Amra Razić Mujezinović: Pjesme

JEZERO ILI BARA

 

Kraj planinskog jezera odmorih

Ali nemadoh štapa za pecanje

Na debeo dušek legoh

Ali niko se ne okupa pored mene

U jezerskoj brvnari odspavah

Ali niko ne pronađe san kraj mene

I nikome ne kazah ništa

Jer neko je kraj mutne vode

I neko je budan pod oblačnim nebom

I kraj nekoga prođe vlastiti san

Nekog opet kroz sve prati neko

 

ZAROBLJEN SLOBODOM

 

Tumara popločanim ulicama

Tražeći sebi sličnog

Zarobljenog slobodom

Ali drugi su zarobljeni nečim drugim

I osjeti da ga guši zrak koji

Slobodno prolazi kroz njegove nosnice

I sunce koje ga neometano prži

Kao i ona koja kao kroz pasaž

Prolazi kroz njegov život

Samo se na pomisao o smrti osmjehuje

Jer ona drži ključ tamnice

 

PAZI MINE

 

U klimatiziranom autu

Na putu prema moru

Sav ozaren

Rastura me u igri

Brojanje tabla

“Pazi mine”

Koju je mene

Naučio moj otac

Prije dvadeset pet godina

 

NEMA VIŠE VREMENA

 

Odabiram ideju-vodilju

(Ako ne vodilju

Barem podnošljivu)

Kao žicu na eksplozivnoj napravi

Pođem presjeći prvu

Pa se povučem

Pa paničim

Pa odaberem drugu

Da se nje odmah okanim

Pa privlačnu treću zamijenim prvom

Kad nestrpljivi sat pukne

Život me raznese

Neodlučnu

 

LJUBAV

 

Ljubav je kretanje

Reče glumac

 

Ako mogu vjerovati glumcu

Da mi opet ne prodaje iluziju

Ti me voliš veoma kratko

Kad se umoriš od muške ljubavi

Ali trag kretanja flaše ostane

Kad ti bljesne tinejdžerski osmijeh

Na mom već pohabanom licu

Kad uloviš njen pogled dok ljubuje negdje

I od njega ne prepoznaš moj

Kad ti nestane udica i kedera

Pa se uhvatiš u kolo s kućnim muhama

Kad sam ti manžetna na košulji

Na omraženoj poslovnoj večeri

Kad želiš svježeg zraka

Ali se bojiš da ne umreš sam u šumi

 

Tješi me samo da se Zemlja kreće

Pa ni mi ne možemo potpuno mirovati

 

NEMAN

 

Mnogo je onih žena

kraj kojih sam se pravio mrtav,

ili još gore – živ.

S njom…

Mogli smo da živimo lijepo

da je pustila da sa mnom umre

neman obavijena mojom kožom,

da je liječeći

nije svaki put reanimirala.

Možda me htjela previše.

Možda je htjela previše.

 

TIŠINA BLAGOSTANJE

 

Dok nas sto bude dijelio

Ukočit ću ga pogledom

I osloboditi

I zarobiti pitanjima

Otkud mu šav na čelu

Čemu bodljike na vrhovima prstiju

Zašto se pogled veže za drvo

S kim je u košulji razgolićen

Kako kafa postade Kafa

Dok nas sto spaja

Možda

Šav je da se srce ne raspadne

Bodljikama se samo brani

Suzu okom ispred drveta čuva

Košulja ga i grije i hladi

Kafa je samo KAFA

Tišina blagostanje

 

TORBAR

 

Uvijek u nove čarape

Umota neku priču

I dok ih razmotava tražeći cijenu

Riječi mu se prospu pred moju dušu

Onda sjede da se odmori

I da koji put uzdahne

Ono što nudim ga ne zanima

I ne vidi da išta nudim

Iz mog dlana pokušava

Pročitati svoju budućnost

Kao na tepih prosuto mlijeko

Ostavlja mi zareze da ih udišem

Dovoljno da poželim da ne dođe

I da se zabrinem kad ga nema

 

 

614 total views, 6 views today

Komentariši