK

Piše: Jasmin Agić

Posljednji dopis nije ni pročitao do kraja, a ljutnja koja je eruptirala iz njegovih grudi bila je žestoka i nekontrolirana. Poštu je zgužvao, a onda smotuljak papira tresnuo o limeni zid. Usne su mu se tresle od bijesa, a curak pljuvačke razlio se preko brade i završavao na dlakavim grudima i da nije nervozno tresao glavom i nerazgovjetno ponavljao grupu glasova koji su trebali biti neko ime Husein bi ličio na mrtvog čovjeka.

Dok je pokušavao naći neki oslonac tražeći rukama čvrsto mjesto ravnoteže nehotice je oborio saksiju sa cvijećem, a onda s obje noge stao u rasutu zemlju. Nije ni primjetio da se cijela kuća tresla, a tanki limeni zidovi prijeteći ljuljali; za njega stvarnost ovog svijeta više nije postojala i u svojoj duševnoj rastrojenosti mogao je samo vidjeti lica opštinskih službenika, iskrivljena u odurne grimase poruge.

Kad je došao sebi noć se već spustila na njegovu kuću i bez ikakvog naprezanja mogao je čuti huk nabujale Bosne. Bilo je hladno i drhtao je nastojeći nekako sačuvati posljednje ostatke topline u svom tijelu. Osvrnuo se nekoliko puta oko sebe čekajući da se oči naviknu na mrak, a kada njegove plave zjenice počeše jasnije razaznavati stvari prvo što opazi bilo je zgrčeno tijelo njegove žene Hatidže. Ležala je na ponjavi kupljenoj davno prije rata pokrivena jambolijom koju je ne sjeća se više kada donio sa rada u Ljubljani i u mraku koji ih je okruživao jasno je vidio samo njenu glavu i sijedu kosu koja se nakupila na tjemenu u neurednu punđu.

Prije nego je počeo tiho ridati u jastuk plašeći se da iznenadni zvuk oslobođenih emocija ne probudi Hatidžu odlučio je napraviti gestu blagonaklonosti, uraditi nešto što će joj privući pažnju i izmamiti osmijeh, od čega će opet zasijati onom nekadašnjom ljepotom u koju se bio neobuzdano zaljubio i zbog koje se odvažio živjeti samostalni život. Dok je gledao kako ravnomjerno diše nije se mogao osloboditi utiska da je on bio krivac za svu njenu bijedu i sve nevolje s kojima se borila svakog dana i zbog tog je osjećaja samo dublje zarivao glavu u jastuk i neutješno plakao. U tom bezdanu uzburkanih emocija nije mogao pronaći misao koja bi bila vodilja njegovom razumu i koliko god se trudio usmejriti pažnju uma u jednom određenom smjeru to su njegove misli postajale nejasnije i fluidnije i sve što je u tim magnovnjeima mogao razaznati kao cjelovitu stvarnost bile u nekakve nejasne slike.

Osjećao je, nije mogao dokučiti zašto, miris kaduljinog meda i kada god bi se pridigao vidjeti Hatidžu kako leži i diše pogledom bi uspijevao pronaći samo jednu do pola završenu sliku, jedan amaterski prikaz stabla s kojeg otpadaju pocrvenjeli listovi, akvarel izblijedio od zapuštenosti i nepažnje. Noć je bila ispunjena nejasnim glasovima u kojima je Husein gubio pažnju dozvoljavajući da mu daleki odjeci tmine prekriju budnost očiju. Padajući u san više nije mogao znati šta se to zbiva s njim i zašto mu predmeti stvarnosti postaju nerazumljivi i neprepoznatljivi. Samo je još uvijek osjećao jak miris kaduljinog meda koji se sobom širio kao dim netom ugašene vatre.

 

Cijela je kuća mirisala na zemlju i taj omamljujući miris nije Huseinu davao duševnog mira. Hodao je od jedne sobe do druge prolazeći kroz kuhinju ne obraćajući više pažnju na Hatidžu neprekidno ponavaljajući nekoliko nerazumljivih riječi, a kada bi se iznenada zaustavio, stojeći u nekom neprirodnom vojničkom stavu, izgovarao bi svoje misli sa nevjerovatnom odlučnošću.

„Ne smijemo odustati, ne smijemo posustati, ne smijemo se predati“, nakon čega bi nastavljao sumanuto hodati po kući. Jučerašnje poniženje već je pomalo zaboravljao a ljutnju od koje je dobijao lupanje srca i vrtoglavicu zamijenila je odlučnost da stvar izvede do kraja. Hodajući po kući, velikim i nepredvidivim koracima, kovao je planove i smišljao buduće poteze u toj šahovskoj partiji koja je trajala već godinama i u kojoj je Husein neprekidno pokušavao da smjelim potezima razbije tvrdokornu odbranu opštinske administracije. S vremena na vrijeme pogledao bi Hatidžu i u njenom ispijenom, sivom licu prepozanavo bi najočigledniji znak nepravde  s kojom je bio prisiljen živjeti.

„Hatidžo, obećavam ti promijenit ću ovaj život iz korijena, izbavit ću nas iz ove bijede“, na šta je ona odgovarala dugim, nijemim pogledom sažaljenja u kojem nije bilo nimalo pokude ili zamjeranja nego samo iskrene ženske ljubavi.

Dok je čekao da voda u lončiću uzvrije pogledajući povremeno prema kesi sa mljevenom kafom Husein je razvrstavao veliku gomilu dokumenata po stolu tražeći papir za koji je mislio da će mu tog dana biti od odlučujuće važnosti. Toliko se zanio u razvrstavanje papirologije da nije primjetio da je voda prokuhala i tek je na Hatidžin poziv shvatio da je lončić skinut s rešoa i kafa pripremljena. Primakao se prozoru ispod kojeg je bila postavljena sećija sa stolićem i sjeo pomalo odsutnih misli čekajući da Hatdiža nalije napitak u već postavljene fildžane.

„Moraju uvažiti moje primjedbe. To je nepravda, a takve stvari su neoprostive“.

„Pazi kako dižeš fildžan, kafa je još uvijek vrela i gledaj da ne ostaviš nepojedenu kocku šećera na mušemi, kad se osuši zalijepi se tako snažno da mi bude teško skinuti je“.

„Svi su ti ljudi, od Rame iz opštinskog JOB-a pa do Munevera u opštini, lopovi. Nema među njima ni jednog jedinog vojnika. Svi su do posljednjeg rat proveli sjedeći po kriznim štabovima, a sada sjede po boračkim organizacijama i odlučuju o tome ko se borio a ko nije. E više neće. Neće, Hatidžo, pa nisam ja dva puta bio ranjavan za ovu državu da me sada zavitlavaju“.

Dok je govorio o načinu na koji se prave spiskovi onih koji su bili u jedinicama Armije Husein nehotično ufleka košulju kafom. To ga razljuti pa poče psovati veoma glasno i vulgarno, zatim uze neku staru krpu i poče brisati trag kafe na košulji a potom i tragove koje je fildžan ostavio na mušemi. Brisao je pokrivač na stoliću grozničavo i nervozno a mrlje koje su ostajale nakon njegovog brisanja Hatidža je uklanjala mokrom spužvom. Mušema je bila svijetlo plava i u toj čudnoj igri dvoje ljudi koji se nadmeću nad prljavštinom stola Husein prvi put zamjeti crteže koje su je prekrivale. Posebno mu za oko zapadne prizor nekog vjerovatno engleskog sela i debele žene koja je bacala kukuruzna zrna peradi koja su je okruživala.

„Čak i ova sa mušeme ima bolji život od našeg“, reče s nekom zloslutnom mirnoćom nakon čega Hatdiža prestade brisati umrljani stoljnjak i oborene glave se odmače od stola. Husein je sjedio na sećiji pokušavajući vratiti izgubljeni tok misli, napolju je puhao jak vjetar a grane trešnje koje je savijao udarale su u limeni krov kuće stvarajući zagulušujuću buku i osjećaj kao da se cijeli svijet nalazi u središtu zemljotresa. Husein diže glavu prema krovu i poče se histerično smijati vjerujući kako razogovara sa nekom božanskom prirodom i taj mu isprekidani smijeh bez radosti ispuni tijelo nekom nepoznatom hrabrošću.

Preko nadvožnjaka je koračao brzo i odlučno skrivajući ruke u džepovima pohabane jakne ali čim je došao do bulevara koji je vodio u središte grada poče posustajati a misli koje su mu se rojile u glavi izrodiše nevjerovatnu sumnju u njegovim odlukama. Iznenada mu se ona čudesno jasna ideja o silovitom protestu učini isuviše radikalna a cjieli naum besmilen i uzaludan. U takvom stanju je hodao gazeći opalo lišće i svakim novim korakom osjećao je kako se nagomilana odlučnost topi. Počeo je osjećati neodređeni strah od okline a kada se primakao stadionu bio je ne samo pokoleban u svojoj namjeri da se obračuna sa ljudima koje je krivio za stanje u kojem je živio nego je počeo dvojiti u ispravnost svojih namjera.

Tribine su bile puste i oko stadiona nije bilo uobičajene živosti i samo je prodavač pečenih kestena izvikivao nešto mašući prolaznicima. Ruke su mu bile zamotane u medicinske zavoje, glas mu je bio hrapav i melankoličan, ali mogla se osjetiti sreća koja je parala neuobičajenu tišinu; mogla se jasno uočiti život i razdraganost u njegovim odsječenim i sigurnim pokretima. Vatra u improviziranoj pečenjari napravljenoj od limenog bureta za mašinsko ulje bacala je užarene iskre i Huseinu se učinilo kako se čovjek nalazi u središtu vatrometa. Gledajući taj očiti  ljudski napor da se uživa u poslu koji je bio monoton, prljav i težak Husein nazrije obrisde sudbine koji su po svemu nalokovali njegovoj, samo što je taj nepoznati čovjek životu prkosio na jedan drugačiji i očito uspješniji način, jer u melodiji popularne narodne pjesme koju je pjevušio nije bilo bola i skrivanja, bilo je to pjevanje srčanog čovjeka izmirenog sa svim nedaćama koje mu je život poturao pod noge.

To se neobjašnjivo raspoloženje ushićenosti prenese na Huseina koji nije mogao ne primjetiti kako je Čelikov grb na istočnoj tribini stadiona izblijedio i kako se ispod amblemskog murala počela nazirati sjena onog starog simbola kojim je dominirala crvena petokraka. Pomisli kako je s nestankom tog znaka nestalo i svega lijepog u njegovom životu, a ljutnja kojom se iznova počeo hraniti pogledom na sopstvene uspomene okuraži ga toliko da poče prema svom cilju gaziti odllučnije i spremnije, dužim korakom i uzbuđenije.

Pred ulazom u opštinu zateče trojicu ratnih drugova kako sjede na niskom betonskom zidiću pripiti i zluradi pa je prošao pored njih bez pozdrava uvlačeći glavu u kragnu jakne nastojeći tako da mimoiđe njihove poglede i izbjegne nepotrebna zapitkivanja. Čim je ušao u veliki hol opštinske zgrade sudari se sa obalkom najrazličitijih mirisa i tutnjavom graje koja je odzvanjala zaglušujuće i podsjećala je Huseina na riku divljih životinja. U toj gužvi razaznade nekoliko žena koje su se družile s Hatidžom i sve su stajale u dugom redu neprekidno dovikujući psovke čovjeku koji je stajao s druge strane šaltera. Dok se kretao prema sobi u koju je namjerio otići tog jutra izbjegavao je nervozne muškarce svih uzrasta koji su po holu hodali bez nekog vidljivog reda ali iz njihovih ogorčenih gestikulacija bilo je jasno da su počinjali shvatati kako će i ovaj posjet opštinskoj zgradie biti bezuspješan i da će njihovi problemi ostati neriješeni.

Našavši se tik pred vratima sa brojm, 356 Husein zastade poravna jaknu i podiže hlače više na bok a onda bez kucanja prevali prag i nađe se na mjestu na kojem je toliko želio biti. Kancelarija je bila uska i duguljasta i u njoj su se nalazila tri stola pretrpana fasciklama raznih boja, a za svakim je sjedio po jedan muškarac. Za prvim omalen čovjek u košulji na crno bijele pruge, ćelav po tjemenu i bujne kose po sljepočnicama. Vidjevši Huseina samo je digao lijevu ruku u znak pozdrava ne krijući raskošan zlatni prsten na domalom prstu. Nasmijao se usiljeno i pomalo uplašeno a krezavost koja mu je izobličavala smijeh bila je jezovita jer mu se zbog nedostatka svih zuba osim onih prednjih lice činilo upalim i mršavijim nego je to zaista bilo.

Drugi čovjek pored kojeg je Husein prošao bio je visok i sijed a za stolom je sjedio pogrbljeno držeći u jednoj ruci olvku kojom je nešto zapisivao a u drugoj do pola izgorenu cigaretu. Na njegovom stolu je, na vrhu jedne velike kamare raskopusanih fascikli, ležala pepeljara puna pepela i ugašenih čikova a do nje fildžan sa skorenim ostacima kafe. Husein je znao da se taj čovjek zove Smail i da ga svi zovu Smajo ali zbog piskutavog glasa i običaja da pljucka dok priča nije se volio s njim upuštati u diskusije. Znao je i da je falsificirao potvrdu o ranjavanju i da je dobio lažnu dijagnozu na osnovu koje je isposlovao ne samo ovaj posao u JOB-u nego i novčani dodatak koji se djelio ratnim vojnim invalidima. Sve bi to njemu Husein možda i oprostio ali nije mogao podnijeti njegovo nadmeno držanje i stalnu potrebu da o svemmu morališe i to sa takvom glumom i prijetvornošću da tokom prvih razgovora koje je vodio s njim, baš u ovoj istoj sobi, Husein nije uopšte dvojio kako su okolnsoti njegovog ranjavanja bile izmišljene, lažne i neistinite. Poslije, kada je na jednom sastanku boraca iz svoje bivše brigade saznao kako je najveća ratna zasluga tog Smaje podvig iskopavanja poljskog toaleta u kojem su nuždu vršili komadant korpusa Sakib Mahmuljin i njegova svita nije uspijevao u razgovoru s njim zadržati prisebnost pa je već nakon nekoliko međusobno razmijenjenih rečenica, temperamentan kakav je bio, psovao i Boga i armiju i predsjednika Aliju Izetbegovića.

Ovog puta, Husein se nije zaustavio sve dok nije stigao do trećeg i posljednjeg stola koji je bio namješten tako da prednjom stranom gledao prema vratima a sa druge strane je sjedio čovjek iza kojeg je bio veliki prozor zakriven sivom žaluzinom. Zaim Keleštura bio je uvijek isti i samo jedan pogled na njegovu krupnu pojavu u Huseinu je izazivao osjećaj neprijatnosti. Ugojen, debelog vrata i okruglog lica Keleštura je sjedio zavaljen u kožnu kancelarijsku stolicu a raskopčana košulja otkrivala je gusto maljave grudi i zlatni lančić debeo kao prst na čijem je završetku bio okačen prijesak u obliku polumjeseca i zvijezde. Nekada u mladosti Zaim je bio snažan čovjek a prirodnu mišićavost seoskog čovjeka, naviklog na sirov rad, dodatno je isklesala stroga disciplina policijske akadmije i godine rada u KP domu.  Sada kada je obnašao važne funkcije u JOB-u i učestvovao u donošenju političkih odluka opštine Zaim nije volio da se pominje vrijeme dok je radio kao zatvorski stražar a brutalnost po kojoj je bio poznat u posljednje je vrijeme nastojao prikriti usiljenom veselošću. Ali, koliko god se trudio ostavljati dojam opuštene i dobornamjerne osobe nije mogao prikriti napetost koja se usijekla u njegove pokrete i bila vidljiva tokom svakog razgovora koji je vodio s nekim podsjećajući i njega i njegove sagovornike da je bio školovan policajac i čovjek naučen da sluša naređenja.

Kada je ugledao Huseina da stoji ispred  stola Zaim Keleštura nije bio nimalo iznenađen. Mirno je nastavio dizati komade bureka sa najlonske kese koja je bila raširena po stolu i zbog koje je morao telefon pomjeriti u stranu. Svaki put kada bi stavio zalogaj pite u usta posezao je istom rukom u otvorenu staklenu teglu vadeći iz nje kiseli krastavčić koji bi prvo malo otresao a zatim brzim potezom prinio ustima. Istu je stvar ponovio nekoliko puta gledajući Huseina a rutinu promjeni tek kada ovaj izvadi iz džepa pogužvan papir razlista ga i demonstrativno stavi na stol tik ispod njegovih grudi. U toj je gesti bilo toliko prijeteće namjere da se Keleštura na trenutak smeo nevjerujući da se prema njemu neko može tako odnositi a kada se pribra zgrabi peškir koji je bio položen  na rukohvat stolice, obrisa umašćene ruke, teatralno proguta zalogaj koji je već nekoliko minuta valjao po ustima i onda, nagnuvši se naprijed, isturajući glavu u prijeteću pozu reče grubim glasom:

„Šta je sada ovo Huseine?“

„Ovo je, reče staloženo Husein, govno od rješenja koje sam dobio jučer i koje ne priznajem i neću nikada priznati“.

„Ne priznaješ, kažeš. Znači, ne priznaješ državu za koju si ratovao i predsjenika za kojeg si se borio – na tom mjestu uze papir koji se nalazio ispred njega i prstom prvo pokaza državni grb sa ljiljanima a onda i potpis predsjednika Alije Izetbegovića.

„Evo, sve piše i ko si, i šta si, i koliko si lično doprinjeo odbrani Bosne. I šta ti tu sada nije jasno i šta ti imaš priznavati ili ne priznavati?“

Husein osjeti da je ovu posljednju rečenicu Keleštura izgovorio s neskrivenim omalovažavanjem i otvorenom podrugljivošću. Uze papir, otrese ga kao da su se na njemu nakupile mrvice od kruha i nasatvi mirno, susprežući uznemirenost, obrazlagati zašto je došao.

„Slušaj, Zaime. I ja i ti dobro znamo ko je šta bio u ovom ratu. Ko je bio 303., ko je ratovao na šerićko – teslićkom ratištu, ko je bio na Žepču, koga su slali ’93. na Igman braniti Sarajevo, pa poslije na Vakuf i onda opet ko se probijao prema Krajini. A ko je u zatvoru tukao Srbe i ko je onda bio komandir u vojnoj policiji i šef odsjeka za vojnu bezbjednost“

Nakon ovih riječi Kelešturi se lice zacrveni i on odgovori vojnički kratko i sa nelagodom čovjeka iznenada satjeranog u ćošak.

„Znamo, Huseine. Ali, znamo isto tako koliki iznos boračke nadoknade piše u tvom rješenju. I ti dobro znaš da je o svemu tome odlučivala komisija u Sarajevu i da takvih kao ti ima u ovoj državi pola miliona. A jesi li ti meni ovdje ikada došao da kažeš ovaj i ovaj, konkretno, imenom i prezimenom, nije ratovao nego je poturio dokumenta, potplatio, faslificirao – nisi nikada. Nego samo govoriš okolo da je sve namješteno, da su borci izvarani, da vlast ne valja, da se niste za ovo borili. Koja vlast ne valja Hduseine, jel ova od koje tražiš da naprave reviziju tvog rješenja i da ti dodijele veću nadoknadu? Jel vlast od koje tražiš da te prijevremeno penzioniše?“

Huseinu se učini da je u posljednjoj rečenici osjetio primjesu prijekora nakon koje shvati da na njega Keleštura glad kao na prosjaka, ali ne samo na njega, iznenada mu sinu kroz glavu, nego na sve one koji sa sličnim razlozima dolaze kod njega. Sva ta pitanja, sve te neizrečene ali insuinirane sumnje i cijeli taj nastup, sve je to u Huseinu pojačavalo utisak beznadežnosti, a stid koji je izneada prostrujao njegovim tijelom na trenutak ga ostavi bez riječi, učini ga da izgleda kao njemak lišen sposobnosti govora i mišljenja, a što je s više želje nastojao pronaći prave riječi,  da odgovori na ovuuverdljivu eskapadu, to su mu rečenice bivale nepovezanije.

Govorio je punih deset minuta, bez daha i smisla, miješao je riječi, prekidao vlastite misli, pokušavao objasniti ono što osjeća, za šta je siguran da je istina, ali jedino što je primjetio da je njegovo govorenje proizvelo bio je jedva vidljivi, podrugljivi smiješak na Zaimovom neizbrijanom licu. Kada je završio, kada su iz njega prestale izlaziti riječi Husein primjeti kako taj licemjerni predsjenik opštinske organzacije JOB-a sjedi zavaljen u kožnu stolicu, potpuno miran i odsutan duhom. Sve ovo što je rekao znači njega ne samo da nije nimalo uzbudilo nego izgleda da ga se nije ni ticalo jer koliko god se Husein trudio nije mogao ne primjetiti kako Zaim Keleštura, nakon svega što je izrekao, bulji negdje u stranu pogleda staklenog i lica koje se nije trudilo sakriti nezainteresiranost i dosadu.

„Ali, od svega je najgore što o nama koji smo se borili za ovu zemlju danas odlučujete vi koji ste rat proveli po štabovima, po opštinama po SDA sijelima. Ali, neka bude tako, neka vam svega što ste zajmili i stekli. Ne molim ja ništa, ne tražim ja ništa, nikakav lagodan život, nikakvu sadaku i nisam se ja borio za platu i privilegije kako govoriš na sastancima partije i opštinskom vijeću. Radim sve, nikakav posao ne odbijam, ja danas kopam kanale da se polažu u njih optički kablovi a oni koji su cijeli rat proveli u Njemačkoj sjede u Telekomu i Pošti, s manje škole od mene, i rade kancelarisjke poslove. Neka im sve to jer da nisu oni tamo ne bi ni ti danas imao trosoban stan u Kineskom i vikendicu na Pepelarima. Ali, neka ti bude jasno i ovo Zaime. Prvi put kad me neko dođe pitati ko je tukao Srbe u zatvoru i Muzičkoj školi tebi ću ih poslati, pa se ti njima pravdaj i njima objašnjavaj da je to bilo za državu, za narod, za odbranu“, tu pogleda Kelešturu nekim  neobjšanjivo isrkenim pogledom, duboke smeđe oči mu se orošiše suzama i onda se bez pozdrava okrenu i izađe iz kancelarije ostavljajući trojicu ljudi iza sebe zabezeknute i uznemirene.

Duboko je disao miješajući lonac s grahom koji se pušio od vreline. Iako je jelo bilo već odavno pripravljeno Husein i dalje nije htio da ga skine sa užarenog kola. Dolio je vode u njega i čekao je da prvo ponovo proključa a onda da ga još dvadesetak minuta pirja na laganijoj vatri. Vjetar je puhao snažno tresući limeni crijep na krovu, unutrašnjost kuće je bila mračna a jedino svjetlo koje je ispunjavalo kuhinju i trpezariju spojene u jednu prostoriju bila je ukrasna lampa za čitanje. Svo je vrijeme Husein pogledavao medicinske nalaze koje je poredao po stolu nastojeći shvatiti dijagnoszu i posljednje posljednje rezultate laboratorijskih ispitivanja. Slušao je radio uživajući u melodiji kubanskih romansi a dinamične plesne melodije raspaljivalje su njegovu maštu i na trenutke se opuštao zamišljajući kako se nalazi negdje u latinskoj Americi spreman da primi poziv i onda digne neku revoluciju, ali ne veliku i masovnu nego revoluciju kojom bi popravio stvari u svojoj ullici i svom gradu. Zamišljao je da je šljunkovita obala Bosne neka plaža na Karibima spreman da onome ko ga pita odmah odgovori kako je ovaj grah što ga kuha začinio avokadom i mangom, da dobije slatkoću i korijanderom i suhim bodljicama  nekog jestivog kaktusa. Kada ocijeni da je jelo gotovo i spremno za objedovanje isključi kolo i ostavi lonac da se dokuhava a zatim i hladi. Sjede za stol nali sebi hladno pivo u čašu za konjak i onda polako ispijajući tekućinu poče čitati dokumenta koja uopće nije razumio.

Današnji posjet JOB-u gotovo da je i zaboravio a kako je bivao pijaniji to je padao u intezivnije stanje razdraganosti i euforije. Govorio je Hatidži kako svi ti što ismijavaju pravdu na kraju moraju izgubiti sve, jer istina i pravda su one dvije stvari koje dijele dobro od lošeg, a dobro će uvijek pobijediti, uvijek ponovio bi glasnije a onda nastavljao čitati latinske riječi ispisane na nalazima. Nije ovo bio uzaludan rat, nismo mi zdravlje ostavljali po terenima da bi danas profiteri upravljali Zenicom, saznat će se kad tad za sve što se ovdje događa, govorio je više sebi i nekom imaginarnom sagovorniku nego za Hatidžine uši.

„Da predsjednik zna šta se ovdje dešava on bi lično ovo sve zatvorio“, reče i rukom napravi slikovit znak.

„Nije Husein nikada bio lopov i neće Hatidžo, neće nikada, a ti se nemoj ništa sikirati, sve ću ja ovo srediti, sve“. Obori malo glavu i ona vidje da je malo posustao. Znala je da će se njegov monolog ako nastavi piti pretvoriti u galamu i viku. Ležala je pokrivena sve do vrata i on je mogao od cijelog njenog tijela vidjeti saamo glavu zamotanu u sivu maramu. Disala je teško, lice joj je bilo upalo i žuto, a podočnjaci su joj bili razliveni do pola obraza. Susprezala je nagon za povraćanjem i svaki zvuk i svaki miris koji bi došao do njenog oslabljenog tijela izazivao je užas tjelesnog raspadanja. Neprekidno je zatvarala i otvarala oči pokušavajući nešto reći, ali riječi jednostavno nisu izlazile iz nje. Kada se bol toliko raširila po tijelu prestala je misliti i razumijevati okolinu. U nekom magnovenju koje je bilo nešto između jave i sna lebdila je nekoliko sati a kada je došla sebi noć je bila posvuda a mjesečina se razlijevala po dijelu kuće gdje nije dopiralo vještačko svjetlo lampe. Podiže pogled i vidje da Husein još uvijek sjedi na stolici za kuhinjskim stolom. Čula je kako plače, a zatim jeca, pa opet plače, vidjela je kako diže glavu prema nebu i nešto govori pa pomisli da se opet svađa s Bogom. A onda je jedna njegova rečenica raznježi i shvati da ga voli i shvati da će njemu samome biti veoma teško.

„Jebem ti rak Hatidžo. Pobijedićeš ga Hatidžo, moja. Kad sam ja mogao pobijediti srpsku i hrvatsku vojsku pa prteživjeti ovaj naš pokvarenluk balijski, jebem ti Hatidžo možeš i ti taj rak. I to je samo bolest“.

Nekoliko minuta je Husein bio poptuno nepokretan, mrtvački miran a onda kao da je u toj kratkotrajnoj otuđenosti od samog sebe nešto shvatio zaplaka tako jako da se cijela kuća ispuni neopisivom tugom i dok je plačući tražio daha Hatidaž ga je gledala uplašeno i sažaljivo. Poželi da ustane i da ga zagrli, da mu kaže da će i ovo kao i sve prethodne probleme zajedno prebroditi, ali nije imala snage pa ostade nepomična ležati u svom ležaju moleći velikoga Boga da pomogne njenom neretnom Huseinu.

 

 

412 total views, 6 views today

Komentariši