Odlomak iz romana “Put znaš”, Mehmeda Đedovića

 


Mehmed ĐEDOVIĆ

PUT ZNAŠ

(odlomak)

 

1.

 

NA SVE SE čovjek navikne.

Neki tip je gotovo sedamdeset godina neprestano štucao, možeš misliti kakva je to muka, ali nije imao izbora pa se pomirio s tim.

Srećom da je kao osnovac u kuhinji izvodio kojekakve eksperimente sa hranom, pa mu to znanje dobro dođe. Čak i kad podgrije konzervu s meksičkim grahom, to nije tek običan grah. Koješta on tu doda. Začini poprave svaku hranu, pa i onu podgrijanu na malom, plinskom plameniku. Da je otišao u kuhare, njegov život bi bio drugačiji.

Na prostranom parkingu kamioni poravnati ko vojnici u stroju. Kabine kriju ljude u dubokom snu. Ječe vozači rasklimanih kostiju.

Vožnja kamiona nije tek dugo, dosadno drmuckanje po autoputevima. Tokom vremena naučiš da je bolji ukus ako malo začiniš.

Nedim Fizo je naučio da primi ono što ga nije moglo obići i da bude ravnodušan prema svemu što bi moralo da ga natjera da izgubi živce. Trenirao je i ta dresura napokon daje neke sitne rezultate.

Naučio da je čovjek tvrđi od kamena i mekši od sutlije i da se na sve navikne.

 

2.

 

Mobilni sitno zadrhta.

– Jesi’ budan?

– Pripremam večeru, pa ću na spavanje.

– Znaš li da Mongoli ne slade, nego sole čaj.

– Sada znam. U nekim mjestima čaj i ne slade.

– A u nekim ga piju s mlijekom.

– Kod nas radije piju kafu.

– I to je tačno.

– Sad kad smo se ispričali o čaju, nadam se da si me samo zbog toga zvao?

– Nisam…

– Tako sam i mislio…

– Provjeravao sam ovaj viber na telefonu. Slabo sam to koristio…

– Ako je samo to, dobro je. Kad god mi zazvoni telefon, ja pomislim da je neki problem.

– Ma nije.

– Sreća da ima neko da te nazove i kad nije ništa. Vjeruj mi, Šera, malo je vozača koji se time mogu pohvaliti.

– Ti imaš jednog koji ti dosađuje, da ih je više, bilo bi previše.

Onda zastane, duboko uzdahne da se to može osjetiti na daljinu. Nešto ga muči.

– Šta je bilo, Šera, gdje je zapelo?

– Ma ništa… Imam neki ružan osjećaj i to je sve… Ali nije prvi put. Čitav život mi je ružan osjećaj.

– Ne daj se, drugar. Nazovi kad god hoćeš i da znaš da ti ne dosađuješ… Jedino… Što mi se ohladi ovaj grah…

– Ha, ha… Hajde ti lijepo jedi pa na spavanje.

– Dogovoreno. Zovem te na piće kada se vrnem…

– Može…

Veza se prekide i Šerin glas se izgubi.

 

3.

 

One godine kada ga je muka natjerala da ode u Holandiju, skontao je šta to znači izgubiti se u svijetu.

Vidio je olupine od ljudi koji su se okliznuli i više nisu umjeli da se vrate. Završili su ispod mostova kao alkosi i beskućnici…

Izgubili se kao kad se kliker izgubi u travi kad se djeca igraju.

Tada nije mogao uhvatiti u pogled lijepu, s ukusom našminkanu Nizozemsku. Poslije će je gledati još nekoliko puta iz kabine kamiona. Nederland.

Niska zemlja, zemlja vode, jezera, pataka, parkova prepunih cvijeća, livada, svakojakih čuda i vrijednih ljudi, jer ono što je vidio slično je prelijepom voćnjaku njegovog komšije Elvira. Tako nešto traži silan trud i stalnu brigu, a to ne može neko ko je lijen.

 

4.

 

U kamionima plovi silna tuga.

Samo ti i put, satima tako.

Pomiri to sve razlike, poravna strasti, zakrpi rane. Sjetiš se kako si pao sa šljive kad si imao dvije godine. Odnekud, iz nekih kutaka mozga isplivaju sjećanja za koja nisi ni znao da su u glavi.

Vozi, miki.

Besim pjeva, Šeki snima, Mido sluša i razmišlja, Goran vježba živce, Slaviša mijenja gumu na svom DAF-u, svi voze, osam sati, devet sati, očisti mozak i goni…

Nedim pušta da kabinu ispune ritmovi pjesme iz ‘76. Miladin Šobić, To sam ja…

 

5.

 

U KOLONI JE tri duga sata. Ne mrda se ni metra, a kraj se okom ne može vidjeti. Neka žena izađe iz bijelog bemvea, skupljena i u žurbi. Uz sama kola otkopča farmerice, svuče gaćice i čučnu. Po količini tečnosti koja je izlazila iz nje, izgleda da nije mogla birati. Putem je potekao takav potočić da se plašio da kamion ne sklizne.

Ili izađi i pišaj pa nek gleda ko gleda, ili se upiški u gaće.

Nedim je bio jedini posmatrač. Žena se uspravi vidno opuštenija, zakopča pantalone, mahnu mu i slegnu ramenima, a on podiže prst. Razumio je kako je to, nije mu se jednom desilo. Šta misliš gdje i kako pišaju kamiondžije kad ih stisne.

Volio je radio. Red muzike sa stika, red tišine, pa malo radio. Nije bitno što ne razumije. Postojalo je neko unutrašnje uho koje je kontalo poneku riječ, a on namirivao ostatak. Nekad pogodi nekad ne. Sada je razumio. Negdje u Italiji se srušio vijadukt u špici, dok je veliki broj vozila prolazio. Ima mrtvih. Čini se da je i jedan kamion završio pod tonama betona i željeza. Vozača nisu izvukli, još. Gazdi će biti bitan kamion i roba, vozači su potrošni materijal.

Kolona se stidljivo pomjera, malo po malo, saobraćaj krene. U početku ga je to podsjećalo na krvotok. Autoputevi, vozila, jurnjava, ide tamo, juri ovamo, nema kraja.

Sada više o tome ne razmišlja. Kada si mlad, sve je drugačije i sve te zanima. Poslije ti je sve jedno, vidiš, ali ne reaguješ.

A i nema tu neke filozofije. Put i vozila koja idu tamo i ovamo, kakav crni krvotok.

Držao je nogu na gasu. Osjećao rad motora. Bilo mu je bitno da je mašina uredna, da prede kad radi i da se u nju može pouzdati.

Poštovao je svoj kamion kao što čovjek poštuje drugog čovjeka.

Nije ni znao da je bio duboko sujeveran i pazio na znakove, od ranog jutra, kada uđe u kabinu svog MAN-a, pa dok ne parkira nakon devet sati vožnje.

Nemoj da se zamisliš, da odlutaš, da zaboraviš gdje si i šta radiš, a to je tako lako da nemaš pojma. Kada stisne pričaj sam sa sobom…

 

6.

 

– Nije valjda da nikada nisi pričao sa sobom?

– Nisam.

– To je baš čudno. Ja se najbolje sa sobom ispričam. Doduše, mlad si, nadoći ćeš…

– Čudno je?

– Pa jeste, danas većina to radi, stari vozači više šute, ali u neko doba ispričaš se sa sobom. Svađaš, galamiš, da ti neko drugi kaže to što sam sebi laneš, bi ga ubio na mjestu, ali sebi opraštaš. Šta ćeš, pametniji popušta.

– A nije čudno što ti…

– Ma, jok. To ti je danas normalno. Znaš zbog čega, jer je sve više budala, a kad mi budemo u većini, a na to se neće dugo čekati, pametni neće dobro proći. Znaš već kako to ide, ako ti trojica kažu da si pijan, pijan si.

– Prije su sa sobom pričali oni koji prave kuću i koji se liječe, niko oko toga nije filozofirao. A ja slabo pijem, čisto da znaš.

– Znam, to se samo tako kaže.

– Da trista trojica kažu da sam pijan, to nije istina, bio je čak i pomalo ljut. Pio jesam, ali više ne toliko kao ranije.

– Znaš šta, u pravu si. Uostalom, ko sam ja da tebe učim šta je ispravno, a šta ne. Ja pričam sam sa sobom, to je, valjda, prvi znak da sam napuko.

– Sad te bolje razumijem. Bilo je ponosa u tom glasu koji nije prepoznavao ironiju.

– Ti si trijezan, vjerski i patriotski osviješten, a ja budala…

Smješkao se, godi kad te pohvale.

– To si ti rekao, a ne ja. Za svog kolegu nikada ne bih rekao da je budala. Malo čudan jesi, to se poreći ne može, ali nisi budala.

– O, hvala ti na preciznoj definiciji doživljaja mene.

Nedim tek počeo da vozi, a Kos iskusni vuk na cesti. Trebao je bolje i češće da ga sluša, od njega se imalo šta naučiti, ali on je u to doba bio najpametniji, a sve mu se razbilo o glavu.

Vehid Kosarić, zvani Kos, kiselo mu se osmijehnuo, još ga vidi. Kosa mu pobjegla s glave pa teško skriva ćelu. Nije star, ali više ni mlad nije.

 

7.

 

Oni su u ratu bili dobri borci pa im se praštalo kada se napiju, potuku ili naprave kakvu drugu glupost. Bećko je, jednostavnije rečeno, bio pogan čovjek, a rat mu dao priliku da svoj poganluk ispolji onako kako on zna.

Pukla im guma u autu, negdje na pustom dijelu puta, predveče. Bilo ih trojica, Bećko glavni. Naišao Vehid u fići, sa ženom, vidi ljude na putu, mašu, treba im pomoć, pa stane da pomogne. Vozač ne prolazi, a da ne ponudi pomoć.

Haman su ga nečim klepili šta li, a ženu silovali, sva trojica.

Kakav je to lom bio. Vehidu se promijenio život, onoj njegovoj ženi još više.

Nikad više nije bila kao prije. Malo je i skrenula.

Poslije se Bećko na sudu branio činjenicom da je ona od ranije hodala sa njim. Kurvala se mužu iza leđa dok je on bio na terenu, mislio je da će mu to biti olakšavajuća okolnost.

I jeste, bila je. Pustili ga, a da ni dana u zatvoru odslužio nije.

Vehid ga sretao na putu, okretao glavu od njega, ali to je slaba utjeha.

Bećko je iz rata izašao bogat, umio oteti, opljačkati i pogaziti sve što mu na put stane. Ušao je u politiku i postao savjetnik ministra za nešto. Kune se u zakon, red i poštenje.

Zadnje što je čuo o Vehidu je da se, pod stare dane, odselio iz Bosne. U penziji je. Šeta parkovima, peca i mirno dočekuje jutra u nekom selu oko Beča.

Ne primaj stopere, od njih te samo glava može zaboljeti, savjetovao mu je.

 

8.

 

OBIĐEŠ ČITAV SVIJET zatvoren u kamionsku kabinu. On tebe ne vidi, ti ne vidiš njega. Misliš da si negdje bio, a nisi. Čitavo vrijeme učiš, a ništa ne naučiš. Iskustvo na tom putu jedva da nešto znači jer svaki izazov je drugačiji i baš ga briga za tebe.

Ne prima stopere, sačuvaj Bože.

Na putu je svakakva šljama i sve hoće da te opljačka, otme, ubije, zagrize.

Posmatrao je crtu ispred sebe.

Vidio je nešto u daljini. Izašlo je na cestu, teturalo, kao da nije znalo gdje će.

Pomislio je da je u pitanju životinja, izleti pred farove, uplaši se, zbuni. Jednom mu je tako pred kamion bahnula grdosija od losa, jedva ga je izbjegao, ali onaj iza njega nije bio tako pažljiv. Životinja je stradala, ali ni kamion nije prošao bez oštećenja.

Ovo nije bila životinja… Zaboga, pa to je… Čovjek…

Ispred njega je jurio crveni volkswagenov kombi. Nije usporio jer bi kočenje bilo pogubno. Pokušao je da izbjegne čovjeka i rizikujući prešao u brzu traku. Zanio se. Vozač je uspio u svom naumu i nastavio da vozi kao da se ništa nije dogodilo.

Nedim je imao dovoljno vremena da reaguje, stane na zaustavnoj traci i…

Stranac, vozač, ne poznaje jezik, koga da nazove, kako, ostat će ovdje čitavu noć. Vrtoglavom brzinom su se redala pitanja. Ako stane, može imati probleme. Gazda u svakom momentu na GPS-u vidi gdje se kamion nalazi.

Prišao je sasvim blizu. Šta da radi?

Ispred njega je, sada već nije na putu, sklonila se pored i sjedi sklupčana, glave među koljenima.

U trenutku su ga prestigla policijska kola sa upaljenom rotacijom.

Neko je vidio i pozvao, možda čak i onaj u kombiju koji je jedva izbjegao da je ne udari.

Smotrio je nakratko, pocjepana, polugola, krvava, držala se za ruku. Učinilo mu se da je žena, mada nije mogao biti siguran.

Sa olakšanjem je nastavio da vozi. Policija ga nije zaustavila mada je mogla. U jednom momentu put nije bio krvotok. Zakrčenje je kao karcinom, zaledi, zaustavi, zablokira, neke odnese bez bola, druge napati.

Dok je stiskao gas i othukivao, potpuno priseban, potresen onim što je vidio, pitao se: u šta sam se to pretvorio?

 

9.

 

Golema pumpa ukazala se na njegovoj strani i on bez razmišljanja skrenu. Parkira, ugasi, zapali cigar i izađe iz kamiona.

Ruke mu drhte. Trebalo je malo hodanja, dubokog disanja i par cigara da se smiri.

Nije Nedim bio plašljivac. Nagledao se taj svašta. Udesi, pogibije, tijela u dijelovima…

No, ona žena kao da je isječena nečim oštrim. Toliko je vidio dok je prolazio pored nje. Kao da su namjerno skinute trake kože sa njenog tijela, visilo je na sve strane i curilo.

Slično kao u jednoj davnoj saobraćajnoj nesreći kada je lim od auta isjekao meso, lice, ruke, prsa, noge.

Nije on bio od onih koji se lako uplaše, no, trebalo je vremena da mu se ruke prestanu tresti i da u ušima prestane bubnjati.

Nakon toga se vratio za volan i nastavio dalje.

 

10.

 

Tek što se uključio u saobraćaj, vidio je stopera. Odlučio je sići sa auto-puta i tako ući u grad, manje je gužve. Blizu je cilja.

Smanji gas, skreni, otvori vrata.

– Adile, jesi li to ti? dovikne onom stoperu.

Bio je Adil. Nasmijao se i ušao u kabinu vrteći glavom u nevjerici.

Pozdrave se. Kolika je bila vjerovatnoća da baš oni naiđu jedan na drugog i to ovdje? Mala, ali o tome Nedim nije razmišljao.

– Otac je rekao da stižeš i da ćeš možda navratiti na večeru, ali nisam vjerovao…

Vjeruj, tako je to, vjera čini čuda…

Stopere ne prima, ali tamo gdje postoje pravila, postoje i izuzeci. Ovaj je bio od takvih.

 

11.

 

Tada ga je vidio. Nonšalantno naslonjen na golemi kip Martina Lutera koji u ruci drži bibliju.

Ni jedan ni drugi ništa nisu rekli. Na vrh jezika mu je bilo da upita: Otkud ti u Berlinu, ali nije.

Onaj drugi se nije smijao. On je mogao reći: Mislio sam da si prestao pušiti, ali jok, nije rekao ništa.

Od tada će ga viđati na čudnim mjestima i nazvati Vidonja. Podsjećao ga je na nekoga, ali u glavi nije kliknuo onaj klik za prepoznavanje. Tek kasnije, kada se nasmije, njemu nimalo neće biti smiješno…

 

 

 

 

 

 

634 total views, 4 views today

Komentariši