Galal El-Behairy : Pismo iz zatvora Tora

Egipatski pjesnik, tekstopisac i aktivista Galal El-Behairy trenutno služi trogodišnju kaznu zatvora zbog “vrijeđanja vojske” i “širenja lažnih vijesti.” Kaznu izdržava u zloglasnom zatvoru Tora u Kairu.

Pjesmu je preveo Namir Karahalilović.

 

Pismo iz zatvora Tora

 

 

Početak:

O ti, nešto, u srcu neizgovoreno

O ti, nešto u grlu

O ti, posljednja željo čovjeka na vješalima

O, času pogubljenja

O, besplatna tamnico i smrti

O, najistinitiji smislu čovjeka

O, riječi „ne“ –

Ljubim ti ruku,

I, u pripremi za suđenje,

oblačim odijelo i molim se

da stigne tvoj Bajram.

Ja sam onaj

što je izbjegao iz mameluka,

ja sam dijete

oca koji se zove Zahran,

ja plivam u tvome imenu, ovisnosti.

Ja sam sadrug pjesnika stavljenih van zakona.

O, moj zaboravu. Ja sam glina

Što prethodi zakonu betona.

 

U srcu ove noći

nemam ništa

osim osmijeha.

Uzimam svoju zemlju u zagrljaj

I pričam joj

O životima svih zatvorenika… tamo vani

S onu stranu granice zatvora,

Van tamničarevog domašaja

I o čovjekovoj potrebi za drugim čovjekom,

O snu

Koji bijaše dozvoljen

I moguć,

O teretu

Koji se mogao podnijeti

Da su ga svi ponijeli.

 

Smijem se pjesmi

Koju zovu „zločinačkom“,

Zbog koje su podigli stotinu barikada.

 

Zbog nas, oni zastiru sunce

I misli u glavi.

Žele sakriti prošlost

Iza ključa i katanca

Da spriječe njen šapat

O tome kako je bilo nekad.

Žele je sakriti

Postavljenim stražarima –

Slaboumnim strancima

Otuđenim od naroda.

Ali, kakvo je ovo čudo?

Njegova sudbina je zapisana

U svim zatvorskim ćelijama.

Negova ćelija nema cigli

Ni čelika,

Niti je iko pobijeđen

U njoj.

Vani – odred robova.

Unutra – raspeti Pomazanik.

Trnje nad njegovim čelom

Svjedoči: izdali ste njegovu revoluciju

Vlastitim rukama.

Sa stidom u očima,

Vi ste jude prošlosti,

Koje god vjere bili, kakvu god

Sićušnu viziju imali.

Vratili smo se

I vidimo vas.

 

Vi, koji ste zatočili

Svjetlost ogoljena jauka –

Svjetlost ne mari

Koliko je visok bedem;

Ona nije sputana

Čeličnim rešetkama

Ni uniformama oficira.

Ne može biti zaboravljena.

Možete uzeti javni trg nama,

Ali ima na  hiljade drugih,

I ja ću biti tamo, čekajući vas.

Naša nas zemlja neće izdati.

Sa svakom maslinovom grančicom

Mi tkamo naše pokrove.

I mladić kojeg ste ubili

vratio se, budan, sada

i bijesan.

Želi se razračunati

Sa ubicom svojim.

Želi se razračunati

S onim što ga je izdao,

S onim koji je, te noći pune nade,

Pristao, zaćutao, i zaspao.

Njegova je rana zarasla; vratio se,

Vitez

Nezauzdan;

On pokreće suđenje

Dok se imam moli među nama

I osvjetljava oslijepljelog;

Zavrće rukave, sprema se

Za kavgu;

Ubijen je – da, istina – a opet

Ima ulogu u ovom epu;

Stoji sada tamo

I nastavlja.

 

Vraćamo se

Da zazovemo Boga

I obznanimo: „Vraćamo se,

Vraćamo

S rukom u ruci.“

Obznanjujemo opet: „Vraćamo se,

I zaklinjemo

Da ćemo širiti svjetlost,

Novo svanuće,

Oštrooku savjest.“

Vratili smo se, i osjećamo miris

Straha u vašim venama;

A naši pokliči danas

Slađi su od svega:

„Nije nas strah!

Nije nas strah!“

 

Vidjeli smo zemlju

Koja ustaje iz sna

Da svrgne faraona

I pročisti doba

biča i močuge.

Vidjeli smo zemlju koja pjeva:

Nisu to bile pjesme robova,

Ni nagovještaji propasti, već

Pjesme prikladne

Novoj vrsti čelika.

Vidjeli smo zemlju

U kojoj nema potlačenih.

 

212 total views, 10 views today

Komentariši