O knjizi “O književnosti i piscima” pisca Predraga Fincija

Džaba ti misao ako je samo tvoja

O knjizi O književnosti i piscima pisca Predraga Fincija

I ove je godine, 2019., već tradicionalno, u radnu i prijateljsku posjetu Hrvatskoj došao Predrag Finci, naš filozof i pisac, koji već više od frtalj vijeka živi u Engleskoj, ali se ne pravi Englez, nego sudjeluje – i svojim knjigama i člancima kao i svojom fizičkom prisutnošću – u filozofskom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, mnogo više od nekih filozofskih i kulturnih radnika koji su korijenski i korjenito vezani za našu balkansku zemlju.

U malo više od sedmicu dana, Finci je sudjelovao s vlastitim izlaganjima na dvama međunarodnim simpozijima (Filozofija medija u Zagrebu, od 17. do 20. rujna, te Um: koevolucija biologije i kulture, u okviru znanstveno-kulturne manifestacije 28. Dani Frane Petrića, u Cresu, od 22. do 25. rujna) i na trima promocijama knjiga u Cresu i Zagrebu. A još je našao vremena i za neobavezna druženja s prijateljima i prijateljicama, kojih njemu i njegovoj Damjani u Hrvatskoj ne fali.

A ne fali mu ni energije, kao mislitelju i piscu. Na rečenim su promocijama promovirane čak četiri njegove knjige koje je objavio u posljednjih godinu dana: O književnosti i piscima (Sarajevo: Art Rabic, 2018.), Zapisi veselog filozofa (sa slikovnim zapisima Amele Hadžimejlić, Sarajevo: Art Rabic, 2019.), Misterij, iza svega (Beograd: Factum izdavaštvo, 2019.) te Što se sviđa svima: komentari uz Kantovo shvaćanje umjetnosti (Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2019.). Neupućeni će odmah reći: skriboman! U doslovnom značenju te riječi Finci zaista i jest skriboman, ali bez ikakvih negativnih konotacija. Jer, s uobičajenim negativnim konotacijama, skribomanija je „bolest pisanja, neodoljiva potreba za stalnim pisanjem, proizvodnjom osrednjih ili loših tekstova“, dok je svaka Fincijeva knjiga nadprosječno dobar, izvrstan tekst, izbrušen kristal, a ne graforeja ili misaona dijareja.

Elem, bio sam počašćen pozivom da na onom skupu u Cresu, u ponedjeljak, 23. rujna, predstavim Fincijevu knjigu O književnosti i piscima, pa u nastavku donosim ono što sam tamo izrekao. Na istom je mjestu Predrag Finci predstavio knjigu Gorana Sunajka Estetika ružnoga, a Goran Sunajko drugu Fincijevu knjigu, Što se sviđa svima. Nekoliko dana nakon toga, u Zagrebu su upriličene promocije Zapisa veselog filozofa (26. rujna, s Amelom Hadžimejlić, Dubravkom Pozderac-Lejlić i Goranom Sunajkom) te Misterija, iza svega (27. rujna, sa Seadom Alićem, Enesom Kiševićem i Martinom Petrinjak).

* * *

Oni koji su Predraga Fincija upoznali tek na ovom creskom skupu 2019. godine upoznali su ga prvenstveno kao znanstvenika-filozofa, jer su imali priliku slušati njegovo predavanje „Instinkt kao um u Bergsonovoj filozofiji“, zatim njegovo predstavljanje znanstvene knjige drugoga autora i naposljetku tog drugog autora kako predstavlja Fincijevu znanstvenu knjigu o Kantovoj estetici. U ovome što je meni palo u predstavljački zadatak – a to je knjiga O književnosti i piscima, objavljena 2018. kod sarajevskog izdavača Art Rabic – publika će moći upoznati i Fincija kao pisca-esejista. To dvoje, uzeto zajedno, prilično je dobar „uvod u Fincija“, iako opet ne pokriva sve što Finci jest i što radi. O tome što Finci jest i što radi govorio sam više puta, u prilikama nalik na ovu, a nešto od toga sam i zapisao te objavio (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/umjetnost-kao-najizvjesnija-neizvjesnost/). Zato pomalo strepim od ponavljanja, ali me tješi to što je sam Finci, iz godine u godinu, iz knjige u knjigu, uvijek nov i svjež, pa se nadam da će to, na neki način, prijeći i na mene te da ću izbjeći ponavljanje i uspjeti ponuditi još jedan, koliko-toliko originalan „finciološki“ doprinos. A Fincijeva knjiga o književnosti i piscima ne samo da je nova nego je i svježa, kako s obzirom na cjelokupnu knjišku produkciju na našim jezicima, tako i u njegovu opusu.

Za razliku od knjige Misterij, iza svega, knjiga koju ovdje i sada predstavljam nema misteriozan, tajnovit, nego posve transparentan i jasan naslov – O književnosti i piscima. I upravo o tome se radi: Finci u ovoj knjizi priča o književnosti i piscima, u šest poglavlja, od kojih prvo („Pričati o priči“) funkcionira kao uvod ili proslov, a zadnje („Budućnost književnosti“) kao zaključak. Između toga su četiri poglavlja: „Umjetnost kao nadgradnja“, o književnosti, odnosno njezinoj naravi, funkciji, ulozi i zadaći u socijalnom kontekstu, zatim „Ima li smisla pisati?“, dramatično, uvelike autorefleksivno propitivanje cilja, svrhe ili smisla pisanja, ali i čitanja, kao i mišljenja uopće, što Finci na drugačiji način govori, to jest varira u poglavlju o „Granicama pisanja“, svjedočeći, kao i u prethodno spomenutom poglavlju, u kojoj mjeri vjeruje u zasebnu, autonomnu egzistenciju teksta, povrh autora, a u određenom smislu čak i bez autora, dakle, svjedočeći kako (i zašto) pridaje poseban ontološki status – tekstu.

A tu je i poglavlje „Katalog, moj“, što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je tek tako, jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri „Katalog“. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo. Mnogo pisaca i djela, mnogo činjenica, ali i mnogo duha, pa i duhovitosti, u tim crticama. Između fakcije i fikcije nastaje svojevrsna „fincija“, koja nije ni fakcija ni fikcija, nego specifična nadogradnja činjenica pripovijedanjem o njima, ali i specifična razgradnja osobnih priča (koje su ponekad zamišljene ili izmišljene) „tvrdim“ činjeničnim elementima.

Ono što je Finci ovom knjigom ponovno pokazao i dokazao jest da mnogo misli, mnogo promišlja, ali također umije da to dijeli s drugima jer umije da piše. A to nije pravilo među školovanim, „oznanstvenjenim“ misliteljima. Ono što ova knjiga pokazuje i dokazuje jest da je Finci u osnovi znanstvenik-filozof (načitan filozofa od Aristotela, preko Kanta i Hegela, do Husserla, koji baš i nisu bili literati profinjenoga stila), premda je očito da ova knjiga nije zamišljena kao znanstveno-filozofsko djelo. Isto tako, u strožem tekstu, kao što je njegova knjiga o Kantu, Finci ne uspijeva sakriti druge slojeve svoje naravi, esejističke, pa i pjesničke. Fincijeve su misli kantovski disciplinirane i uredne, ali nimalo suhoparne i dosadne. Nerijetko zauzima neobične kutove sagledavanja problema i dovodi do iznenađujućih zaključaka, ali su oni udobno smješteni u razumljivu i komunikabilnu cjelinu, naime, u logički i umjetnički dorađen tekst. O tome je lijepo zaključio bosanski pisac Ranko Risojević (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/fincijev-uvod-u-lektiru/) koji je, u svome osvrtu na ovu Fincijevu knjigu, kazao da je ona „istovremeno beletristička i udžbenička“ te kao takva „gotovo savršen uvod u lektiru“. I još nešto lijepo i točno kazao je Risojević; dao je gotovo savršenu definiciju knjige O književnosti i piscima: „bez prevelike filozofije, ali ne bez uticaja filozofije“.

O književnosti i piscima također pokazuje i dokazuje da je Finci najbolji u kratkim formama – u mikro-eseju, filozofskom ili prozno-poetskom fragmentu, crtici, aforizmu. Može on istrčati i maraton, pa i pobijediti u njemu, ali je ipak najbolji u kratkim utrkama, na sto metara. Ova knjiga to pokazuje i dokazuje time što se sastoji od niza tekstova, a svaki od tih tekstova opet od niza fragmenata, koje se može čitati i zasebno i kao cjelinu. U manjim formama misao je zbijenija, i brže dostiže čitaoca, i jače ga pogađa. Ali, ponavljam, zna Finci lijepo i rastegnuti misao kroz rečenicu, kada na drugačiji način uvlači čitaoce u svoju igru misli i riječi. Općenito govoreći, neizmjerno je korisno imati pri ruci mislitelja i pisca koji piše s lakoćom, i to ne samo knjigu za knjigom i tekst za tekstom nego i rečenicu za rečenicom. Čitaocu je to iznimno važno jer – džaba ti misao ako je samo tvoja. Međutim, Finci ne podilazi čitaocima, ne simplificira, u smislu banaliziranja, ne kalkulira računajući na uspjeh, kao što to čine neki među takozvanim „popularizatorima znanosti“ i „javnim intelektualcima“. On misli i ispisuje prvenstveno sebe, ali na takav način – i u tome je njegovo umijeće – da to komunicira i korespondira s drugima, s Drugim. Na jednom mjestu u ovoj knjizi on tu podlogu ili pozadinu dovodi do riječi u svojevrsnom kredu pisanja i pisca: „Kada bi me neki mladi pisac upitao za savjet, rekao bih mu ono što sam samom sebi govorio: piši o onome što uistinu znaš. I o onome što uistinu jesi. Ostavi ono što pripada Drugom njemu, o tome ti ne umiješ, ti to nisi. Nikada ne laži. Uči, čitaj, puno čitaj, a piši o onome što voliš, što poznaješ, znaš i osjećaš. Budi discipliniran, sto puta promisli, pažljivo pročitaj što si napisao, popravljaj, dotjeruj, napiši ponovo ako treba, bit će bolje. I iznad svega vjeruj u ono što radiš. Sebi vjeruj. U svaki tekst se uloži do kraja. Iza toga će se pojaviti nova snaga, nove ideje, zamisli, novi ti. Ti si tvoj tekst. Piši samo ono što ti hoćeš, samo ono što sam misliš da je pisanje. Ti si jedina mjera i jedino mjerilo svojega pisanja. I na kraju: piši kako hoćeš. Piši onako kako ti hoćeš da pišeš. Nikakav savjet, nikakvo pravilo ni metoda ne može te učiniti dobrim piscem. Samo ti.“ A opet, na jednom drugom mjestu, kaže: „Moja imaginacija je stvorila stvarnost teksta, koji se odvojio od mene i postao tekst za Drugog i po Drugom.“

Taman kad vas lakoćom i ugodnošću pripovijedanja uljuljka, kao u poglavlju „Katalog, moj“, Finci vas potrese, uzdrma ili čak užasne nekim uvidom koji zasijeca duboko, do srži problema, primjerice, problema čovjeka kao kulturnog bića. Pritom mislim na poglavlja „Granica pisanja“ i „Budućnost književnosti“. Čitajući ta poglavlja shvatio sam koliko Fincija mori nerazmjer između onoga što se može reći i dospije reći, s jedne strane, te s druge strane, onoga što se ne stigne reći ili se ne može izreći, a trebalo bi biti izrečeno i, dakako, zapisano. Kaže on: „Mnogo je velikih, lijepih stranica pohranjeno u trezorima povijesti književnosti. Ali, postoji i mnogo toga što nije bilo, još gore: što nije moglo biti napisano. Nije napisano zato što je pisac bio na koban način onemogućen, ili zato što se pisac nije osjećao doraslim postavljenom zadatku, ili zato što ni jedna riječ nije mogla obujmiti događaj o kojem je pisac htio pisati.“

Finci je glasovit, da ne kažem „zloglasan“ po svojoj spisateljskoj produktivnosti. Nedavno sam utvrdio da ni sam ne zna koliko je točno knjiga objavio; smatrao je da ih je objavio manje nego što jest. Mnogima je neshvatljivo da (i zašto) toliko producira, da (i zašto) toliko piše i objavljuje, gotovo opsesivno-kompulzivno. Meni se, dok sam čitao ovu knjigu, učinilo da sam shvatio zašto je tome tako. Naime, od užasa da bi pisanje i čitanje, pisci i čitaoci, književnost i knjige… sve to da bi jednom moglo nestati poput sarajevske Vijećnice 1992. ili postati posve irelevantno, što je zapravo isto, Finci piše mnogo i sve više da bi otežao posao uništavačima i ignorantima knjiga i književnosti. Naravno da je to utopijski pothvat, važan i naivan kao sve utopije, ali barem saznajemo, bivamo upućeni, prosvijetljeni o tome zašto su knjige i književnost važni, i zašto ih trebamo spašavati od uništavanja, irelevantnosti i zaborava, i zašto se trebamo truditi da, što je moguće duže, odgodimo ulazak u distopiju svijeta bez knjiga, književnika i književnosti. U tom duhu, predstavljanje knjige O književnosti i piscima pisca Predraga Fincija zaključio bih zastrašujućim, lijepim i poučnim riječima kojima on zaključuje ovu knjigu: „Svijet bez lijepe i istinite riječi je pusti svijet, kojem se propast već dogodila. Književnost je jedan od znakova otpora takvoj duhovnoj pustoši. I kao znak svijeta i kao svijet po sebi. A kao veliko djelo ujedno i znak autentičnog bivanja. Dokaz i potvrda našeg Jest.“

Hrvoje Jurić

 

638 total views, 5 views today

Komentariši