Branislav Antov MIKULIĆ: Gospodin Desai

Bilo je to u Glasgowu, u vrijeme kada sam sumanuto trčao za uspjehom i novcem, tražio više, neprestano više i bolje. Tamo sam doputovao kako bih obavio intervju za posao u Britanskoj agenciji za prekomorski razvoj. Radilo se o interesantnoj funkciji, prestižnoj poziciji i odlično plaćenom poslu. Ovo zadnje mi je bilo posebno bitno, važnije od sigurnog zaposlenja i ugodnog života kojeg sam već imao u Holandiji.

Doputovao sam kasno popodne, smjestio se u hotel i odmah počeo završne pripreme za intervju. Pokušavao sam predvidjeti njegov tok, zamišljao najneugodnija pitanja koja bi mi ispitivači mogli postavljati, smišljao odgovore na njih, tražio formulacije kojima bih mogao pridobiti njihovu naklonost. Bilo je već uveliko iza ponoći kada sam otišao u krevet.

Ustadoh rano, kako bih na vrijeme stigao na naznačenu adresu. Taksi, onaj tipični engleski, dovede me na odredište, pred veliku blještavu palaču, čitav dvo- rac. Mlada dama dočeka me na recepciji, pa povede na sprat. Na kraju dugačkog hodnika, po čijim su zidovima visili portreti likova u srednjovjekovnim odoroma, nalazila se sala za intervjue. Djevojka u mojoj pratnji s naporom otvori vrata, teška drvena, majstorski izrezbarena i okovana. Ja uđoh za njom, kročih u poveliki hol. Tamo je već bilo pet-šest kandidata, svi posjedali u to predvorje ispred sale gdje
nas je čekala selekciona komisija. Tako nas obavijesti mlada dama. Još nam saopšti da će nas komisija pozivati jednog po jednog na razgovor koji će trajati oko tridesetak minuta. Pa nestade.

Sjedili smo u tišini, na stolicama poredanim uza zid, dvostruko više stolica negoli nas. Neka čud- na nervoza osjećala se u zraku, svi kandidati su mi izgledali kao jedan: šuteći nešto zapisuju, pa čitaju zapisano, nečujno miču usnama, u sebi ponavljaju. Onda pogledaju unaokolo u okupljena lica, mjerkaju ih, pokušavajući da procijene da li su drugi manje dobri, jesu li oni sami bolji od ostalih. Potom opet spuštaju glavu prema papirima i listićima razastrtim po aktovkama na krilu vršeći posljednje pripreme za intervju.

Ja u toj tišini počeh razgovarati s Indijcem koji je sjedio pored mene. Učini mi se simpatičnim i prijateljskim nakon osmijeha koji mi uputi pošto su nam se pogledi sudarili dok su istraživački lutali preko lica prisutnih kandidata. Otisnusmo se u razgovor, lagan, meni prijatan. No, on dugo ne potraja. Sekretarica uskoro prozva moje ime i zamoli me da krenem za njom. Ja se, ustajući sa stolice, zahvalih Indijcu na kratkoj konverzaciji i pružih mu ruku. On stade na noge, prihvati moju šaku i stegnu je srčano, dok je drugom rukom toplo pridržavao naše desnice zagrljene u pozdravu. Opet mu ugledah osmijeh na licu i blještavo bijele zube. Potom mi poželi uspjeh, tiho prozborivši: “Good luck, Sir! All the best!” Pa onda još jednom ponovi isto. Ja se okrenuh prema
sekretarici da je slijedim ka sali za intervju i u istom trenu osjetih tapšanje po ramenu, dva blaga dodira. To je ponovo bio on, Indijac. I još me je šapatom blagoslovio, izustivši sasvim tiho, gotovo nečujno God bless you, dok sam se udaljavao.

Intervju je bio iscrpljujući, komisija, njih petero, su me mljeli svakojakim pitanjima. Neka su me zbunjivala, čak bila provokativna. Valjda je to bio njihov način da vide kako kandidati reaguju na nepredvidive situacije. Bilo kako bilo, ja ne dobih taj posao za koji sam tada mislio da je posao iz mojih snova, a čijeg se naziva i opisa danas više i ne sjećam. Jedino što mi se urezalo u pamćenje je moj kratki razgovor s Indijcem, onih nekoliko riječi ohrabrenja koje mi je bio uputio prije intervjua i naša neduga besjeda nakon što sam, iscrpljen propitivanjem komisije, izašao iz sale. A evo kako se sve zbilo.

Preživjeh taj intervju. Kada sam u povratku kročio u predvorje među zabrinute i pomalo uplašene kandidate što su čekali da budu prozvani, odmah me presrete široki osmijeh i nìska snježno bijelih zuba “mog” Indijca. Krupnim crnim očima upita me kako je bilo, a onda to tiho ponovi na onom, pomalo čudnom engleskom jeziku kakvim govore svi njegovi sunarodnjaci: “Was it O.K. Sir? Do you have a good feeling about the interview?”, zapita me prijateljski toplo, gotovo očinski o toku i ishodu razgovora. “Not bad, not bad at all” – odgovorih ja, dajući mu do znanja da je sve bilo dobro. I ne mogoh da se suzdržim, a da ga ne upitam nešto što sam htio još dok sam
ulazio u salu za intervju, još prije nego što ću se sresti sa selekcionom komisijom. Pa to onda izustih:

“Gospodine, meni je pomalo čudno to što ste mi zaželjeli sreću na intervjuu, što mi poželjeste da uspijem. To nisam očekivao od neznanca, još manje od direktnog konkurenta za isti posao, od nekoga ko također želi da zasjedne na ovu visoku i izvrsno vrednovanu poziciju” – rekoh mu prijateljskim tonom.

On ponovo razvuče usne u meni već poznat i drag osmijeh, pa odgovori: “Istina je, ja bih tako volio da dobijem ovaj posao, ali opet samo ako je to volja moga Boga, ako je to dio misije koju je On meni za život namijenio. Misije kroz koju ću služiti Njemu i na dobrobit svim bićima na Zemlji.”

Tu on malo zastade, pogleda me pravo u oči, pa nastavi: “Znam i potpuno sam uvjeren da Stvoritelj, ukoliko ne dobijem ovaj nadasve zanimljiv mi i privlačan posao, ima bolji plan za mene, mnogo bolji. Najbolji!  Tako ja mislim, tako osjećam i vjerujem”, zaključi on, pa napravi kratku pauzu. Potom mi zaželi ugodan ostatak dana s onim ljubaznim: “Have a nice day, Sir”. Ja mu se zahvalih na odgovoru i poželjeh mu uspjeh na intervjuu istim njegovim riječima koje, ni sam ne znam kako, potekoše direktno iz moga srca: “Good luck Sir and God bless you”.

Nekoliko sedmica kasnije primih žutu kovertu s teškim kraljičinim grbom sprijeda i suhim pečatom odozada, onim što ga nose sve pošiljke upućene od kakvog britanskog državnog ureda. Otvorih ga u jednom potezu pa preletih pogledom preko stranice. Razočarah se kad shvatih da je to pismo mog nesuđenog poslodavca u kom mi zahvaljuje na pokazanom interesu za oglašenu funkciju, ali žali što me mora izvijestiti da su je ponudili drugom kandidatu koji je imao nešto više iskustva na sličnim poslovima, izvjesnom gospodinu imenom M. Desai. Odmah prepoznah indijsko porijeklo navedenog prezimena. Tu moje razočarenje najednom iščeznu. Osmijeh mi dođe na usne. I postade mi toplo oko srca. Istinski toplo.

****

Ja još zadugo ostadoh u Holandiji. Moj životni put je nastavio drugim tokom, nije išao preko Glasgowa. On je krenuo ka međustanici koja se srce zove. Poveo me ka spoznaji da prava i trajna radost nije u blještavoj karijeri, zavidnim pozicijama i visokim plaćama, već u neprestanom otvaranju srca, kako bi bilo spre- mno ugostiti druge, ponuditi im toplinu, suosjećati s onima koji pate i samuju, saživjeti se s onima koji nas trebaju. Život mi je pokazao da je istinska sreća u potpunom predavanju, a ljubav u davanju. Da, naučio sam da moj život nije samo moj, da je najmanje moj, već da ga živim zajedno s drugima s kojima sam nerazdvojivo, sudbinski povezan – uključujući i okoliš u kojem naši životi teku.

A kada sam nastavio iz te međustanice, nisam jedino gledao visoke pozicije i veće plaće za sebe. Tražio sam da me život povede tamo gdje će moji talenti i znanja biti od koristiti ljudima, tamo gdje ću, radeći i djelujući moći bolje doprinijeti opštem dobru, dobrobiti i sreći drugih bića. Tamo gdje će moja ovozemaljska misija biti ispunjena.

I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. godine. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao o kakvom sam snivao, jedan je vodio u Afriku, drugi u Irsku. “Opet blizanci!”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas, prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi supruga podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.

Taj Božić neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S tim izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima doživio sam radost neslućenu. I pritom nisam mogao, a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko smo nezavidni, nesebični i dobronamjerni, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže Bog s obećanjem novog dara, boljeg od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo boljeg. Najboljeg.

870 total views, 3 views today

Komentariši