TANYA KO HONG: Tri pjesme

ČEKANJE

 

 

Kad pomislim na tebe, dolazi kiša

             Kad te zovem, u kiši dolaziš

            Kad te dodirnem, u kiši nestaješ

 

Donesite mi sirovi češnjak i šaku

gorkog zelenog pelina

Poješću ih i ostaću u pećini

21 dan, 100 dana

Tako medvjed postaje ženom

A ja ću učiniti isto

Samo da te još jednom vidim

 

Tu je još jedan mit –

Kada savijete hiljadu papirnih oblika

San će vam se ostvariti

Kada bih te još samo jednom vidjela

Ja bih savila hiljade

Desetine hiljada papirnih oblika

 

Želim ponovo da otvorim vrata tvog stana

ključem koji si mi poslao poštom,

još toplim od tvojih ruku

Zatim bih okačila svoju odjeću u ormar između tvoje –

I unutra bih se uvukla

 

Čekati te za mene je ništa –

Bez treptanja gledam u

noć koja postaje srebrna kiša u plavoj svjetlosti

 

Čekaću te poput stijene na žalu

Nadajući se da ćeš kao val doći –

I kad me dodirneš

Raspast ću se i postati voda

Baš kao ti

 

 

DRAGI YEOBO*

 

Kad kažeš ramen*,

ja sam ramen

 

Kad kažeš čaj,

ja sam čaj

 

Kad skineš svoju odjeću,

I ja skidam svoju

 

Kada bih mogla zamagliti svoja čula

Ti ne bi znao za mene

 

Ne hrani se uhvaćena riba

Yeobo,

Više me ne moraš obuzdavati –

Molim te, ispij do kraja svoj čaj

 

Yeobo – “dušo” – korejski izraz ljubavi

Ramen, gusta japanska juha

 

 

ŽENE ZA UTJEHU

 

  1. augusta, 1991. godine u Seulu, žena po imenu Hak Soon Kim, istupila je javno, optužujući Japance za seksualno porobljavanje više od 200.000 žena tokom Drugog svjetskog rata.

Te žene su poznate pod imenom «žene za utjehu»

 

  1. Seul, Južna Koreja

 

Glas na televiziji je utješan

Kao da imaš živu osobu pored sebe

a ona priča i priča

dok ti jedeš svoju zagorenu kašu od riže.

 

Iznenada čujem na japanskom,

  • Ali mi nismo

Te žene su nam dolazile zbog novca.

Nikada ih nismo natjerali –

I kašika mi iz ruke pada u zdjelu

 

Na ekranu

fotografija mladih djevojčica

koje sjede u otvorenom kamionu

poput onoga u kojem sam se jesenas sa

Soonjom vozila kroz polja riže

 

Probudila sam se oblivena hladnim znojem

Uzimam čašu vode sa noćnog stolića

ali grlo mi i dalje gori

 

Tri je ujutro

Posežem za cigaretom

I pravim spirale od bijelog dima

poput Soonjine lutajuće duše

 

Zvali su me «žena za utjehu»

A ja

Ime sam imala.

 

1939, Chinju, Južna provincija Kyangsan

 

Idemo da pravimo Senninbari, zar ne?

Ne, Choingsindae, Ženski radnički korpus

Ista stvar, zar ne?

Zaradi novac

postani nova žena

vrati se kući

 

Držeći se za ručice

crvenih vrhova prstiju

crvenih kao plameno cvijeće

kao krajevi ljeta

dok krovovi starih kuća blijede u daljini

 

Kad kamion pređe preko zadnjeg brda,

ostavljajući naš rodni grad u prašini

Soonja izuva svoje bijele cipele

 

1941, jesen

 

Te jesenske noći, japanski vojnici

vijoreći mačevima

odvukli su me

dok sam skupljala borove iglice

 

Ispadale su iz moje košarice

Ispunjavajući zrak mirisom bijele krvi

 

Kad vrištiš u snu

Nema zvuka

 

Baka pravi Song Pyunon maru,

  • Je li voda proključala?
  • Hoće li ona donijeti te iglice prije nego što iskapim?

 

Osjećam bol

 

Gurnuli su mi dugi štap u međunožje

  • Otvori se, otvori se, Baka Chosengjing!

Bijesne, šireći spermu svuda

miris psa koji gori

života koji gori

Zadihani su

Gunđaju iznad mene –

A ja u svojoj krvi umirem

 

 1943, Šangaj, Kina

 

Jedne noći

vojnik je upitao sve djevojke

 

Ko može to uraditi sa sto muškaraca?

 

Ja sam podigla ruku,

Soonja nije.

Vojnici su je živu stavili

u kipuću vodu

a potom nas nahranili.

 

Šta je život?

 

Živi li Soonja sada u meni?

 

1946, Ponovo Chinju

 

Godinu dana nakon oslobođenja,

Vratila sam se kući.

Imala sam kratku kosu

Nisam nosila haljinu

Nisam mogla da govorim

Majka me je sakrila u stražnju sobu

Noću me je odvodila kod izvora iza kuće

I vodom ispirala moje ožiljke

zapečaćene vrućim čelikom poput spaljene kore

poput korijenja starih stabala

Ispod sjajnog polumjeseca

I smiješila se dok je to radila

 

Moje dijete! Tvoja je koža poput bijelog žada, zasljepljujuća

Ugrizla je donju usnu

Perući moj trbuh nježno poput bebinog,

ali rastrgali su bebinu kuću

sa bebom unutra

 

Šta umire?

 

Majka pravi čorbu od bijele riže i morskih algi

Na vrh je stavila moju omiljenu bijelu ribu

– Ali majko, ne mogu jesti meso više.

 

Još iste noći majka se objesila u košu ispred

U mojoj sobi ostavila je malu torbu –

moj miraz sa kuglicom riže.

 

Otac ju je bacio na mene

Pokazujući rukama na ulazna vrata

 

Otišla sam u sumrak.

 

30 godina

40 godina

 

Zauvijek

Tišina tišina tišina

Ukopajte je sa mnom

 

Zvali su me «žena za utjehu» –

A ja imala sam ime.

 

1991, 03:00

 

[Te noći,

hiljadu plavih zvijezda

postale su bijeli leptiri

i kroz poderan papir od riže

uletjeli su u moju sobu.

 

Jedan,

Stotinu,

Hiljadu leptira –

 

Ti nebrojeni bijeli leptiri

prolaze kroz mrežu na mojim ustima,

ulaze u moje otvorene crvene ožiljke,

zašivajući jedan po jedan –

Leptiri me podižu, težu od mrtvih

Leptiri mi otvaraju vrata spavaće sobe, teža od srama.]

 

U zoru

Ja se dižem.

 

Prijevod sa engleskog: Naida Mujkić

273 total views, 2 views today

Komentariši