ČEKANJE
Kad pomislim na tebe, dolazi kiša
Kad te zovem, u kiši dolaziš
Kad te dodirnem, u kiši nestaješ
Donesite mi sirovi češnjak i šaku
gorkog zelenog pelina
Poješću ih i ostaću u pećini
21 dan, 100 dana
Tako medvjed postaje ženom
A ja ću učiniti isto
Samo da te još jednom vidim
Tu je još jedan mit –
Kada savijete hiljadu papirnih oblika
San će vam se ostvariti
Kada bih te još samo jednom vidjela
Ja bih savila hiljade
Desetine hiljada papirnih oblika
Želim ponovo da otvorim vrata tvog stana
ključem koji si mi poslao poštom,
još toplim od tvojih ruku
Zatim bih okačila svoju odjeću u ormar između tvoje –
I unutra bih se uvukla
Čekati te za mene je ništa –
Bez treptanja gledam u
noć koja postaje srebrna kiša u plavoj svjetlosti
Čekaću te poput stijene na žalu
Nadajući se da ćeš kao val doći –
I kad me dodirneš
Raspast ću se i postati voda
Baš kao ti
DRAGI YEOBO*
Kad kažeš ramen*,
ja sam ramen
Kad kažeš čaj,
ja sam čaj
Kad skineš svoju odjeću,
I ja skidam svoju
Kada bih mogla zamagliti svoja čula
Ti ne bi znao za mene
Ne hrani se uhvaćena riba
Yeobo,
Više me ne moraš obuzdavati –
Molim te, ispij do kraja svoj čaj
Yeobo – “dušo” – korejski izraz ljubavi
Ramen, gusta japanska juha
ŽENE ZA UTJEHU
- augusta, 1991. godine u Seulu, žena po imenu Hak Soon Kim, istupila je javno, optužujući Japance za seksualno porobljavanje više od 200.000 žena tokom Drugog svjetskog rata.
Te žene su poznate pod imenom «žene za utjehu»
- Seul, Južna Koreja
Glas na televiziji je utješan
Kao da imaš živu osobu pored sebe
a ona priča i priča
dok ti jedeš svoju zagorenu kašu od riže.
Iznenada čujem na japanskom,
- Ali mi nismo
Te žene su nam dolazile zbog novca.
Nikada ih nismo natjerali –
I kašika mi iz ruke pada u zdjelu
Na ekranu
fotografija mladih djevojčica
koje sjede u otvorenom kamionu
poput onoga u kojem sam se jesenas sa
Soonjom vozila kroz polja riže
Probudila sam se oblivena hladnim znojem
Uzimam čašu vode sa noćnog stolića
ali grlo mi i dalje gori
Tri je ujutro
Posežem za cigaretom
I pravim spirale od bijelog dima
poput Soonjine lutajuće duše
Zvali su me «žena za utjehu»
A ja
Ime sam imala.
1939, Chinju, Južna provincija Kyangsan
Idemo da pravimo Senninbari, zar ne?
Ne, Choingsindae, Ženski radnički korpus
Ista stvar, zar ne?
Zaradi novac
postani nova žena
vrati se kući
Držeći se za ručice
crvenih vrhova prstiju
crvenih kao plameno cvijeće
kao krajevi ljeta
dok krovovi starih kuća blijede u daljini
Kad kamion pređe preko zadnjeg brda,
ostavljajući naš rodni grad u prašini
Soonja izuva svoje bijele cipele
1941, jesen
Te jesenske noći, japanski vojnici
vijoreći mačevima
odvukli su me
dok sam skupljala borove iglice
Ispadale su iz moje košarice
Ispunjavajući zrak mirisom bijele krvi
Kad vrištiš u snu
Nema zvuka
Baka pravi Song Pyunon maru,
- Je li voda proključala?
- Hoće li ona donijeti te iglice prije nego što iskapim?
Osjećam bol
Gurnuli su mi dugi štap u međunožje
- Otvori se, otvori se, Baka Chosengjing!
Bijesne, šireći spermu svuda
miris psa koji gori
života koji gori
Zadihani su
Gunđaju iznad mene –
A ja u svojoj krvi umirem
1943, Šangaj, Kina
Jedne noći
vojnik je upitao sve djevojke
Ko može to uraditi sa sto muškaraca?
Ja sam podigla ruku,
Soonja nije.
Vojnici su je živu stavili
u kipuću vodu
a potom nas nahranili.
Šta je život?
Živi li Soonja sada u meni?
1946, Ponovo Chinju
Godinu dana nakon oslobođenja,
Vratila sam se kući.
Imala sam kratku kosu
Nisam nosila haljinu
Nisam mogla da govorim
Majka me je sakrila u stražnju sobu
Noću me je odvodila kod izvora iza kuće
I vodom ispirala moje ožiljke
zapečaćene vrućim čelikom poput spaljene kore
poput korijenja starih stabala
Ispod sjajnog polumjeseca
I smiješila se dok je to radila
Moje dijete! Tvoja je koža poput bijelog žada, zasljepljujuća
Ugrizla je donju usnu
Perući moj trbuh nježno poput bebinog,
ali rastrgali su bebinu kuću
sa bebom unutra
Šta umire?
Majka pravi čorbu od bijele riže i morskih algi
Na vrh je stavila moju omiljenu bijelu ribu
– Ali majko, ne mogu jesti meso više.
Još iste noći majka se objesila u košu ispred
U mojoj sobi ostavila je malu torbu –
moj miraz sa kuglicom riže.
Otac ju je bacio na mene
Pokazujući rukama na ulazna vrata
Otišla sam u sumrak.
30 godina
40 godina
Zauvijek
Tišina tišina tišina
Ukopajte je sa mnom
Zvali su me «žena za utjehu» –
A ja imala sam ime.
1991, 03:00
[Te noći,
hiljadu plavih zvijezda
postale su bijeli leptiri
i kroz poderan papir od riže
uletjeli su u moju sobu.
Jedan,
Stotinu,
Hiljadu leptira –
Ti nebrojeni bijeli leptiri
prolaze kroz mrežu na mojim ustima,
ulaze u moje otvorene crvene ožiljke,
zašivajući jedan po jedan –
Leptiri me podižu, težu od mrtvih
Leptiri mi otvaraju vrata spavaće sobe, teža od srama.]
U zoru
Ja se dižem.
Prijevod sa engleskog: Naida Mujkić
3,209 total views, 2 views today
